Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

BEOGRAD GORI, IVANE ĐURIĆU

| Postavio/la: Jelena Ćetković

BEOGRAD GORI, IVANE ĐURIĆU

Piše: Jovan Nikolaidis

Četvrti dan /27.3.1999. Subota/ Varijacije na NATO temu.

Beograd gori, Ivane! Kažu da si mrtav i da nas ne možeš čuti. Ali, zar je to važno jesi li ili nisi - kad se kod nas draže sa mrtvima nego sa živima razgovara. Mi i ne postojimo ako nismo juče. Zato nam ti, vidovit, napredan, za života nisi trebao. Da li nam trebaš sada, u obliku dobrog duha Kaspera, kad tvoj Beograd gori, Ivane?

Duhovni prostor Balkana je kontaminiran. Bombe međunarodne zajednice ovjerile su tu toksičnost na neodređeno vrijeme. Deset godina pripremala se ova predstava, sa više generalnih proba diljem Jugoslavije. Mješavina antičke tragedije pod maskama, mediteranska maškarada, karađoz-igra sijenki, dodolanje i bajanje, pučki igrokazi, kvazigrađanske burleske, religiozna prikazanja među ruševinama starih gradova, pozorište apsurda u akademijama koje su nezamislive bez pridjeva narodne. Uvod je trajao predugo (žalobna je bila kantilena reformskih snaga što se čula tek jedno ljeto), razrada žestoko (porazi u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori, Kosovu), zaključak je stigao naglo, drastično - s nebesa, jednak božjoj kazni za nepočinstva đavolovih slugu.  Kad će pasti zavjesa? Avaj! ne mora sve da bude po pravilu dramske kompozicije, dragi Slobodane Miloševiću! Vi ste se u ovoj igri, doista, ponijeli do kraja krajnje profesionalno, ne žaleći ni pisce ni ekipe glumaca. Tako treba! Praviljno, tovarišć Miloševič, praviljno!

Beograd gori, Ivane!

Ti si, navodno, kriv za takvu kletvu. Punih čudnih/čudesnih nekoliko ljeta, od 1984 do 1990, između svoga trideset sedmog i četrdeset trećeg godišta, ti gradiš Istoriju, kao pribježište i putokaz. Čemu, dragi Ivane, razmišljaš tako o istoriji? I pozivaš kultivisanu sabraću da ti se u tome pridruže. Preklinjući da takvi, odabrani, što više govore narodu da ne budu kakvi jesu, već onakvi kakvi bi trebali da budu. Pišeš svoju „knjigu-svaštaru“, sakupljeno iverje razboritosti sipaš kao svetu vodicu diljem tvoje Srbijice, od Ilariona Ruvarca, prezrenog prosvjetitelja Dositeja, gradiš novu istorijsku fresku, ti, Vizantinac od zanata i krvi, znajući za bijedno akademsko jevanđelje kako je Srbijica, jedino i najviše, istinski baštinik te vizantijske tradicije, koju je, Sveti Sava, srpska slava, inaugurisao u silno vlastodršstvo srpsko, perjanicu sveg južnoslavenstva...

A sve je zapravo bila jedna raskrsnica: prosvjetiteljstvo i elita - narodnjačko vukovsko guslanje. S lijeva - u Jevropu, nauk i logiku, s lijeva - u bunar epske mitologije, u pagansku dubinu paranoidne zakletve i vaskrsnuća u niušta. Od Kosova do kosmosa.

Beograd gori, Ivane!

Nikad ti osobenost nisu oprostili, jer su je doživljavali kao otkidanje od umobolne cjeline, kao njeno ugrožavanje, ne kao nadgranju i kompromis. Sve što si propustio kroz filter erudicije o prošlosti vlastitog naroda shvatili su nacionalnom izdajom. I to će te, izgnanca, pratiti sve do smrti, ali i poslije nje, jer hajka se nastavlja: svako živi na tebe nalik, u tom društvu koje istoriografiju prihvata tek sredstvom dnevnopolitičkog djelanja, na njihovoj je meti jelen. Oni neće ni danas istoriografiju dalje od reprodukcije političkog imperativa. Pored ostalog, zato Beograd i gori večeras, Ivane. Za sva totalitarna, uniformna mišljenja, partitokratsku stegu, svako razlikovanje je njima, po maniri, izdaja. Drugost je kažnjiva. Pravo na izdvajanje iz mnoštva, nepokoravanje trenutnom stanju duha - ne, ne i ne! Interes za njih postoji samo ako su dio cjeline, za takvo opredjeljenje nisu potrebni ni dokazi, ni istina, ni razum, ni personalitet. Dovoljno je dići tri prsta i, nacionalističkom ekstazom gonjen, odletjeti na nebesa gdje je srpskome jedino stanište. Toj hordi, na putu u klerofašistički paradizo, kliču i političari, i akademici, i pjesnici, i pop pjevači i narodnjaci, i domaćice, i učiteljice, i kurve i junferice, i pioniri i penzioneri, i sindikalci i mafijaši, i studenti i opozicija, i seljaci i nakupci. Pored ostalog, i radi njih Beograd noćas gori, Ivane.

Ti si u svom radu Živeti u Carigradu pod Paleolozima: palate i daščare, do kraja jasno, svakome ko hoće da razumije, iskazao imperative građanske kulture i gospodstvenosti, Ti jesi bio velegrađanin - i rođenjem, i porodicom, i pristojnošću, i obrazovanjem, zato si i morao reći da mržnju balkanskog čovjeka u ratu prema gradu treba tražiti u patrijarhalnoj svijesti, u mitu. A superiornost naučnoistorijskog mišljenja nad paraistorijskom svijesti, racionalno nad mitskim. Zbog toga, i ne samo zbog toga, ti si poraženi pojedinac u srpskoj istorijskoj misli. Zbog toga, i ne samo zbog toga, Beograd gori, Ivane Đuriću.

 A. je, februara 1996. u skromnoj provincijskoj reviji za ekologiju i multikulturu, neobičnog naziva “PLIMA-BATICA”, napisao:

„Četrnaest stoljeća nakon što Doktulft umire na zidinama Ravene, na pomjerljivoj i nedefinisanoj razmeđi Mediterana i svijeta Slovena, koji su, pokazalo se, na blagotvorne uticaje Mediterana mnogo otporniji od starovjekovnih Germana, i koji i danas stoje, ušančeni, isukanih mačeva i uzdignutih kopalja, pred neuništivim, nevidljivim bedemima Mediterana, ubijeđeni da Grad opsijeda njih, zaboravivši, potpuno i, bojim se, konačno, da su oni ti koji su pred Grad stigli, na toj granici racija i nagona, teče, kao u kakvoj vječnoj i neuhvatljivoj igri ogledala, priča, antipod Borhesovoj. Ovoga puta junak je pjesnik.

On kao mladi čovjek sa sela (sa planine, zapravo) stiže u jedan drugi Grad. To je grad sa granice o kojoj sam vam govorio, grad očigledne i snažne akulturacije, utoliko i mediteranski, ali istovremeno grad prekriven sjenama štitova i opsadnih mašina, što čuče iza njegovih zvonika i biblioteka. Pjesnik ne dolazi kao osvajač; on je u tom gradu učenik. Grad mu otvara kapije i prima ga kao svog; on postaje stanovnik Grada. Ali nikada građaninom.

U ratu koji dolazi, on se penje na brda iznad grada, odakle će rukovoditi njegovim rušenjem. Njegova poezija će svjedočiti o tome da nije uspio zakoračiti u blještavi prostor Mediterana. Svjetlost je izazvala bol u njegovim očima. Razdražen i gnjevan, on se povlači u sjenu opsade, pokušavši da uništi uzrok boli.

Ravenjani Doktulftu na „grobu urezuju riječi koje on ne bi ni razumio: Contemsit caros, dum nos amal ille, parentes, hanc patriam reputans esse, Ravena, suam.“

Pjesniku će građani onog drugog Grada nad grobom izgovarati psovke, koje bi on itekako, razumio.

Tu, između zahvalnosti ratniku, varvarinu koji se ponio pjesnički, i psovke pjesniku što ponio se varvarski, leži granica koja dijeli Balkan od Mediterana.“

 A srpski pisac, Ugrinov Pavle, u „Egzistenciji“ piše:

„Usred milionskog grada, ovog našeg Beograda, živimo kao na selu; opkoljeni smo seljacima obučenim u gradska odela, ispod kojih bije toplo srce za svoj rodni kraj.

A ko smo to - „mi“? Mi - manjina, oni koji još od rođenja žive u gradu, ovom istom, ali nekom drugom, recimo Novom Sadu, gdje je, međutim, postojalo građansko društvo, ili bar početak građanskog društva, onog odvajanja od sela i otpočinjanja jedne nove - gradske životne avanture...

Tako, svedoci smo ogromnih odziva na koncerte narodnih, novokomponovanih pesama, a još više na predstave folklornih ansambala. Umesto da kod nas gostuje veliki ruski balet, ovde redovno viđamo, kao, evo, i ovih dana, ruske i ukrajinske folklorne ansamble. Ploče pevača narodnih melodija dostižu milionske tiraže, dok se ploče klasične muzike jedva prodaju. Naša televizija i, naravno, naš radio, preplavljeni su svim i svačim što je izniklo iz folklornih korena, i što često nije drugo do jedno vulgarno narodnjačko veselje. Naši spikeri, naši komentatori, naši direktori, svi odreda su ne samo po duhu, već i po izgledu, pravi seljaci, i time se ponose, potajno, jer misle da su „zdravi“, nasuprot nama koji smo „bolesni“. Naši političari su u osnovi narodnjački, seljački, a takva je i naša politika, kao i naša armija i njeni generali. Većina naših intelektualaca je sklona narodnjaštvu, više od svega voli da pojede, popije i ispreda priče, a neki čak gude uz gusle ili pripiti pevaju crkvene tropare. Naši književni kritičari obožavaju miris zemlje, a pritom su, na našu nesreću, upravo to oni najgrlatiji...“

 Beograd noćas gori, Ivane! Sumrak Vizantije iznova pada nad Srbijom. Prošao si bio hiljadugodišnju istorijsku lekciju koja se nazivala Vizantija. Što ti je trebalo da se saplićeš o politiku, Ivane! Volja da se stekne nezavisnost, zahtjev za strogošću, neophodna osjećajnost, vještina dobrog govorenja? Koji to političar danas posjeduje? Koji od njih ima tvoje milo, na bolesnika nalik, lice? Plavu kosu arijevca? Stas britanskog aristokrate? Bolest Danila Kiša? Smrt u tuđini?

Prvo izdanje knjige „Istorija - pribežište ili putokaz“ objavljeno je u Sarajevu. U izdavačkoj kući koja je oduvijek imala vjeru u postojanje našeg zajedničkog kulturnog prostora. U gradu koga su pripadnici tvog naroda nadugo zatim bombardovali zbog osobina koje su i tebi bile kredo. Sada, glavni grad tvog naroda gori, Ivane. To je plamen koji će se širiti, nema druge, Ivane Đuriću. Užegao ga je NATO, dovršiće ga narodni ustanak. Aleksandar i priprosta Mašin padaće iznova sa balkona. Mora tako, Ivane...

U knjižnom fondu Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“ u Beogradu, na visokoj polici kraj prozora koji gleda na sjever, u samom vrhu, peta ili šesta knjiga slijeva u redu zove se „Vreme katedrala“. Autor je francuski istoričar Žorž Dibije. Srpski prevod objavio je beogradski Nolit, u svojoj biblioteci „Istorija“. Odlučan korak izdavača da srpska kultura uhvati korak sa evropskom istoriografijom. Godine 1989. Predgovor za srpsko izdanje pod naslovom Trijumf pojedinca - u savremenoj istorijskoj misli, napisao je Ivan Đurić. Iznad predgovora neko od čitalaca te biblioteke napisao je čitko: „Predgovor g. Ivana Đurića, čoveka sa spiska „evropskih“ intelektualaca koji su se zalagali da se Beograd bombarduje. Inače, gospodin Đurić je rođeni Beograđanin.“

Beograd noćas, doista, počinje da gori. Za sve si ti kriv, Ivane Đuriću...

 Oko jedan sat poslije ponoći NATO je treći put bombardovao Crnu Goru. Noć je bila tamna, vrijeme promjenljivo i nestabilno. To nije smetalo da pet projektila padnu na Golubovce i Radovče. Na meti bombardera bili su okolina aerodroma (tri projektila) kao i dvije bombe na vojnu bazu Radovče. Kažu da nije bilo ljudskih žrtava.

Jedan projektil pao je u okolini Ulcinja, kažu: u regionu arheološkog naselja Svač, gdje su, moguće je, bili izmješteni radarski sistemi iz kasarne u selu Zoganje, kraj varoši. Kažu - nije bilo ljudskih žrtava.

(odlomak iz romana I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO)

 

 

Ostavi komentar

0/300