"Ja vjerujem da će čovjek ne samo odoljeti, on će i pobijediti"

Kada je Vilijam Fokner 1950. godine držao govor povodom dobijanja Nobelove nagrade za književnost, publika ga nije razumjela zbog njegovog izrazito južnjačkog naglaska.

Njegov govor se narednog dana pojavio u novinama i okarakterisan je kao jedan od najboljih govora svih vremena prilikom dobijanja nagrade.

"Ośećam da ova nagrada nije data lično meni kao čoveku, nego mome umjetničkom delu — životnom djelu stvaranom u agoniji i znoju ljudskog duha, ne radi slave a ponajmanje radi dobitka, nego da bi se iz ljudskog duha stvorilo nešto što prije nije postojalo. To je dakle nagrada data meni samo na čuvanje.

Neće biti teško naći namjenu tome novcu, od kojega je jedan dio primjeren svrsi i značenju njegovog izvora. Ali ja bih želio, u skladu s namjenom osnivača i s njegovim odobrenjem, upotrijebiti ovaj važan trenutak kao vrhunac s kojega me mogu čuti mladi ljudi i mlade žene što su se već posvetili istoj tjeskobi i naporu stvaranja i među kojima se već nalazi onaj ko će jednoga dana stajati ovđe đe ja sada stojim.

Naša današnja tragedija sadržana je u sveopštem i sveobuhvatnom fizičkom strahu koji je tako dugo podnošen da nam je postao čak podnošljiv. Ne postoje više problemi duha. Postoji samo jedno pitanje: “Kada ću odlećeti u vazduh?” Zbog te zaokupljenosti, današnji mladi pisac ili spisateljica zaboravili su probleme ljudskog srca koje se nalazi u sukobu samo sa sobom, a jedino to može proizvesti čestito stvaralačko djelo, jer je to jedino dostojno da se o njemu piše, dostojno stvaralačke muke i znoja.

Današnji mladi pisac mora ponovno naučiti te probleme. Mora sam sebe učiti da je strah najkukavičkiji od svega na svijetu. I, učeći se to, mora strah odagnati zauvijek, ne smije ostaviti nimalo prostora u svojoj umjetničkoj radionici bilo čemu drugome osim drevnim istinitostima i istinama srca, onim praiskonskim istinama, bez kojih je bilo koje stvaralačko djelo kratkotrajno i na propast osuđeno — a to su: ljubav i čast i samilost i ponos i saučešće i požrtvovnost.

Dok to ne nauči, kletva će tištiti njegove napore. Neće pisati o ljubavi, nego o pohoti, o porazima u kojima niko ništa vrijedno ne gubi, o pobjedama bez nade i, što je najgore, bez samilosti i bez saučešća. Njegove tuge neće tugovati nad sveopštim kosturima, neće ostaviti nikakvih ožiljaka. Njegovo pero neće voditi uzbuđenje srca nego porivi žlijezda.

Dok ponovno ne nauči te istinitosti, pisaće tako poput radoznala posmatrača koji stoji u masi i motri kraj čovjeka. A ja odbijam da prihvatim kraj čovjeka. Suvišno je ustvrditi da je čovjek besmrtan zato što će odoljeti, što će u času kad zvekne posljednji brecaj usuda i utihne kao jeka od posljednje nevrijedne litice što lebdi bez plime i ośeke u posljednjem rumenilu umiruće večeri, što će se čak i u tome usudnom času čuti još jedan zvuk, zvuk čovjekova slabašnog neiscrpnog glasa, koji se stalno glaska.

Ja neću da prihvatim takav vidik. Ja vjerujem da će čovjek ne samo odoljeti, on će i pobijediti. Čovjek je besmrtan ne zbog toga što on sam među stvorovima pośeduje neiscrpan glas, nego zato što pośeduje dušu, duh koji je sposoban na saučešće, na izgaranje i na izdržljivost. Pjesnikova, piščeva dužnost jeste da piše o tim vrlinama. Njegova je povlastica da pomogne čovjeku da izdrži uzdižući mu srčanost, podśećajući ga na hrabrost, na čast, na nadu, na ponos, na samilost, na smilovanje i na požrtvovanost, jer su te vrline bile čast i ponos njegove prošlosti.

Pjesnikov glas ne smije biti samo izvještaj o čovjeku, on može biti jedan od podupirača, jedan od stubova koji će podržavati čovjeka da ustraje i da — pobijedi."