Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Nadiru mlade snage

| Postavio/la: Jovan Nikolaidis

Nadiru mlade snage

 Joanis Arvanitas

(odlomak iz romana „Nemoj plakati „)

Mitrać i Petros držali su se jedan uz drugog kao da su rođena braća. Manolis rijetko svraća u pekaru, dalek ocu kao Carigrad. Metaksis pod teretom posla, uz familiju, a ova dvojica - jednim pravcem. To ga je noćas tješilo: paziće stariji na mlađega. Ali je zebnja ostala. I prerasla u paniku, jer je, nakon što je Mitraća otjerao od sebe, sjeo uz banak i počeo da čita proglas:

„Svima radnicima, seljacima, sitnim trgovcima, zanatlijama i svim časnim Crnogorcima! 20 je godina kako srbijanske dahije provode hegemoniju i brutalni teror u zemljama nasilnički stvorene Jugoslavije. 20 godina srbijansko-beogradski pljačkaši i banditi sišu narodnu krv, pljačkaju i ugnjetavaju široke narodne slojeve porobljenih nacija, a naročito ova naša Crna Brda.

Nama je Crnogorcima sve nasilnički oteto, a ništa dato. Opljačkana nam je u milijardama zlatnih maraka ratna šteta, a nismo dobili ni metar željeznice, niti kakvih narodnih koristi za ovaj kraj.  Jedino smo dobili na svakom kilometru žandarmerijske i finansijske stanice, da kundače i muče ovaj siromašni i napaćeni narod. Mi smo živjeli 500 godina bez žandarma i finansa, u savršenom redu i potpunoj slobodi. Sa nama Crnogorcima ne samo da se nebratski postupa, već nas srbijanski pljačkaši smatraju pasivnim teretom državne kase; kao da se zbog nas stvaraju budžetski manjci, a zaboravljaju da je ta ista crnogorska „večna sirotinja“, po zvaničnoj statistici, dala više za 37 milijardi, nego što je primila.

Ove laži vrijeđaju naš ponos, a njih su pofabricirali naši crnogorski izdajnici, zajedno sa srbijanskim i beogradskim bankarskim gulikožama, berzanskim špekulantima i glasovitiim lupežima. Jedan od tih glasovitih je Dr Stojadinović, koji dolazi među vas ovih dana u svojstvu predsjednika današnje fašističke vlade, i vječni sluga srbijansko-vojničke klike. Dolazi i ovaj put da ga vi Crnogorci pomognete u njegovim fašističkim pothvatima, kao što ste to učinili 1927. g. Kad je nosio žig narodnog „lopova“ i kada je trebao da zakonski odgovara...“

Nikola čita i osjeća jezu, nagon na povraćanje smjenjuje drhtavica, jer on sebe u sjutrašnjici vidi kao nesposobnog starca.

Sa onom poslovnom urednosti koja će biti bezvrijedna. Njemu je budućnost prostor guste magle. Ne vidi sigurne izlaze za svoj život, i još više - za svoj profit, jer mu ne kažu to samo riječi koje je u proglasu ispisala mladost, već i ubjeđenje da neće prepoznati nova pravila u poslu. Ako ih uopšte dočeka živ. Način kako je on trgovao i poslovao - danas su beskorisne upute iz prošlosti.  Pravila kojih se dosad držao utopiće se u bujici. Moderna vremena, da, kako voli da kaže njegov kum Vasilj. Usred pogibija koje se slute, u ratu će se prodrmati svaka živa čestica nade u boljitak.

A rat stiže, nije Nikola slijep i gluv. Stići će doba koje naglavačke izvrće i njegovu materijalnu tekovinu... Čita dalje:

...“Ko je još Stojadinović! Sin jednog siromašnog činovnika, a današnji multibogataš, veliki bankar, akcioni igrač na berzi novca. Odakle mu je to bogatstvo?

Pa, bio je ministar finansija, a danas predsjednik jedne vlade. Kakve vlade? Bogataško-fašističke, jer su u njoj zastupljeni industrijalci i veleposjednici, te srbijanski kulaci, bosanski begovi i slovenački klero-popovi. Stojadinovićeva je vlada krvava jer je počela sa ubistvima ljudi u meso, jer ti ljudi otvoreno govore o toj vladi da je fašistička...“

Zna Nikola, dok noć oko njega teče, da je zrnce pijeska u pješčanom satu. I da se kotrlja, u društvu nebrojenih zrnaca, polako ali sigurno, dok dna lijevka. Stojadinović! Pa taj je čovjek, kažu, najviše doprinio izgradnji Hotela „Jadran“ na hridi iznad Pristana. On i ti njegovi kapitalisti dali su novac da se izgradi solana u Porto Hendeku, na kojoj ljudi rade.

Kasabalijska sirotinja tamo kruh stiče. Evo se na brijegu, nasuprot Suke, diže novi hotel KO-OP. Kažu da na jadranskoj obali nema takve modernosti i raskoši. Sve to, u ovom trusnom dobu, ipak liči na napredak. Dar ovoj zaostaloj sredini koja se mijenja nabolje. Mustaj-beg pažljivo bira svoj kadar.  Pa, kako da se snađe bivši vlasnik karavana, trgovac koji je u sakupljanju i skrivanju zlatnika, i u kupovini nekretnina, vidio najbolju zaštitu sebi i porodici.

Da, on doista jeste zrnce pijeska, sadrug hiljade njemu sličnih. Neumitno klizi u tjesnac, pod njim ponor. Neće dugo proći, kulaku i zanatlijo - pašćeš na dnu vremena, u nedođiju! Tu stazu iscrtava ovaj proglas. I njega će sjutrašnjica smatrati protivnikom.

...“Vlada Stojadinovića predstavlja se kao liberalna i izmirljiva, te je u tu svrhu dobila specijalna ovlaštenja za donošenje političkog zakona. On je otvorena prevara za narodne mase, pokušaj da se skrene sa puta prave i odlučne borbe protivu fašizma.

Sam Stojadinović je poznat kao narodni i javni borac-radnik. Ali on je dolaskom na vlast berzanskim načinom opljačkao narodnu ratnu štetu, po cijeni od 80. din. Danas je prodaje po 350 din. I zakon je ovu aferu kao nečasnu trpio, dok je crnogorske aferaše  ipak kaznio. Osim ovoga, Stojadinović je kao predsjednik rotari kluba tražio neodložnu uspostavu diplomatskih i trgovačkih odnosa sa S.S.S.R., dok je to nedavno u svojstvu predsjednika male antante kategorički odbio.“

Slabo razumije značenje ovih rečenica iz proglasa, ovdje bi se bolje snašao njegov Vasilj. Sjeća se: kad god bi mu ponudili posao za koji je trebalo prevrtati neke papire, račune koji su nešto više od tablice množenja, Nikola bi tražio da se sve plati gotovinski: novac u ruke, ili neka povoljna razmjena dobara.

Poslove u kojima se ne bi zasvrbio njegov dlan - odbijao je. „Ne želim da iza mog posla ostaju papiri. Ko zna da li će mi ih neko sjutra gurnuti pod nos, i zbog čega. Ugovori, testamenti, notarske ovjere, u redu je, ali - trgovanje robom i novcem putem papira za mene je opasnost.

Gotovim novcem želim da trgujem. Što gotovine preostane - u zlato, kuće ili imanja.“ „Zaostaješ, Nikola, neće to uvijek moći tako. Čemu postoje banke?“ - čuje Vasiljove riječi. Odgovara: „Da globe poštene zanatlije i one koji se, poput mene, ne razumiju u nove trgovačke odnose.“ 

Već je dan ušao u prostoriju, čuje glasove iz sokaka. Sad je smireniji, osjeća da mu se tijelo opušta, jer se sjetio kako je prije koju godinu mirno i valjano odbio poziv Mustaj-bega da bude član Stojadinovićeve partije.

Prelazi šakama preko očiju i lica, oslanja se leđima uz poredane štruce hljeba, gleda na sat koji pokazuje jutro. Čita dalje:

...“Potrebno je i zahtijevamo da se nađemo, mi Crnogorci složni, i da protjeramo od  nas tipove kao Stojadinović, i da osudimo sve one koji mu priređuju banket, kao izdajnike naših opštih interesa. Da povedemo odlučnu borbu protiv fašizma i nasilja, a za mir i slobodu.

Da tražimo osnovna građanska prava, i energično postavimo naše crnogorsko pitanje, koje je i istorijski i ekonomski, politički i socijalno, nužno i opravdano. Mi, crnogorska, slobodoumna i napredna omladina, zahtijevamo da se svi časni Crnogorci, koji imaju poštenja i ponosa, sakupimo najedno, jer je to jedini put. Zahtijevamo još da se počne sa borbom ovoga kraja, putem zborova i drugih manifestacija. Živjela borba za slobodno opredjeljenje naroda.

Živjela borba za slobodu i mir, za amnestiju, a protiv fašizma i nasilja. Tražimo uspostavu odnosa sa bratskom S.S.S.R. Mobilišimo naše snage za naša prava. Dolje fašizam i rat! Dolje Stojadinović i njegova Jugoslovenska radikalna zajednica! Niko od Crnogoraca u ovoj Zajednici! Živjela svjesna i napredna crnogorska omladina grada i sela. NAPREDNA CRNOGORSKA OMLADINA.“

Ostao je naslonjen još neko vrijeme, osluškujući kako uglačanom kaldrmom počinju da zvone krupne kišne kapi. Ispušta plakat iz ruku. Disao je duboko, ne otvarajući oči. Opušten, gotovo radostan, učinilo mu se da je u njemu neko drugi, ali ne uznemireni, uplašeni čitalac proglasa, već starac koji zna da će se sa mnogočime morati da miri. 

Ravnodušnost poslije uzbuđenja. Prstima je lagano, kao da premeće tanko tijesto, savijao, a potom gnječio proglas po proglas, letak po letak, bacajući zgužvan papir u košaru gdje je bio uvezan snop tankih iveraka luči. Otišao je do furune, otvorio vrata peći, bacajući u plamen hrpe zgnječenog papira. Uto je čuo kako niz basamake silazi Mitrać.

„Ti si propagandni materijal zapalio, je li?“ „Nabavićeš ti nove letke i proglase. Idi u radionicu, sačekaj da pekari stignu.“ Opet je sina pomilovao po vranoj kosi i otišao da legne na dušek od šužbine. Prije sna čuo je nad sobom Venerino disanje - drhtavi hropac bolesnice.       

Ostavi komentar

0/300