Prva epizoda- Risto Ratković (AUDIO)
Prva emisija u serijalu ''Poezijom do stila'' posvećena je Ristu Ratkoviću.
Risto Ratković rođen je u Bijelom Polju 3. septembra 1903, a umro u Beogradu 18. juna 1954. Bio je crnogorski avangardni pjesnik i radio je u Ministarstvu inostranih poslova kao diplomata. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Kao diplomata bio je u službi u Francuskoj, Egiptu i Sovjetskom savezu. U domovinu se vratio 1945. godine i nastavio da živi od novinarskog i publicističkog rada sve do smrti.
Ratković piše u novinama u "Pravdi" i "Politici" i drugim časopisima, napominje Sreten Perović, najviše kratke i suhoparne recenzije.
Iako je malo napisao za života njegov djela su ostala najznačajniji pečat pojave modernizma kao književnog pravca u Crnoj Gori. To su djela:
„Mrtve rukavice“ i „Leviatan“ (1927.), zbirke pjesama,
„Ćutanja o književnosti“ (1928.), eseji
„Zoraj“ (1929.), drama
„Nevidbog“ (1933.), roman
„Dodiri“ (1952.), izbor iz poezije,
„Sa Orijenta“ (1955), putopisna proza
Mnogi kritičari su pisali o poeziji Rista Ratkovića, kao i njegovom životu s čijim su i upoređivali njegove stihove, a najbolji pozitivistički osvrt na njegov život dao je Eli Finci:
„Skršen nedaćama života, s neprebolnom tugom smrću prekinute ljubavi, on je gotovo uvijek bio, ili je bar davao takav utisak, i bez radosti i bez tuge, iznad sebe i svoje sudbine, iznad svojih strasti i raspoloženja, prožet onom skeptičnom filozofijom koja mu je govorila da je on samo jedna bespomoćna i trošna, dakle prolazna čestica jednog sveta koji se i sam troši i obnavalja.“
Ratković je jedan od onih pjesnika čija poezija direktno izvire iz života i stvarnosti u kojoj živi, te je njegov nadrealizam životnog a ne pomodnoga tipa.
U jednoj vrsti prologa Mrtvim rukavicama koju naslovljuje Dužnost Ratković svjestan da je puki besmisao i zabava duboko subverzivna stvar, te da su socijalizam, frojdovska psihoanaliza njegova vremena zapravo moda, kazuje: „Ova moja poezija, i pored toga što nije na terenu socijalnog, ne može zabavno poslužiti ekonomskoj a još manje psihološkoj buržoaziji.“
Njegova poezija pripada modernističkim avangardnim strujanjima koje su u svojim djelima odražavale slom stare čovjekove civilizacije, ali i čuvale sjećanje na nju i naslućivale nove poretke koje će promijeniti lice svjeta. Njegova poezija bavila se onime što će postati tek pedeset godina nakon njegove poezije centar interesovanja svih postkolonijalnih teorija, a to su problemi margine, orijenta, ali i ono što je postmodernizam osvijestio a to je da je čitav čovjekov život u prošlosti zapravo fikcija i narativ, što čitamo u pjesmi Muzej koju Vam ovaj pregled donosi.
Poezija koju je pisao je bila često nadrealistička, a nju je karakterisao takozvani slobodan stih, no ipak su njegove pjesme pisane s veoma „izraženim akcentom, nalik bubnjanju doboša“, muzikalne i na liniji simbolističke i romantičarske tradicije. Njegova poezija je mistična i skoncentrisana na lijepo kao fenomen i ljepotu kao element koji je podjednako zastupljen u prirodi i poeziji, kao u pjesmi Lepota i u tom elementu svoje poezije Ratković postaje pravi neoromantičar kako se je i sam nazivao:
Dva mlada groma,
S kopljem od krina,
Čuvaju negde,
O lepoti san.
U njegovim pjesmama najzastupljeniji motivi su motivi smrti, zavičaja, ljepote, stvaranja, izgubljene ljubavi, mediterana itd. Najpoznatije antologijske pjesme Rista Ratkovića su Ponoć mene, Crnci protiv Amerike, a u današnjem izdanju serijala Poezijom do stila čujte pjesme: Ikona, Muzej, Laž, Car, Dve zore…
IKONA
Vidim li koju ženu
tebi da liči:
u kaputu pepeljastom i belom šeširu,
dešava se na ulici da zastanem.
I mada znam
odavno već da truneš
pomislim: možda si ti.
Inače, ti znaš:
u Boga nismo verovali
ni ja ni ti.
I zaista nema to sa njim veze
što želim
pred slikom tvojom kandilo da palim.
MUZEJ
San, java, nebo, bog, život, smrt –
sve je fikcija, fikcija i maska:
važno je da šeta, oholo šeta
otmena mazga.
Samo sam u maramicu džepnu
šaputao ljubav
i na tvrdom kukuruznom hlebu.
Kroz bolni moj Sandžak
režale su oružane senke predaka
u klanicama zaleđenim.
Planino, tugo, zbogom ja odoh u muzej
kroz koji tramvaji jure
puni izbljuvane ljubavi moje.
Njiha se nad svima, njiha
razapeta banknota multimilijardera boga.
Pomozite milostovim gospodinu da ustane s ručka
juh, pomozite mu da pročita moj članak:
Onanizam u tamnicama.
Dodajte milostivoj žurnal
Da vidi izložbu leđa u Londonu.
Madmazele jedu čokoladu,
proleteri loču alkohol.
Svuda jasna ili nejasna zapoved:
Pokri se ako ćeš ga živet
Pokri se, pokri se, pokri se
Samo za misli predate
u garederobi
odgovara se
Pa šta će moja sala osvetljena muzikom
punom leptirova?
I šta će bombe smeha?
Sve je muzej.
LAŽ
Lažem, a nije laž.
U gradu Basri
Na reci Šatel-Arab,
Zapljusnu me hamamski vazduh.
U kafani pijem gust šerbet.
I čini mi se da je tuda prolazio Rembo,
Onaj nesrećni, divni, nemirni.
I pričam saputniku o njegovim bežanjima:
Hteo je od sebe da pobegne sam.
I pokazujem na zidu šaru neku:
To je našarao on.
Lažem, a nije laž.
CAR
Sunce, ah, u sve pore se uvlači.
Pune mi oči i puna utroba sunca.
Zatvaram se, zavese navlačim, a sunce tu.
Kad ga nepolju nema, ono je u meni.
Oh, umoran sam.
A tu negde blizu, i daleko tamo, rat.
I veličaju se junačka razbojništva.
Jedan proplanak zelene trave,
Jedan potočić vode hladne —
I ja bih bio car.
Antena M proojekat realizuje u saradnji sa Ministarstvom kulture.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR