Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Poezija sa stilom (5): Aleksandar Leso Ivanović - Cetinjski Vivaldi

| Postavio/la: Ethem Mandić/Mirjana Dragaš

Poslušajte petu epizodu emisije.

Poezija sa stilom (5): Aleksandar Leso Ivanović - Cetinjski Vivaldi

Najznačajniji pjesnik moderne crnogorske poezije Aleksandar Leso Ivanović rođen je 21. novembra 1911. na Cetinju.

Leso je povodom svog rođenja kazao: “Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici da sam uopšte rođen.“

Na Cetinju je završio nižu gimnaziju. Prije rata radio je u Higijenskom zavodu, a poslije oslobođenja u Minstarstvu prosvjete i „Narodnoj knjizi“ na Cetinju. Posljednjih desetak godina bio je lektor lista „Pobjeda“.

Ivanović potiče iz činovničke porodice. Radio je kao činovnik što je smatrao najvećom greškom koju je u životu napravio. Kao darovitom muzičaru dodijeljena mu je stipendija, ali se nije upisao u muzičku školu. Imao je želju da studira Likovnu akademiju u Beogradu. No, ni ta želja mu se nije ispunila.

Nakon četiri razreda gimnazije, stupio je u državnu službu.  Kao mladić ostao je bez oca, braće i sestrara. Živio je skromno. Pred sam Drugi svjetski rat se oženio. Živio je boemskim životom i bio istinski pjesnik kojem je poezija ispunjavala boemski život.

Umro je 1965. na Cetinju.

Najvažnija djela Aleksandra Lesa Ivanovića su:

Stihovi, Cetinje, 1950.

Čapur u kršu, pjesme, Titograd, 1960.

Lirika Crne Gore 1918-1960, antologija.

Činjenica da je Aleksandar Leso Ivanović ostavio iza sebe samo “mali broj pjesama” i “obimom nevelik opus” može samo da naglasi značaj i doseg njegove poezije.

Sreten Perović konstatuje da „u čitavom bogatstvu raznorodnih stvaralačkih glasova sasvim osoben pjesnički kod predstavlja tek po obimu skormni opus Aleksandra Lesa Ivanovića, atipičnog pjesnika i ne manje atipičnog građanina drevnog duhovnog Cetinja, djelo jednog od izuzetno rijetkih Crnogoraca, koji je uspijevao da stvara i traje kako sam reče, „s bodljama unutra okrenutim.”

Upravo iz toga razloga morali bismo više cijeniti ličnost koja je uspjela sa tako “malim opusom” ostane zauvijek upisana u istoriju kulture jednoga naroda. Značaj koji jedno umjetničko djelo ima za jednu kulturu ne mjeri se njegovim obimom nego njegovim uticajem i njegovim kvalitetom.

Veliki crnogorski pjesnik i likovni kritičar Mladen Lompar zapisao je povodom Lesa sljedeće:

„Aleksandar Ivanović je bio slikar, čijih likovnih ostvarenja nema. Ili, da budem precizniji, ja ih nijesam vidio. Međutim, vizuelnosti je puna njegova poezija. Ne slučajno, u jednom eseju iz 1984. godine, koji je pratio izložbu Cetinje i likovna umjetnost između ostalog, zapisao sam: “…stvaraoce na ovim prostorima nije mimoilazilo usamljeničko ogorčenje. Neki su, bježeći od površnosti sredine, utonuli u sopstvene košmare ili konačnost. Znali su bespovratno zalagati svoje mogućnosti, štoviše, trpjeti haranje stvarnosti da bi riješili golu egzistenciju. Za ovo nema ljepšeg primjera od predsmrtnog pisma Aleksandra Ivanovića: Dolazi jesen, pa zima… sa maglama, sa kišama, s mećavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateći će kod mene: bolest, siromaštinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja…“

S istorijske distance mora se ispraviti jedna rečenica, mora joj se dati novi smisao. Lesovu rečenicu iz Predgovora zbirci poezije Stihovi. Naime, Leso je u tom predgovoru napisao da je svojim načinom života “potpuno zapečatio svoju sudbinu kao “književnika”. Šezdeset i pet godina nakon te rečenice mi možemo reći da Leso jeste zapečatio svoju sudbinu kao književnika, ali je zapečatio svojim pjesmama, i zapečatio je sebe kao jednog od najvažnijih pjesničkih figura u crnogorskoj književnosti.

“I ništa, drugo preda mnom se nije zbilo/ o ništa, ništa drugo do samo to/ a u duši je sjetno zaiskrilo/uspomena mutnih i sjećanja sto”, ovim stihovima iz pjesme Lokva dao bi se predstaviti uticaj koji poezija koju je pisao Leso Ivanović ima uticaj na crnogorsku književnost i na čitaoca. Da ništa drugo nije napisao osim pjesama kao što su Ljudi sjenke, Čapur u kršu ili Jutro jugova, da nije napisao ništa osim stiha ali sa bodljama unutra okrenutim, ostao bi zapamćen u jeziku ljudi, u jeziku svakodnevnice kao pjesnik od čijeg stiha duša sjetno zaiskri. Nema većeg priznanja za pjesnika od toga kad njegov stih uđe u svakodnevni govor i postane fraza.

Kada Vam se za dušu uhvate stihovi neuhvatljivim nitima, kada Vas duboko zaboli tuđa tuga i nesreća, kada Vam se pričini u duši da vidite oblak koji vidi neko drugi, kada saznate da ste i Vi duboko tužni i sjetni ali da toga nijeste svjesni, kada Vam pjesnik sa jednom rečenicom, kao na primjer “Nekad je za tugu dosta..” uđe u dušu i potpuno je ogoli, a da to nijeste ni htjeli ni tražili; e tada znate da pred Vama stoji pjesnik. To je Leso u pjesmama kao što su Niti neuhvatljive, Poslije mladosti, Po lišću kišne kapi, Bajka o kišnom danu…

Kada čitajući ili govoreći stihove osjetite “strast, mudrost, stvaralačku snagu, vladanje misterijom ili bojom” i koje se ne mogu „naučiti, niti se mogu simulirati.”, tada znate da čitate vrhove poezije.

Pjesnik Leso Ivanović je cetinjski Vivaldi, koji je poezijom opjevao sva četiri godišnja doba na Cetinju, čiju ljepotu svi vide koji ikad tuda prođu, ali samo oko pjesnikovo može da je tako neprolazno i lijepo opiše.

Cetinjska godišnja doba u njegovoj poeziji postaju sveprisutna. Svi koji su ikad stali na cetinjski kamen mogu da prepoznaju prirodu u njegovim pjesmama, a oni koji nisu mogu samo da požele da je vide, makar na tren. Iako znamo da je poezija imitacija prirode kako su to smatrali antički filozofi poput Platona, poezija ponekad nadmaši sve što naše oko može da doživi prosto gledajući u tu prirodu. Pjesnik prirodu stvara dok je u “retko duhovno stanje u kojem on tako lako, u nekoj vrsti začaranosti, u svakoj stvari pronalazi dragocenost koja je u njoj sakrivena.” Takve pjesme su one poput Otvaranje jednog prozora pred zalazak sunca, Tuga za nebom, Dan se gasi, Po lišću kišne kapi, Lipe mirišu, Ljetnji oblaci, Vjetar, Jesen, Kiše jesenje, Pahulje, Proljeće u okupiranom gradu, i druge.

Osim prirode, Leso je bolje nego ijedan naš pjesnik opisao najveću figuru iz crnogorske književnosti. On je to postigao u svega tri pjesme: Potonja ura Rada Tomova, Vizija i Biljarda. Ova pjesnička trilogija o Njegošu je najuspjelije djelo o velikome pjesniku. U prvoj je opjevao smrt Vladike, u drugoj invocirao je trenutak nastanka džinovske poezije i Gorskoga vijenca, a u trećoj stogodišnju(vječnu) tugu grada i Biljarde zbog smrti odlaska njegovog vladara. Može li pjesnik više dati o odati priznanje jednoj tradiciji nego što su to ove tri pjesme učinile?

U ovim pjesmama ostvaren je onaj ničeanski „most preko puste rijeke zbivanja”, u kojima, kako napominje Flaker, „kroz prazne prostore vremena jedan div zove drugoga, i razgovor visokih duhova teče dalje a da ga ne smeta obijesna buka patuljaka koji pužu pod njima.”

Osim mini ciklusa pjesama o Njegošu i mini ciklusa pjesama o cetinjskim godišnjim dobima, Leso ima i mini ciklus pjesama o usamljenom i tužnom čovjeku (pjesniku). Tu spadaju pjesme poput Čapur u kršu, Pjesnik, Ljudi sjenke, i druge. Leso u tim pjesmama pjeva o mladosti, o tugi, o samoći i nemoći, o ljubavi tihoj i čežnjivoj. To su pjesme o pjesnike sa širokim spektrom tema i osjećanja zastupljenim u njima.

U njima se Leso ostvaruje kao pjesnik modernog senzibiliteta i pjesnik čija lirika pripada, kako je to definisala kritika, žanru intimističke lirike. Iako intimistička lirika kao žanr lirske poezije ne zaokružuje Lesovo bavljenje poezijom, ona ipak jeste zastupljena u njegovim reprezentativnim pjesamama, u kojima on ostvaruje načelo literarnosti teksta i pjesničkog jezika, u smislu „devijacije od norme” i „odstupanju od uobičajenog”, te ostvaruje, prema Lešiću, onaj valerijevski poziv da svako „pjesničko djelo je u jezičkom pogledu izuzetno, ili uopšte nije pjesničko djelo.” Njegova poezija je dominatno intimistička, ili, kako to kaže Milorad Stojović, „prava nadahnutost i prava poezija u stihovima Aleksandra Ivanovića najviše i najtrajnije je prisutna u pjesmama u kojima otkriva intimni svijet, svoju sudbinu: Slomljenom oku, Kari Šabanovi, Žalba mrtvom drugu, Sužanj na kamenu, U susret nebu, Ljudi-sjenke.”

Čapur u kršu

Daljini svakoj dio sam srca dao,
na rodnom kršu ostao prepolovljen,
ko suhi čapur u kamen urastao,
koprivom ljutom i dračom zakorovljen.

Riječju “čapur” i pjesmom Čapur u kršu može se predstaviti poezija Lesa Ivanovića kao u orahovoj ljusci. Izvan Lesove biografije, sa kojom bi smo ovu pjesmu mogli uvezati i kojom bi smo je mogli objašnjavati do krajnjih granica tumačenja, učitavati, dočaravati i slično, ova pjesma je kako je to i ustvrdio Milorad Stojović povodom Lesove poezije “trajna poetska ljepota“.

Pjesma Čapur u kršu, kao i cijela Lesova, obimom nevelika poezija primjer je poezije koja zauvijek ostaje u jednom jeziku; primjer je poezije koja obogaćuje taj jezik i nudi tom jeziku i njegovim govornicima slike i zvuke iz kojih izvlači esenciju ljudske egzistencije i ljudske patnje i daje mu otisak tajanstvene ljepote i neprolaznosti koju samo rođeni pjesnik kao što je bio Leso Ivanović mogao dati.

Poezijom Aleksandra Lesa Ivanovića crnogorski jezik dobio je estetski nivo u stvaranju, crnogorski jezik dobio je glas i pjevanje univerzalno i životno, sveobuhvatno kako je to dobio sa Njegošem, i kako se to nastavilo sa Lesom i drugim rijetkim crnogorskim pjesnicima. (Ako je tačna borhesovska misao jedan pisac, ili pjesnik stvara svoje prethodnike isto onoliko koliko ti prethodnici stvaraju njega onda ćemo shvatiti koliko je Njegoševa poetska riječ i misao prisutna u Lesovoj poeziji, ali ne kao vidljiv i jasan pečat, već je više prisutan onaj lirski Njegoš koji samo bljesne u Lesovoj poeziji kroz neku riječ, stih, brzu misao.

Isto toliko Leso i njegova poezija objašnjava i oslikava onu tegobu koja vlada u Njegoševoj poeziji koja se proteže preko Lesovog vremena i poezije pa sve do današnjih dana i savremene poezije, a koja se može oslikati pjesničkim usudom Crne Gore, od jedne slamke među vihorove, preko suhog čapura u kamen uraslog, do samo na vjetru bora, ili jabuke na vjetru, itd.). Ta misao, ta patnja koja je nit koja povezuje crnogorske pjesnike od Njegoša na ovamo je najbolje izražena u pjesmi Jutro jugova, a koju je Leso nazvao ili bolje rečeno izrazio riječima tuga prastara:

„Slomi te neka tuga prastara
što je i predak ćutke tugova
uz mukli zveket lastara
u davna neka jutra jugova.”

Milorad Stojović je uvrštavajući Lesove pjesme u svoju Antologiju crnogorske poezije i priređujući njegovu zbirku poezije za biblioteku Luča shvatao i osjetio da Lesova poezija pripada onim rijetkim momentima u crnogorskoj pjesničkoj panorami čija riječ, ali sam i život pjesnika jesu intengralni dio te panorame o teškoj „sudbini” i „istoriji” Crne Gore, i koji određuju njen umjetnički izraz, ali i njeno crnogorsko biće u cjelini.

JUTRA JUGOVA

Skriše se oku modri bregovi,
skupi se vidik u krug najuži;
cestama kruže lišća zbjegovi
i navriješe kiše — zajuži.

Pogledaš — puti lišćem zasuti.
U sjetnu želju misli potonu:
svi srcu dragi blizu da su ti
kao da čekaš uru potonju.

Slomi te neka tuga prastara
što je i predak ćutke tugova
uz mukli zveket starih lastara
u davna neka jutra jugova.


JESEN

Opet je jesen stigla sa svojom sivom pratnjom;
maglom i kišom i vlagom i ljudskom patnjom.

Mutne je vode i prozori mokri snimaju
i svi je ljudi u očima imaju.

Je li to odraz, kao u oknima,
jeseni ove u ljudskim očima?

Il’ kroz nju mutnu prolazeć zanesen
to svako nosi sobom svoju jesen?

LJUDI-SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali sa bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

KARI ŠABANOVI

Sjećanje iz djetinjstva

Sjećanje me lakom tugom ovi:
... veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
— s puta idu kari Šabanovi.

Mi u susret otrčimo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima.

Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa,
niti idu kari Šabanovi...

Ostavi komentar

0/300