"Jedinu alternativu za Sandra Galeba pred­stavlja usamljenički život autsajdera"

Sandro Galeb i "Nelagode" inspirisale su Lamija Neimarlija da napiše kritički osvrt.

Prenosimo ga u cjelosti.

Galebovi pozno lete

 "Već na prvi pogled Nelagode skreću pažnju svojom strukturom izraza. Slučajno započeti, kao i slučajno okončani odlomci čini se ne robuju ni­kakvom skladu ni redoslijedu. Kao da tim kratkim „škrtim zapisima“ maštarija i misaonih previranja ne bi škodila promjena slijeda kojim su u knjizi po­složeni. Daleko od želje da se čitaocu priušti uži­tak praćenja hronološki koncipiranog toka doga­đaja, ovi dnevnički zapisi, koje čine razgovori sa samim sobom (ispovjednog i filozofskog karakte­ra), pisma, čak eseji i memoari (npr. angažovanog izdavača), odaju dojam nemarnosti. Rečenična struktura često odgovara onoj usmenog govora, ponegdje se poezija uvukla u prozu, a „razbijeni slijed i poredak“ funkcionišu kao dominantni na­rativni modeli.

 Takva poetizirana forma je upravo ono što drži zajedno ovu nakupinu bilješki; razbaruše­nom strukturom potcrtana je fikcionalnost ovog dnevnika. U pozadini kraćih ili dužih odlomaka, koji pojedinačno ne smjeraju na neki obuhvatan smisao, naziru se dominantne, za Sandra Galeba opsesivne teme i odlučni stavovi, drugim riječima, njegov karakter. Naposlijetku, taj svojevrstan au­tobiografski „projekt“ pleni specifičnim odnosom autobiografskog (autentičnog) i fiktivnog (izmi­šljenog), kako se on ostvaruje u ovom djelu.

 Tko je Sandro Galeb?

 Negdje pri kraju štiva saznajemo da Sandro Galeb ispisuje ovaj čudnovati dnevnik u šezde­setim godinama svog života. Narator sebe pred­stavlja refleksijama o ideologiji, religiji i kulturi, ponekom „scenom“ iz svakodnevnog života, u pričama o Oštroj Glavici, brdu iznad varoši na kojem se odlučio nastaniti... Upoznajemo starca željnog mira i samoće u kojima se može okrenu­ti sebi, utonuti u vlastitu nutrinu. Sebe određuje kao neprilagođenog pisca, udaljenog miljama od vlastite domaje i matične kulture (iako je u njima fizički prisutan). Neke osobne povijesti se uvode poezijom, povezuju utiskom: na primjer, miris juž­nog vjetra na kraju oktobra budi sjećanja i tako motivira čitav „lanac“ trenutaka iz prošlosti. Na taj način, autor svoju biografiju uklapa u književ­no djelo, ne mareći hoće li čitaoci prepoznati gra­nicu između poetskog i zbiljskog, između stvar­nosti i fikcije.

 Kroz ispovjedne refleksije ocrtan je portret pisca na osami, starca izdvojenog iz svijeta koji ga nervira, ljuti, kojiput i plaši... Taj ostarjeli pisac je ravnodušan i tužan, sjetan i mrzovoljan, Bol Koja Hoda... boluje od bolova i od ljudske glupo­sti. Refleksije o okruženju u kojem živi otkrivaju karakter usamljenog buntovnika koji se izgrađu­je u razlici spram drugih zemljaka – Crnogoraca. Sentimentalne ispovijesti i bolesničke patnje s početka Nelagoda sve više prelaze u ispovijesti o bolesti društva, o povijesnom i ideologijskom crnogorskom iskustvu. Kao svoje naličje, na ko­jem projicira drugost svoga lika, autor je Crno­gorce oslikao jednim karikaturalnim prikazom primitivnog ljudstva, naroda koji u svom povije­snom iskustvu ne bilježi značajne kulturne, histo­rijske i društvene promjene koje bi mu omogu­ćile „dostojanstveno“ participiranje u globalnim političkim i društvenim tokovima. Mnoštvo koje ga okružuje i s kojim je prinuđen dijeliti domaju, pripovjedač vidi kao masu opijenu religijom i na­cionalizmom, kolektiv u kojem personalitet nema vrijednosti; kao novovjernike koji varaju prijatelje i otimaju od države, istovremeno sprovodeći mo­litvu; kao dogmate, koljače koji kolju zarad normi vjere i bajki etnosa. Refleksijom o sudbini vlasti­te nacije Galeb „opravdava“ i lično opredjeljenje, mjesto gdje će pohraniti vlastiti smisao. On slo­bodu nalazi u odricanju, trpnji i oskudici, a svoju samoću i nepripadnost može zahvaliti nastojanju da bude dosljedan i nepotkupljiv.

 Zlo malih naroda

     Spektar tema prisutnih u ovom djelu ukazuje i na nerazmrsivu isprepletenost individualnog i koletivnog u zemlji malih naroda. Uzroke bijede crnogorskog naroda, Galeb nalazi u povijesnim nepogodama, pa se stiče dojam o povijesnom usudu ove državice na periferiji civilizacije. Usva­jajući stanovišta pesimiste i cinika, autor prika­zuje aktualne probleme odnedavno samostalne balkanske države, smeštenu na rubni položaj u odnosu na centre moći, gdje je mogla „steći“ samo posljedice historijskih lomova izazvanih sa važnijih mjesta. U takvim prilikama, zagovarane vrijednosti, npr. demokracije i multietničkog skla­da, razotkrivaju se kao instrument retoričkih nad­metanja u igrama moći.

     Jedinu alternativu za Sandra Galeba pred­stavlja usamljenički život autsajdera. Alternativni junak našeg doba svoja ubjeđenja nastoji posvje­dočiti prizivanjem istomišljenika u povijesti knji­ževnosti, velikana misli koji su kulturu, prosvjetu i slobodu veličali nad nacijom. Proklamujući fe­nomen bola svih izuzetnih egzistencija, koje su birale tuđinu dok je većina birala nacionalnu pri­padnost, svojim stavovima (o zlu u suštini kolekti­va) autor priskrbljuje potvrdu većih dimenzija, ne samo u bijedi malih naroda. Svakako da je takva isključivost ubjeđenja bila presudna i za materi­jal koji je uklopljen u formu ovog literariziranog dnevnika.

     Postavlja se pitanje da li ova autobiografija, kao većina drugih, računa na izuzetnost autoro­ve ličnosti, na književni ugled autora i onda kad znamo da je Sandro Galeb „nepostojeće“ ime? I zašto je Jovanu Nikolaidisu bila potrebna maska zvana „Sandro Galeb“ pri pisanju autobiografije? Da li zato što ni sam ne vjeruje u te rečenice o snovima, stihove u kojima je očaj, pa se i od njih nastoji distancirati, pogledati ih sa strane? Ili ta­kvim postupkom daje do znanja da su vjeran pri­kaz života i mjesto istine u poetskom jeziku, a ne u direktnoj referentnosti koju bi postigao upotre­bom autentičnog imena?"