Poslušajte devetu epizodu emisije.
Dušan Kostić je rođen 23. januara 1917. godine u Peći. Kostić je djetinjstvo proveo kraj Plavskog jezera. Školovanje završava u gimnaziji u Beranama gdje je, kako i sam kaže „počeo sa stihotvorenjem“. Po završetku gimnazije studirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Još kao đak i kasnije kao student pisao je pjesme, koje su zbog svog revolucionarnog duha brzo postale omiljene među omladinom.
Buržoaske vlasti su gledale s podozrenjem na djelatnost mladog pjesnika-revolucionara, pa je Kostić nekoliko puta bio hapšen i zatvaran. Ali to nije moglo da slomi njegovu nepokolebljivu vjeru u svijetle ideje socijalizma i komunizma. Tokom čitavog trajanja rata učestvovao je borbama i revolucije da bi se u oslobođenoj zemlji nakon rata počeo baviti književnošću, i sam kaže.
Bio je urednik Radio-Beograda, lista "Borba", "Književnih novina", časopisa napredne društvene orijentacije „Mladost“, „Pregled“, „Književnost“, „Suvremenik“, „Život i rad“, „Mlada kultura“. O tim počecima i klimi u književnosti i kulturi progovorio je Dušan Kostić u intervjuu koji prenosi Rale Nišavić: „Kad me već tjerate da se prisećam, reći ću Vam sa ponosom da sam u tim posljeratnim danima bio urednik prvog književnog časopisa u zemlji: omladinskog časopisa za književnost i kulturu "Mladost". Pojavio se novembra 1945. godine i ubrzo okupio oko sebe mnoge mlade dotle nepoznate pisce, koji su kasnije postali značajna imena naše književnosti: Mira Alečković, Branko V Radičević, Slobodan Marković, Slavko Vukosavljević, Stevan Raičković, Dragoslav Grbić, Miroslav Antić, i drugi. Tek poslije nas počela je da izlazi "Naša književnost" i nastavio Ljetopis Matice srpske", pa tako redom. Književni život nije bio mnogo razgranat onih prvih godina ni po imenima ni po djelima. Proključao je tek poslije razlaza s Kominformom. Ali, to je vrijeme Desankine "Krvave bajke", Andrićeve "Na Drini ćuprija", Dedinčeve zbirke pjesama iz logora, Ćopićevog "Proloma" i ratnih pripovijedaka i pjesama, Lalićeve "Izvidnice", Zogovićevih "Prkosnih strofa", Skenderove "Stojanke" i "Ševe", Isidorinog "Njegoša" i Davičovog "Zrenjanina" i "Pesme"..
O svom pjesničkom i novinarskom radu rekao je u istom intervjuu: „Dobre godine proveo sam u novinarstvu, za to vrijeme sam pesnikovao. Ni u jednom trenutku nije mi ono smetalo, nego naprotiv. Bacalo me u vatru svakovdnevnih živih događaja i doživljaja, susreta sa ljudima i krajevima, što je izazivalo i podsticalo na stih, bilo čak neslućena inspiracija. Mnoge pesme sam napisao na tim putovanjima po kafanama i hotelima.“
Za svoj književni rad Kostić je nagrađivan: dobio je nagradu Udruženja književnika Srbije za dečju poemu "Gradić Jelengaj" i za zbirku pesama "Zov lišća".
Najvažnija djela:
PJЕSMЕ, Beоgrad 1947;
ZЕMLJI VОLJЕNОJ, pjesme, Beоgrad 1948;
PОЕMА О GRАDU i LJUBАVI, Beоgrad 1950;
PRОLJЕĆЕ NАD RОVОM, pjesme, Zagreb 1951;
GОVОR ZЕMLJЕ, pjesme, Beоgrad 1952;
КRАJЕVI I LJUDI, putоpisi, Cetinje 1952;
ZOV LIŠĆА, pjesme, Novi Sad 1954;
GRАDIĆ JЕLЕNGАJ, pоema za djecu, Beоgrad 1954;
MRЕŽЕ, pjesme, Beоgrad 1955;
GLUVА PЕĆINА, rоman za djecu i оmladinu, Sarajevо 1956;
GRАDОVI U PRОLАZU, putоpis, Subоtica 1957;
PОVRАTАК U ZЕLЕNGОRU, izbоr (ratnih) pjesama, Nоvi Sad, 1957;
SUTJЕSКА, rоman za djecu i оmladinu, Sarajevо 1957;
ZАBОRАVLJENI SNJEGOVI, Beоgrad 1958;
TIHА ŽЕTVА, izbоr iz pоezije, Beоgrad 1959;
DNЕVI IZMЕĐU NАS, pjesme, Beоgrad 1962;
MОDRО BLАGО, rоman za djecu i оmladinu, Sarajevо 1963;
GRАDОVI, MОRЕ, КАMЕN, putоpisi, Beоgrad 1965;
PJЕVАM ZЕMLJU, izbоr iz pоezije (prirediо Dragan Jeremić) Titоgrad 1966;
GОRА КОŠTАNОVА, rоman za djecu i omladinu, Sarajevo, 1967.
ŠLЕP UMОRNЕ VОDЕ, pjesme, Beоgrad 1968;
MОRЕ, izbоr stihоva (о mоru), Beоgrad 1970.
U književnosti se javio kao pjesnik što je i ostao tokom cijele svoje karijere, no nakon toga počeo se baviti i pisanjem proze, odnosno romanima, ali i se i bavio pisanjem književnost za djecu i omladinu, što je učinio po nagovoru dvojice istaknutih pisaca za djecu — Voje Carića i Ahmeta Hromadžića.
Prva Kostićeva knjiga namijenjena mladim čitaocima — poema Gradić Jelengaj, koja je napisana prema poznatoj legendi o postanku Plavskog jezera, postigla je uspjeh koji je uticao da Kostić nastavi sa pisanjem knjiga za djecu i omladinu. Od tada je on napisao nekoliko romana: Gluva pećina, Sutjeska, Modro blago i Gora Koštanova, koji su ga uvrstili u red najznačajnijih pisaca dječje književnosti.
U svojim pjesmama kojih je Kostić napisao mnogo za života srijeću se mnogobrojne teme i motive, a ritam i oblik podređen je osnovnom tonu i raspoloženju koje pjesma izražava. U njima nalazimo i ratne i zavičajne, i opisne i refleksivne pjesme, ali one koje imaju ljubavne epsko-lirske obrise balade i romanse, a u nekima slika smrt, tugu, samoću sve ona pjesnička raspoloženja tipična za lirske modernističke tendencije njegovog vremena. Osnovni ton njegove lirike je raspoloženje. I to veoma širok dijapazon raspoloženja kojima pjesnik govori često o veoma važnim temama
Neke od njegovih pjesama Njegove pjesme, kako traži sam pjesnik, treba shvatati doslovno, te u njima i epskog zanosa, i lirskog patosa. U pjesmama u kojima slavi tradiciju kao onima posvećenim Njegošu, usmenoj tradiciji iz zbirke Kapija vremena Kostić rimuje bogatije, stabilnije nego u ranim pjesmama u kojima je pokušavao da se oslobodi balasta tradicionalnih pjesničkih izraza i okrene se modernističkom načinu izražavanja poput onog koje nalazimo kod Miroslava Krleže i Oskara Daviča kojima se Kostić i sam divio. O tradiciji Kostić kaže sljedeće: Svaki autentični pjesnik sa stvaralačkim žarom ide u svom poetskom iskazivanju dalje od tradicije. Ali, mi se danas previše plašimo tradicije, na nju se rogušimo preko svake mjere i kad imamo razloga, i kad smo apsolutno nepravedni prema njoj. Ipak, nije svaki raskid sa tradicijom uslov za osvježenje poezije. Mora li ono što prenosimo sa drugih strana kao nešto novo i svježe da bude i za naš ukus, takvo, baš takvo, tim prije što je ono i tamo već iživljeno i staromodno? Ne spadam u one koji u svakoj prilici viču na tradiciju, bogzna šta podrazumijevajući u njoj; ali nisam ni njen rob nego otvoren za bogatu polifoniju novog u svemu oko nas.
Njegova poezija nije nemušta, hermetična i nekomunikativna, već je kako je i sam pjesnik želio poezija koja lako dolazi do srca onoga koje sluša. U poemi Pismo mrtvome ocu lirski subjekat koji nakon rata lamentuje nad svojom sudbinom čini to ne samo zbog sopstvenog života i sudbine koje je proveo u ratu, koliko zbog činjenice da je kroz život prolazio bez oca. U samome nazivu poeme koja nosi formu pisma naslućujemo initmistički ton i bol zbog neispunjenih osjećanja i stvarnosti koje se nijesu dogodile. Ovo je zapravo kratka poema iz dva dijela, dva kratka fragmenta, koja je satkana od suptilnih invokacijama ocu u kojoj se kroz retorička pitanja smjenjuje nježna i teška raspoloženja pjesnikova prema sopstvenoj sudbini i sudbini svoga oca, u njoj se smjenuju slike prirode i duševnih raspoloženja pjesnika. Stihovi su puni lirske snage i epskoga bola. Ona je i u simboličkom i u metafizičkom smislu građena na kontrastima i njihovoj smjeni svijetlo-tama, noć-dan, život-smrt, tišina-buka, toplo-hladno, itd… Osim toga, ova poema autorefleksivno otkriva kako se pjesma o ocu rađa u pjesničkoj duši i njegovog groba u prirodi i prirodnom okruženju. U drugom dijelu ona je danteovski prikaz zagrobna života iz kojeg ustaje i kreće se gradom simbolistički prikazan lik njegovog oca i pjesnik govori njegovim glasom. U tom drugom dijelu poema poprima osobine žanra horora, ali i romantičarskih nokturalnih prikaza i njemu se javlja apokaliptična slika postratnog svijeta u kojem se najavljuju nova ljudska razaranja i smrti: stara iskopana granata i ne vjeruješ mu: ta ljuta guja može ponovo da te ubije,/ u mrtvom željezu ovom još smrt živi i spije! Ova poema je modernistička kafkijanska slika čovjeka zarobljenog u ovom životu i njegova tragična sudbina. Poema je krik za slobodom i pravim životom koji je oduzet međuratnim generacijama ljudi. Napisana 1940. godine još pred početak Drugog svjetskog rata kratka poema Pismo mrtvome ocu je jedan od najljepših pjesničkih epitafa koje je jedan pjesnik ispjevao na crnogorskome jeziku:
PISMO MRTVOME OCU
I
Riječi su u meni ko buk gorskog potoka
ili tihi tutanj u mojim sapetim grudima.
Kad oči vape svijetlo a ruke bi da drugu manu-
osjećaš: to zemlja diše nad tobom, to zemlja spava pod pokrovom jesenjeg neba
i šume kraj pustog groblja, kraj tvoga groba, sočni jablani,
u vječnoj tami ne znaš da li to sviću ili umiru dani,
ne vidiš večernje zvijezde, ni mlijeko jutra, ne znaš za mene – tama je gusta.
Znaš li ti kako je dječaku kad mu se ledi smijeh na usnama
-srebrno inje na vrućim dječakovim usnama?
Dvadeset i tri godine duge gledam kako sunce raste i mrije –
al sunce po meni gori, al kiša po meni bije!
Znaš li ti kako je srcu kad u bijedi živi i žudi
kad snijeva vrelinu ognja a oko njega sve više je studi?
Ne, oče, ti ne znaš – ti si bio dijete ali ne kao ja,
ti si živio, oče, ali drukčije nego ja,
nisi osjetio djetinju tugu za svojim dragim, za ocem svojim – kao ja,
nisi trpio žaoke ljute ni bodlje riječi što nemaš oca
kao ja,
i sve, i sve
nisi imao kao ja.
Riječi su u meni kao buk gorskog potoka
ili tihi tutanj ili tiha jeka u mojim sapetim grudima.
Prolaze dani – odmiče jato sivih galebova u brzom lijetu:
dvadeset i tri godine… a ja te oče, ne vidjeh!
U meni danas krvotok gori i vrelo riječi romori
kad trpim, kad osjećam, kad znam
da je već davno po ustima tvojim pala zemlja, mokra i crna, i led je na njima,
da riječi neće oživjeti, niti smijeh zaigrati, ni bljesnuti život u tvojim očima.
