Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Vjera Nikolić o svojim čarobnim književnim prijateljima

| Postavio/la: Zerina Ćatović

Vjera Nikolić o svojim čarobnim književnim prijateljima

Profesorka u Umjetničkoj školi za muziku i balet „Vasa Pavić“ Vjera Nikolić ove sedmice nam govori o prijateljima koji je svakotrenutno savjetuju, čuvaju i inspirišu u okviru stalne književne rubrike Antene M.

Vjeru Nikolić ne znamo samo kao omiljenog pedagoga i pijanistkinju, već i kao kompozitorku i autorku brojnih muzičko-scenskih projekata.  Takođe po unikatnim instalacijama, rukotvorinama i modnom dizajnu; te riječju kao osobenog kreativca.

***

 

Kako pričati o jednoj ljubavi, a ne sjetiti se svih ostalih? Kako pričati o samo jednom prijatelju a ne osjetiti grizodušje što ostale prijatelje ne pominjem? I kako pričati o jednoj knjizi kad one, godinama, postaju naša ljubav, i naši prijatelji, i mijenjaju se kako se i mi mijenjamo, i uvijek nam imaju reći nešto novo: ono što smo u tom trenutku kadri razumjeti?

A prijatelji imaju prijatelje, zato sam često u životu, pronašavši sjajnu knjigu (zapravo, knjiga uvijek pronalazi mene), znala pronaći i pročitati najviše što sam mogla knjiga istog autora.

Tako se mnogo predivnih knjiga jednog autora/autorke „zagrlilo“ i nastala je „Stotinu i osam“, kroz koju čarobna Vesna Krmpotić, a kroz Vesnu cijeli Univerzum, zapisuje, na kraju Pjesme prve: „Preporuka putnicima“ :

„ ... Uistinu, vi ne listate knjigu, ona vašim

rukama lista vas, i čita vas vašim srcem

i očima.

Ovo nisu knjige, ovo ste vi, putokazi i

putnici kroz sumračni urnebes uma.“

 

Poslušavši savjet moje prijateljice koja je davno prije mene postala fascinirana Vesninim „zapisivanjem“, i koja me posavjetovala da, kad god sam pred nekim pitanjem, posegnem za nekom Vesninom knjigom, zatvorenih očiju otvorim stranice pa otvorim oči i pročitam odgovor, i na taj sam način počela komunicirati s knjigama. Javili bi se nekad profinjeni, nekad snažni, nekad višedimenzionalni, ali uvijek predivni odgovori. Nekad se čak dešavalo da pročitam odgovor koji mi se u tom trenutku činio dalek od mog pitanja, ali istog ili narednog nekog dana pojavilo bi se pitanje na šta su ti retci već odgovorili. I gotovo niđe nijesam naišla na autentičniji, življi, čulniji dokaz o komunikaciji sa višim sferama postojanja koju doživljavate kada se potpuno predate umjetnosti...ili dopustite da Umjetnost uđe u Vas.

Od tada shvatam da ni knjigama ni njihovim autorima vrijeme ili dimenzija u kojoj sad postoje ne predstavljaju nikakvu prepreku da neprestano komuniciraju.

I upravo samu sebe inspirisah pominjanjem vremena -tačnije- bezvremenosti, i dimenzija -tačnije- višedimenzionalnosti, da pomislim (a gotovo svaki dan to učinim) na Borhesa.

Horhe Francisko Isidora Luis je, za svog zemaljskog života ne znajući (a za kasnije ne garantujem), bio jedan od mojih najbliskijih prijatelja. Ako bolje razmislim, možda mogu reći i najbliži prijatelj, jer ne sjećam se da sam do tog životnog perioda ikada iz knjiga prepisivala pjesme i eseje u rokovnik a rokovnik nosila svuda sa sobom kako bih u svakom slobodnom trenutku mogla opet boraviti u čudesnim svjetovima isprepletenih epoha, geografskih širina i dužina, drevnih priča, raskoši dvoraca i ljepoti pustara jednako, bogatstvu svakojakih života čija se konačna svrha, nerijetko, ukaže kao jedan daleki poljubac ili natpis iznad vrata skriven u mraku...

Neprekidna linija (ili možda univerzum prikazan kao beskrajna mreža po kojoj vise kristali od kojih baš svaki odražava sve ostale) koja povezuje sve njegove junake (Gunar Torgilson; Alonso Kuijano- Servantesov, doduše, ali koji tako lijepo piše Borhesovim perom...), tako živo a imaginarno prisustvo Didroa, Verlena, Montenja, Šekspira, Paskala, Kafke, Bramsa, Bekona ... ne dopušta mi bezrazložnu hrabrost da omiljenom mi knjigom nazovem bilo koju, jer sve su one jedna knjiga koja sadrži sve knjige istovremeno, ili možda ogledalo u drevnom hramu u kome možete vidjeti sve što postoji, ili tačka u kojoj se nalazi cijeli univerzum, ili prvo slovo hebrejskog i feničanskog pisma, ili, jednostavno Alef, Borhesov.

Sjećam se vrlo jasno jednog perioda svog života obojenog jakom patnjom; i stola u trpezariji mog dobrog prijatelja koji me počastio večerom, i police sa mnogo, mnogo knjiga, i jedinog naslova koji sam vidjela te večeri, te prijatelja upitah kakva je to knjiga. Reče da je dobra i da će mi je posuditi, ali do kraja večeri zaboravih.

Sjutradan, vrlo rano ujutro, pođoh u naš poznati kafe-knjižaru, i, dok sam uredno prepisivala vokalne aranžmane (koje sam prethodnih dana neuredno komponujući zapisala), primijetih ekipu jedne televizije i vrlo lijepu gospođu koja je tog dana predlagala svoj izbor za emisiju „Knjiga dana“. Šta mislite o kojoj je knjizi pričala? O knjizi koja me je prethodne večeri „pozvala“ da je uzmem, knjizi „Moć sadašnjeg trenutka“ Ekarta Tola. Parafraziraću jednu od stotina rečenica koje su duboko dotakle tačno ono s čim sam se tada „hvatala u koštac“: „Patnja je neophodna da bi ste shvatili da je patnja nepotrebna.“ .

Pročitah, naravno, i drugu Ekartovu knjigu „Nova zemlja“, i, od tada, svaki put kad jednu od tih knjiga pročitam, poklonim je nekome. Pa onda sebi kupim novu, i opet je, kad je pročitam, poklonim. I to, do sad, traje već nekih 12 godina.

I tako naučih da je baš sve što nam se dešava negdje na dubokom nivou naša odgovornost, kako za duhovni, tako i za tjelesni nivo, i onda otkrih još jedan čudesni svijet o kome učitelj i autor knjige   „Spontani krug - put zdravlja i vještine“ Mario Topolšek u jednom intervjuu kaže:

„ ...univerzalni zakoni su jako jednostavni i dostupni svakom čovjeku u svakom trenutku. Sadašnji trenutak je sa nama od kada se rodimo pa sve do smrti. Ako su vaši um, telo i svest zajedno vi ste uvek u sadašnjem trenutku. Osećajte svoje telo jer kada osećate svoje telo tada uvek znate šta radite.”  

Zainteresovanost za vještinu pokreta, počevši od karatea, autora je odvela do dalekog Istoka radi izučavanja vještina Tai chi, Ba Gua, Yiquan, Zhan Zuang... vještina čije su ga dragocjenosti inspirisale da napiše ovu knjigu koja objedinjuje i objašnjava teme „Um nad materijom“, građu čovjekovog tijela, vježbe svjesnosti i prisutnosti, objašnjenje pojma vibraciona medicina, tehnike samoiscjeljenja...

I onda, nepogrješivo, put me vodi ka knjizi dvojice autora koje imam čast i privilegiju i lično da poznajem, i čija sam usmena predavanja imala zadovoljstvo da pratim dragocjeni niz godina: „Knjiga o Tebi“ Petra Perovića i Nebojše Vučkovića.

Kao što su i rijetki, a moji omiljeni, savremeni muzički stvaraoci zajedno (nekad fizički blizu a nekad miljama daleko) stvarali kompozicije (Pat Metheny i Lyle Mays: „September fifteenth“) tako su i ova dva pregaoca napisali knjigu na prvi pogled u formi dijaloga, vrcavo duhovitog i duboko duhovnog, dotičući sve teme sa početka ovog teksta - od duboke i božanstvene inspiracije, mudrosti i vrijednostima o kojima govori Vesna Krmpotić, preko Borhesove isprepletenosti istorije i sadašnjosti i „alefovske“ refleksije svega u svemu, Tolovog sadašnjeg trenutka koji je, jer sadrži sve trenutke- vječnost, i drevnim vještinama u kojima su sačuvane tajne ljudskog postojanja koje je živio Mario Topolšek.

Počevši rečenicom „Dijete je roditelj čovjeka“ autori „hirurški precizno“ i u isto vrijeme profinjeno ređaju stranice o čovjeku, njegovom ustrojstvu i aspektima, potrebama, energetskim centrima, mislima, emocijama, namjerama, tehnikama programiranja i reprogramiranja uma, tehnikama samoiscjeljenja, spontanom usklađivanju...  i uspijevaju objediniti cijelu raskoš ove čarobne knjige na (za sad) 570 stranica u tri teme: 1. Samorazvoj (staranje o sebi), 2. Samospoznaja (spoznaja sebe istinskih) i 3. Samorealizacija (realizacija sebe istinskih).

I, kako Borhes kaže: „...ovdje kao pisac padam u očaj“, uz svekoliku sumnju i grižu savjesti da sam o mnogo čemu propuštila/zaboravila da pišem i što ovaj naš „razgovor“ ne može potrajati još mnogo, pa da navedem sve knjige, eseje, pjesme i autore koji me svakotrenutno inspirišu, savjetuju i čuvaju od grubosti pojedinih ljudskih i događajnih dimenzija, napisaću ovdje i jednu drevnu mudrost koja kaže: „Kada je učenik spreman, učitelj se pojavljuje!“ Baš kao što se, kad smo za to spremni, pojavljuje knjiga.

 

 

 

Ostavi komentar

0/300