Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

POEZIJA SA STILOM (1): "Vidim li koju ženu tebi da liči... pomislim, možda si ti"

| Postavio/la: Ethem Mandić/Mirjana Dragaš

Prva epizoda- Risto Ratković (AUDIO)

POEZIJA SA STILOM (1): "Vidim li koju ženu tebi da liči... pomislim, možda si ti"

Prva emisija u serijalu ''Poezijom do stila'' posvećena je Ristu Ratkoviću.

Risto Ratković rođen je u Bijelom Polju  3. septembra 1903, a umro u Beogradu 18. juna 1954.  Bio je crnogorski avangardni pjesnik i radio je u Ministarstvu inostranih poslova kao diplomata. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Kao diplomata bio je u službi u Francuskoj, Egiptu i Sovjetskom savezu. U domovinu se vratio 1945. godine i nastavio da živi od novinarskog i publicističkog rada sve do smrti.

Ratković piše u novinama u "Pravdi" i "Politici" i drugim časopisima, napominje Sreten Perović, najviše kratke i suhoparne recenzije.

Iako je malo napisao za života njegov djela su ostala najznačajniji pečat pojave modernizma kao književnog pravca u Crnoj Gori. To su djela:   

„Mrtve rukavice“ i „Leviatan“ (1927.), zbirke pjesama,

„Ćutanja o književnosti“ (1928.), eseji

„Zoraj“ (1929.), drama

„Nevidbog“ (1933.), roman

„Dodiri“ (1952.), izbor iz poezije,

„Sa Orijenta“ (1955), putopisna proza

Mnogi kritičari su pisali o poeziji Rista Ratkovića, kao i njegovom životu s čijim su i upoređivali njegove stihove, a najbolji pozitivistički osvrt na njegov život dao je Eli Finci:

„Skršen nedaćama života, s neprebolnom tugom smrću prekinute ljubavi, on je gotovo uvijek bio, ili je bar davao takav utisak, i bez radosti i bez tuge, iznad sebe i svoje sudbine, iznad svojih strasti i raspoloženja, prožet onom skeptičnom filozofijom koja mu je govorila da je on samo jedna bespomoćna i trošna, dakle prolazna čestica jednog sveta koji se i sam troši i obnavalja.“

Ratković je jedan od onih pjesnika čija poezija direktno izvire iz života i stvarnosti u kojoj živi, te je njegov nadrealizam životnog a ne pomodnoga tipa.

U jednoj vrsti prologa Mrtvim rukavicama koju naslovljuje Dužnost Ratković svjestan da je puki besmisao i zabava duboko subverzivna stvar, te da su socijalizam, frojdovska psihoanaliza njegova vremena zapravo moda, kazuje: „Ova moja poezija, i pored toga što nije na terenu socijalnog, ne može zabavno poslužiti ekonomskoj a još manje psihološkoj buržoaziji.“

Njegova poezija pripada modernističkim avangardnim strujanjima koje su u svojim djelima odražavale slom stare čovjekove civilizacije, ali i čuvale sjećanje na nju i naslućivale nove poretke koje će promijeniti lice svjeta. Njegova poezija bavila se onime što će postati tek pedeset godina nakon njegove poezije centar interesovanja svih postkolonijalnih teorija, a to su problemi margine, orijenta, ali i ono što je postmodernizam osvijestio a to je da je čitav čovjekov život u prošlosti zapravo fikcija i narativ, što čitamo u pjesmi Muzej koju Vam ovaj pregled donosi.

Poezija koju je pisao je bila često nadrealistička, a nju je karakterisao takozvani slobodan stih, no ipak su njegove pjesme pisane s veoma „izraženim akcentom, nalik bubnjanju doboša“, muzikalne i na liniji simbolističke i romantičarske tradicije. Njegova poezija je mistična i skoncentrisana na lijepo kao fenomen i ljepotu kao element koji je podjednako zastupljen u prirodi i poeziji, kao u pjesmi Lepota i u tom elementu svoje poezije Ratković postaje pravi neoromantičar kako se je i sam nazivao:

Dva mlada groma,

S kopljem od krina,

Čuvaju negde,

O lepoti san.

U njegovim pjesmama najzastupljeniji motivi su motivi smrti, zavičaja, ljepote, stvaranja, izgubljene ljubavi, mediterana itd. Najpoznatije antologijske pjesme Rista Ratkovića su Ponoć mene, Crnci protiv Amerike, a u današnjem izdanju serijala Poezijom do stila čujte pjesme: Ikona, Muzej, Laž, Car, Dve zore…

IKONA

Vidim li koju ženu

tebi da liči:

u kaputu pepeljastom i belom šeširu,

dešava se na ulici da zastanem.

I mada znam

odavno već da truneš

pomislim: možda si ti.

 

Inače, ti znaš:

u Boga nismo verovali

ni ja ni ti.

I zaista nema to sa njim veze

što želim

pred slikom tvojom kandilo da palim.

 

MUZEJ

 

San, java, nebo, bog, život, smrt –

sve je fikcija, fikcija i maska:

važno je da šeta, oholo šeta

otmena mazga.

 

Samo sam u maramicu džepnu

šaputao ljubav

i na tvrdom kukuruznom hlebu.

 

Kroz bolni moj Sandžak

režale su oružane senke predaka

u klanicama zaleđenim.

Planino, tugo, zbogom ja odoh u muzej

kroz koji tramvaji jure

puni izbljuvane ljubavi moje.

 

Njiha se nad svima, njiha

razapeta banknota multimilijardera boga.

Pomozite milostovim gospodinu da ustane s ručka

juh, pomozite mu da pročita moj članak:

Onanizam u tamnicama. 

Dodajte milostivoj žurnal

Da vidi izložbu leđa u Londonu.

 

Madmazele jedu čokoladu,

proleteri loču alkohol.

Svuda jasna ili nejasna zapoved:

Pokri se ako ćeš ga živet

 

Pokri se, pokri se, pokri se

Samo za misli predate

u garederobi

odgovara se

 

Pa šta će moja sala osvetljena muzikom

punom leptirova?

I šta će bombe smeha?

Sve je muzej.

 

 

LAŽ

 

Lažem, a nije laž.

 

U gradu Basri

Na reci Šatel-Arab,

Zapljusnu me hamamski vazduh.

 

U kafani pijem gust šerbet.

I čini mi se da je tuda prolazio Rembo,

Onaj nesrećni, divni, nemirni.

I pričam saputniku o njegovim bežanjima:

 

Hteo je od sebe da pobegne sam.

I pokazujem na zidu šaru neku:

To je našarao on.

 

Lažem, a nije laž.

 

CAR

 

Sunce, ah, u sve pore se uvlači.

Pune mi oči i puna utroba sunca.

Zatvaram se, zavese navlačim, a sunce tu.

Kad ga nepolju nema, ono je u meni.

Oh, umoran sam.

 

A tu negde blizu, i daleko tamo, rat.

I veličaju se junačka razbojništva.

 

Jedan proplanak zelene trave,

Jedan potočić vode hladne —

I ja bih bio car.

Antena M proojekat realizuje u saradnji sa Ministarstvom kulture.

 

Ostavi komentar

0/300