O što sam morao da zjenama djetinjim ne vidim tvoga lika
kad je srce moje drhtalo – i danas drhti – od teškog gorućeg krika,
što si morao oče moj, u zemlji dalekoj pasti
kad je trebalo
- voljeti,
- živjeti,
- cvasti…
Sad je jesen, miris zrelih jabuka, ko i prije dvadeset i tri godine
-volim tu jesen, ne volim groblje ni zadah tmule lješine.
Sada je jesen i sunce kaplje niz žuto lišće, sipi blago po umornim rukama;
da li i ti, oče, voliš pjesmu zrijenja – ne studen vječnih noćiju,
da li i ti voliš da te mjesto tame miluje sjaj mojih očiju –
da li i ti, oče?...
II
U veče nad tijelom grada mlako se razlije mjesec
i bljesak lizne širinom dvaju rijeka.
Po leđima željeznih mostova željeznice tutnje, tramvaji,
sirene zovu, sirene prijete i kulja svijetlo žarulja.
Ti tiho kračeš – pjesak pod nogama pršti,
koračaš meko i niko ne čuje tvoj hod, tvoj mrtvački hod.
Pod zemljom si čuo tutanj – misliš: to život ponovo zove.,
to život more je hučno kojim će i mrtve tvoje oči da zaplove –
dižeš se, groblje je gluvo, mračno leglo ostaje za tobom.
¾ „Je li to život tamo što se iza ograde pjeni, što se gradi?
Je li to sunce što u tami svijetli? Ko je to razdrobio sunce u hiljadu sitnih parčadi?“
Ti tiho ideš… Htio bi da nisi među mrtvima,
oči ti ognjem novim blješte, njihov sjaj pada po travi, po pijesku.
Al gle: ograda je pred tobom – željezne opruge i žice,
al gle: na kapiji nijemoj zarđale spiju haubice
i đulad hladna, i cijevi prazne, i stara iskopana granata.
Stojiš – sjenka si duga u mrklome mraku,
nijem si, bez svega, u mraku širiš oglodanu šaku.
Ne smiješ dalje. U tom željezu mrtvom, misliš, snaga se krije
zbog njega u grob si legao i toliko godina te nije.
Za njime život – čuješ – narasta, tutnji, rosi
al to je željezo crno i mrtvo može da pokosi!
Ne vjeruješ mu: jednog jesenjeg dana uz plamenu lomljavu svijeta
mladost je nemirna tvoja, u rovu na mokroj zemlji, kuršumom oduzeta;
ne vjeruješ mu: ta ljuta guja može ponovo da te ubije,
u mrtvom željezu ovom još smrt živi i spije!
… Vračaš se tihov, ne smiješ dalje, života huk je sve dalji,
pred tobom crni se lijeg iz kojeg htio si uteći –
al između živog života i tebe ponor biva sve veći.
Vraćaš se, legao si već i tama je ponovo nad tobom,
ne čuješ život, ne vidiš svijetla ni drhtave zvijezde nad grobom.
A ja u sobi ovoj, sâm sam, nad knjigom, blijeda lica,
i ćutim. Raspinju čežnje. U srcu život se gradi.
Znaš li ti kako je meni kad htio bih da sam ptica,
da budem slobodan ko jablan bijeli na rosnoj mladoj livadi
- al jablan sijeku ko što meso sijeku i u mutnu bacaju rijeku,
al pticu love, rumenu pticu, i svud je oko mene žica!
Znaš li ti kako je meni, kako je svima kad krv se po tijelu rumeni,
a život u nama vrije, a život u nama pjeni!...
O, oče moj neviđeni, neznani,
o, oče moj davno zakopani –
ti ne znaš šta je to u meni kad stanem pred živo nečije oruđe,
kad gledam u moje mlado tijelo koje treba da ne bude moje, da bude tuđe,
kad svud su oko mene žice, kad svud su nad mnom željezne ptice;
ti ne znaš šta to u meni otrovom crnim klobuča
kad neću da mjesto živoga srca imam srce od tuča,
kad neću ko ti da mrtva ustajem iz groba u noć, i u mraku širim šake
i spijem na zemlji mokroj neke prokisle barake!...
SLEĐENA TIŠINA VISITORA
Neka, neka ti nisam pisao. Ostavih za sobom,
jednog jutra, rose, jedne,
i sjenke i vjetrove zavičajne, i Lužu onu u sjenkosima;
odoh iznenada sa tek probuđemh obala — sve me tu prijatelju,
podsjeti na oči moje djetinje. U svemu vidjeh sebe;
samoća, samoća, samoća! Pa odoh. Ne izdržah...
Što boli tišina ova, što boli
taj mir, taj korak šaptav zvijezda snenih!
Na rastanku, rodni grade, molim
da se poljupci vrate, meki; da prebolim
tugu sokaka golih, tvojih svelih;
da zagrlim, da ispijem miris livada pokošenih.
Kaplje, kaplje noć.
Psi laju.
Ah, sam sam i pust sam u zavičaju!...
Sad vidim: odbjeglo sve je. Djetinjstva nema.
Ni drugova, ni igre. Samo trava,
i godine samo, i smrče u tišini,
i neizgažene staze u planini.
Samo mir. Samoća duga. Samo trava.
I draga krajina plava.
Žudnja me ovdje baci
Gdje se bijele ovce, i kape, i oblaci;
Žudnja mi ovdje zvoni:
u muku tom ne kloni,
možda u jatu plavom, možda pod krovovima
ima radosti plahe i blage zore ima;
možda će proći nemir slutnja ova laka
sa pjenom od oblaka.
Prolazim pijan od sebe, od snova, i krovova,
od trnja što me kida,
od vjetra što zatrese;
ševarje šumi mene pod sjenkom jastrebova —
djetinjstvom da me vida,
djetinjstvom da ponese.
Al vidim: odbjeglo sve je, godine samo tuku
i tavna mreža borâ.
Aj, zalud tebi drhtavo pružih ruku —
tišina Visitora!...
Jer boli samoća ova, jer boli
taj mir, taj korak šaptav zvijeda snenih!
Na rastanku, travni grade, molim
da se poljupci vrate, meki; da prebolim
tugu sokaka golih, tvojih, svelih —
miris livada pokošenih.
Da zgazim samoće? Čemu one
kad u valovlju rastanka tonem
i pijem daleke luke?
Ja sam dio ulica, ja sam pjesma njina,
zaboravljena tuga harlekina,
ja sam dio svjetla i svete gradske buke
kojoj iz mira ovog dajem ruke.
Odlazim — i svu noć pusto vape vrata
za vedrim žamorom asfalta,
za gradom što je razvio zastave svoje,
i moje, i moje.
Oprosti za otvoreno srce — ja mira nemam,
tišinâ nemam ovdje iako tiho sve je.
Mir je moj u šumu korza, u šljunku neke aleje
gdje se sve na hrpu baci — i koraci, i oblaci,
i sve melje bez odmora, bez umora,
sleđena tišino Visitora!...
TAMNE SU MOJE RIJEČI
Tamne su moje riječi, sve tamnije,
gladne su moje oči, sve gladnije,
od šiblja noći stanka nemam;
ružne su moje psovke, sve ružnije,
tužne su moje lađe, sve tužnije,
kud se to spremam?
Na nekoj grani trava raste,
na nekoj livadi granje plaste
(zle vode gmižu naopako);
nad humovima divljač love,
po humovima zvijezde plove
— zašto je tako?
Gorko mi nebo kroz kosu rije,
prostorom mojim lišće gnjije,
jablana nemam.
Tamne su moje riječi, sve tamnije,
tužne su moje lađe, sve tužnije,
kud se to spremam?
CRNI KONJI
Dođoše po nju crni konji,
ah crni konji, crni konji!
Sav zaliv utonu, zagubi se
za brdima sad mi mrkim,
za maglenim.
Izmaknu se vedrina. Odmami smijeh.
Ostadoh sam na pijesku,
sam na pijesku.
Za leđima posljednji trzaj, stisak zadnji.
Ošinu me jedna smrt,
ostavi da razmišljam.
Odnesoše je crni konji,
ah crni konji, crni konji!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR