Poslušajte osmu epizodu emisije.
Mihailo - Miho Vuković rođen je u Pažićima kod Danilovgrada, u Crnoj Gori, 24. januara 1910. Roditelji Radosav i Milosava, kćer Lazara Vučinića sa Vranickih Njiva, kod Podgorice, živjeli su u brojnoj zadruzi Mata Nikolina (Alina), koja je ubrajana prije u bogatije, nego u srednje imućne.
Inače, bavili su sezemljoradnjom i stočarstvom. Mihailo jeimao starijeg brata i mlađu sestru. Oca nijesu ni zapamtili. Rano su ostali bez njega. Poginuo je januara 1913. godine na Bardanjolu, kod Skadra, kao zamjenik komandira čete. Majka je poslije toga ubrzo zasnovala posebno domaćinstvo i tako sama preuzelabrigu o djeci, njihovom podizanju i školovanju.
Osnovnu školu Mihailo je završio u Danilovgradu 1921. Gimnaziju je završio u Kotoru. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Progonjen i više puta hapšen kao pripadnik revolucionarnog pokreta. Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od 1941. U toku i poslije rata bio je na raznim odgovornim partijskim i društvenim funkcijama.
S omladincima iz Pažića radi na prikupljanju oružja i municije, govori im o ratnoj situaciji, o izdaji vlade i buržoazije, o opasnosti koju porobljenim narodima nosi fašizam i o savezu sa SSSR. Govorio im je da će jedna od prvih mjera fašizma i njegovog Gestapoa biti hajka na komuniste.
Kad su planule prve ustaničke puške u Crnoj Gori,13. jula 1941, Mihailo stupa u redove ustanika i postaje jedan od boraca NOPO,,Bijeli Pavle". U njemuje sve do formiranja Pete crnogorske narodnooslobodilačke proleterske udarne brigade 12. juna 1942. u selu Smriječno u Pivi.
Tada s dijelom Odreda ulaziu sastav te proslavljene brigade i s njom, u trećoj četinjenog četvrtog bataljona, prelazi njen borbeni putod Crne Gore preko Hercegovine i Bosne do Bihaća i natrag. S njom je na Jablanici, Konjicu, Bihaću, Glamoču, Prozoru, Neretvi, Vučevu, Sutjesci i na mnogim drugim bojištima na kojima se našla ta brigada u toku rata, i kao borac, i kao komandir čete, i kao komesar centralne bolnice Brigade.
Našao i u grupi sarajevskih književnika koja mu je pružila mogućnost da se snažnije i potpunije afirmiše.
Ona je isto tako vrlo snažno i vidno uticala i na njegovo ideološko-političko opredjeljenje, svrstavajući se u redove tada naprednih predstavnika socijalne literature. Iz Sarajeva je aprila 1934. premješten, takođe u zvanje dnevničara-zvaničnika u Zetsku direkciju pošta i telegrafa na Cetinju.
Ali tamo nije stigao da se javi na dužnost. Zbog zbirke pjesama Zemlja (Zeta zemlja na Balkanu), koja je zabranjena i još u štampariji zaplijenjena, početkom juna te 1934. ministar saobraćaja i pošta Kraljevine Jugoslavije depešom ga otpušta iz službe. Dokumenat o otpuštanju Mihailo lično potpisuje u Sarajevu 11. juna 1934.
Bolest koja se uvukla u Mihailova pluća onih teških dana školovanja uBogosloviji, školske 1926/27. nije mu davala mira. Sve ga je više iscrpljivala. Kao teški bolesnik maja 1944, iz Kolašina je avionom prenijet u Italiju, u Štab baze NOVIu Bari radi oporavka. U Kocanu, kod Barija ostajedo oslobođenja Nikšića.
Tada na svoju ličnu odgovornost prekida liječenje i dolazi u Crnu Gonu da biučestvovao u njenom oslobođenju. Čim je oslobođen Danilovgrad, početkom decembra 1944, dolazi s prvim partizanskim jedinicama u grad na Zeti. Iako teško bolestan i u postelji, on u Danilovgradu svakodnevno prati rad nove narodne vlasti trudeći se da joj pruži pomoć koliko može. Pred kraj aprila 1945. Kabinet Predsjedništva narodne vlade s Cetinja šalje Mihaila u Beograd radi liječenja.
Od tada pa sve do smrti on je na liječenju u Sanatorijumu na Iriškom vjencu, na Fruškoj Gori i u Glavnoj vojnoj bolnici u Beogradu, gdje je iumro 11. decembra 1946. Po sopstvenoj želji prenijet je u Danilovgrad i sahranjen 15. decembra. Mihailo je odlikovan Ordenom zasluga za narod. Nosilac je Partizanske spomenice 1941, a Dom kulture u Danilovgradu nosi njegovo ime.
Djela:
· Kroz plave sutone (1929)
· Ljubav lika i sijenke (1930)
· Zeta zemlja na Balkanu (1934)
· Pjesma o jednoj ljubavi (1939)
· Prag (1940)
· Manifest (1940)
· Pjesma i čovjek, (1971)
Milorad Stojović u predgovoru knjige u izdanju Matice crnogorske kaže sljedeće: “Kao mnoge iz njegove generacije, i Mihaila Vukovića je mimoišla kritička riječ koja bi izbliže osvijetlila njegovo djelo i odredila mu mjesto u crnogorskoj literaturi.
Pjesnik koji je posijao stihoveiskrenog saučešća s ljudskom patnjom i svoje riječina djelu potvrdio, autor Zete zemlje na Balkanu i drugih poetskih ostvarenja, ostao je do naših danagotovo anoniman. Pala je u zaborav jedna od onihličnosti što smo ih iz djetinjstva odnijeli kao slutnjuo potpunom skladu između snova i stvarnosti, kaoinspirativan primjer ljudske solidarnosti i dobrote.
U rukopisnoj zaostavštini Mihaila Vukovića, koja se čuva u Centralnoj biblioteci na Cetinju, nalazi se,između ostalog, i jedan posebno interesantan dokument: originalni primjerak Obrasca upitnika za kadrove na kojemu je pjesnik, povinujuéi se disciplini,u 25 tačaka ispisao autobiografiju. Onome ko čitaove retke koji sažeto i prosto formulišu jedan nimalojednostavan životni put, odmah pada u oči da to piše izuzetna odmjerenost i skromnost."
U njegovim pjesmama koje se kreću od čisto deskriptivnih u kojima je Vuković savršen liričar, do socijalnih pjesama vidimo veoma važan trenutak u međuratnoj poeziji i književnosti a to je ono što danas nazivamo rađanjem urbanih motiva.
Zapravo, može se konstatovati da je Vuković jedan od prvih pjesnika koji je pisao o gradu, i o rađanju specifičnog društvenog konteksta, već i njegovom fenomenu i životu. To se očituje najbolje u pjesmi Gradovi koju ovaj pregled donosi, u kojoj Vuković među prvim liričarima donosi apokaliptičnu viziju čovječanstva koje sebe samo uništava. U pjesmi Tzv. Ljudi kao i u drugim sličnim pjesmama Vuković otkriva i najavljuje bezličnost čovjeka koja ga čeka na putu njegovog tehnološkog i svakog drugog napretka, ali i parabolično govori o društveno-političkim promjenama.
Njegove pjesme kao sveprisutnu notu imaju poetiku humanizma i očuvanja čovjekovog dostojanstva. Iako ponekad djeluju fragmentarno i nezavršeno, pjesma Mihaila Vukovića imaju modernistički senzibilitet i u nekom vidu najavljuju post moderne tendencije u kojima je svijet dat kao fragmentaran, apokaliptičan i u kojem se konstanto izražava sumnja u napredak čovjeka, sumnja u politiku, demokratiju i jednakost među ljudima. Tu Vuković ipak nije čisto socijalni pjesnik. Većina pjesama su poput lirskih minijatura u kojima je osnovni ton pjesnika poput šture i bezbojne i bezizlazne stvarnosti.
Krug Vukovicevih pjesničkih tema i interesovanja, kaže Stojović, nije naročito širok. On se nije dublje bavio tajnama života i uzrocima nesporazuma medu ljudima, Vukovićeva lirika više je spontano reagovanje na ono što se u jednom trenutku zbivalo u njemu i oko njega. Bolest pluća koju je dvadeset godina nosio, ostavila je vidljive tragove u njegovoj duši i poeziji.
Otuda u Vukovićevim stihovima, naročito u onim najranijim, puno melanholije, jeseni, zavičajne nostalgije, lutanja i usamljenosti:
Zamoren sam sestro, od lutanja...
ne čekaj me u večerja pozna.
Nazrio sam kraj sviju putanja,
gdje ćemo se sresti i kad?.. Ko zna?
Umor mi je na puteve pao,
Srce bolno rasuto u rosi,
stari bol je već davno precvao
zamor, sestro, mir i kraj mi nosi
(Odgovor sestri)
EPILOG
Umorne oči sklapam nad dušom i slutim jednoveče tiho.
Sjutraće pitati: ko bješe,
ko bješe taj Miho?...
Umrijeću, umrijeću, znam, u sivo jesenje večejedno,
izlomljen kao sjenka bludnice na nekomtrotoaru sam,
ili se objesiti negdje u predgrađu o crvenomfenjeru...
Svejedno, svejedno:
imaću pod tijelom ulicu, a pod glavom kam.
PREDGRAĐE
Vjetar iz predgrađa njiše uspavani grad,
kao majka bolesno dijete.
Jutrima iz predgrađa ljudi izranjaju:
iz štale, iz daščare,
iz smetlišta, iz krovinjare,
iz zemlje.
Pod prnjama srca plamena
kao bombe
pronose.
RADNIČKO NASELJE
Beskrvna i podbula djeca sokacima
promile jutra.
Nad krovovima rida kobila zavrišta,
nad radničkim naseljem
zaigra ždrijebe -
sunce.
Nad predgradem sunce zadimi,
ko veliki vreli hljeb tek izvađen iz ognjišta.
GRADOVI
Tu ljudi, uz život pripijeni, dar svagdašnji traže.
A dani idu
i opet dolaze -
šturi i bezbojni,
ko što su i bili.
Tu život čovjeka,
tu čovjek život,
ko po nekom pravu
laže!
Gradovi, gradovi!
Smrt večernju im slutim sred plamena,
dok iz njih izmiču,
sumrakom,
moja djeca,
kamenim ulicama
uz mržnja,
uz ledenih mržnja smiješke.
VEČE
Veče me strepnjama i tugom obavi,
veče iznad uma, nemira i jave,
veče, sprovod, groblje - zvuk se zvona javi,
veče mi odnese snove, snove plave.
VRACANJE U ZAVIČAJ
Vraćam se putem što djetinjstvom miriše.
Zavičajno veče pada granjem na me...
Opet oči mutne vidik zagrliše,
odvedoše staze kroz polja, kroz tame.
TZV. LJUDI
Bez straha, bez prekida, bez umora,
iz dana u noć, iz noći u dan,
kamen na kamen,
uziduju svoje živote u temelje novogradnje,
koja niče na njihovim betoniranim dlanovima.
Dobri vjetar nejednakosti njima
tim tzv. ljudima
kao maniti vjetar razdrtim sjenkama
mota, mota.
RADNIČKO NASELJE
Beskrvna i podbula djeca sokacima
promile jutra.
Nad krovovima riđa kobila zavrišta,
nad radničkim naseljem
zaigra ždrijebe -
sunce.
Nad predgrađem sunce zadimi,
ko veliki vreli hljeb tek izvađen iz ognjišta.
ČEKANJE
...Njih ne poznaju hoteli, paviljoni,
barovi,
niti svetkovine,
jer oni ništa nemaju sem malo sunca,
u uskoj avliji,
u svete nedjelje.
A zemlje?
- Zemlje će dobiti dvije-tri pedlje,
za posljednji svoj put,
iza grada!
Niz ulice strme, u podrume,
u kamenolome,
pod zemlju odvode ih jutra:
da sagore obmanu o životu,
u ložionice,
livnice,
da snažnim rukama,
od svojih srcau ritama,
sliju kolajnu budućem bratstvu.
S večeri, prije ulaza u mračna ležišta,
vješaju nad prozorom
o komadu neba, kao prnje o stolici,
čekanje velikoga Sjutra.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR