PIŠE: Jovan Nikolaidis
Svu noć u moj poljuljan san ulijeće stari znanac, izvrnuta slika, lik u ogledalu, lelujav odraz u vodi koga jednako uznemirava tok rijeke - Sandro Galeb. Jedno vrijeme ga nije bilo, gotovo da sam zaboravio na njega, teretima života ometen. Sad se vratio, kraj mene mrzovoljan, da me kinji neizlječivim samoćama, svojim promašenim životom, ne više stidljiv i uviđavan, već nametljiv, nepristojan. Ne da mi mira, silno osjećam da je drugarstvu ispijena čaša, on želi da umre, odlučio je da konačno ode iz mog uskovitlanog mikrokosmosa. Stavlja mi do znanja tu neopozivost. Doduše, već je i u bolesti, taj vječiti usamljenik, u meni nastanjen kao čir. Osjećam da je voljan da se komedija o dvostrukom identitetu okonča. Jer, dok se u postelji prevrćem, on mi drhtavom rukom pruža oveće pismo, a u pismu (lako je pročitati tu jednu rečenicu koja ćirilicom visi kao naherena grana na bjelini papira) - neopoziva namjera: ovih dana Sandro Galeb će umrijeti, čeka ga topla smrt; pa da se u miru rastanemo, to bi on htio. Ali kamo ću sa hrpom satrulog mesa i kožurinom? Sandro će naći već način da me konačno napusti. Dakle, izmiče mom sažaljenju hrišćanska samilost, treba se dvojnika otarasiti. Jer u pismu stoji i to da je njegova duša već u đavoljim kandžama, andio Gabrijel je posustao u odbrani (nazirem iskrivljeno koplje i sparušena krila sveca), znači - nedoumica je izlišna. Iako osjećam da će, i nakon odlaska, ostati štošta od njegove sparušene ljušture, dio naravi i poneka kretnja. Odavno je galeb u meni.
Dohvatio sam krhki vrat, umetnuo ga u omču od najlonskog konopa koga sam koristio za parangale, i podigavši iz sebe lako tijelo do kuke koja je nekad držala očev ritualni svijećnjak, ispustio dvojnika bez kolebanja. Lelujavo tijelo optimizma je lupilo o zid (ni glasa iz njega ne čuh), ne trznu nijednom rahitičnim nogama.
Gledao sam kako se obješenik, kao kaplja meda, sabira ka ikoni sa zida, kako se provlači kroz drveni okvir i neumitno nestaje među skupljene prste svetog Nikole.
A ja? Spreman da u sebe primim novog sustanara, šapatom izgovorih rečenice apostola Pavla, iz prve poslanice Korinćanima: „Ako jezike čovječije i anđeoske govorim a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje zvoni, ili praporac koji zveči. I ako imam proroštvo i ako znam sve tajne i sva znanja, i ako imam svu vjeru da i gòre premještam, a ljubavi nemam, ništa sam. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne pomaže. A sad ostaje vjera, nad, ljubav, ovo troje; ali je ljubav najveća među njima.“
Kolebanja nije bilo, niti sam dugo čekao. U mene je, lagano i uz zvuke koji su na šum talasa podsjećali, ulazio Joanis Arvanitas. Da me hrabri i grijeha oslobodi. Sandra Galeba sam se lišio.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR