Već prvi njegov dugometražni igrani film “Iskra” pobrao je simpatije i bio naš kandidat za Oskara. Dijeleći s čitaocima Antene M neke od važnih mu naslova, govori kakvu ulogu ima literatura za njegov posao i život uopšte.
Gojko Berkuljan završio je filmsku i televizijsku režiju na cetinjskom FDU, a osim pomenute “Iskre” u biografiji ima dokumentarce, kratke filmove, video spotove…
***
Uvijek mi je bilo malo čudno da preporučujem drugima što bi mogli da čitaju, i nerijetko sam to radio sa nekom vrstom opreza, posebno iz razloga što se ukusi svima nama konstantno mijenjaju, evoluiraju i mutiraju, pa tako znam da neke stvari koje sam obožavao prije nekoliko godina sada sigurno ne bih ni samom sebi preporučio, a kamoli s tolikim entuzijazmom čitao. Posao kojim se bavim neodvojiv je od pisane riječi. Kod filma sve s njom počinje. Prije nego scene dobiju svoj oblik kroz „pokretne slike” one svoj život prvenstveno pronađu na papiru.
Godinama unazad čitanje za mene predstavlja konstantnu potragu za inspiracijom, uticajima, razotkrivanju nedoumica i pronalaženju smjernica i solucija kada počnu da me muče određeni zanatski problemi na koje nailazim u svojim pokušajima kreativnosti. Zbog toga se i često vraćam pojedinim autorima, a ovih dana više nego ikad. Kao i mnogi, imam vremena na pretek. Upravo iz gore nabrojanih razloga, umjesto preporuka, samo ću podijeliti sa vama koja su to djela koja mi trenutno okupiraju pažnju tokom ovih dana konstantne izolacije.
Djela Edgara Alana Poa i Haurda Filipsa Lavkrafta
Ukoliko nekome nije dovoljan horor koji se dešava svuda oko nas, onda se možete prepustiti čitanju djela ovih autora. Namjerno ne navodim samo jedno djelo, jer čitavo njihovo stvaralaštvo predstavlja jedan kontinuitet koji nije zahvalno razdvajati. Da ne pričamo da su obojica napravili svojevrsnu revoluciju unutar horor žanra, naravno, svako na sebi svojstven način.
Vjerujem da je većina ljudi dobro upoznata sa djelima Edgara Alana Poa, od njegovih eseja, zbirki pripovjedaka kao i romana “Avanture Artura Gordona Pima”. Ipak su to svojevrsni klasici svjetske književnosti. Njegovo građenje atmosfere čak i tamu ponekad učini privlačnom.
Za razliku od Poa, Haurad Filips Lavkraft je, nažalost, dugo bio zaboravljen. Kod nas je skoro nemoguće bilo pronaći na jednom mjestu njegova najznačajnija djela. Srećom, sve se to značajnije promjenilo zbirkom priča i novela “Nekronomikon” po izboru Dejana Ognjanovića. Naravno, ukoliko ovih dana nemate nagon da posmatrate svijet kroz prizmu Lavkraftovog „kosmičkog indiferentizma” i generalnoj ravnodušnosti univerzuma prema našem postojanju, onda pričekajte još malo prije nego uzmete njegova djela u ruke. Barem sačekajte da prođe pandemija.
“Muzej prepiske”, uredio Šon Ašer
“Muzej prepiske” zaista predstavlja krajnje neobičnu zbirku jer je nastala kao produkt jedne web stranice. Interesantno je da je uprkos svom već upečatljivom životu na tom ogromnom prostranstvu koje vam pruža internet zbirka doživjela i svoje fizičko izdanje u formi jedne beskrajno zabavne knjige, a sačinjena je isključivo od pisama koja se mogu podijeliti u dvije grupe. S jedne strane imamo pisma niza poznatih ličnosti koji su svojim djelima ostavili neizbrisiv trag i samim tim stvarali istoriju onakvom kakvom je sada znamo, dok s druge strane tu su i pisma ljudi koji su ostali nevidljivi, zametnuti u tim mračnim uglovima kolektivnog sjećanja, a koji su svojim razmišljanjima i pogledima na svijet nama danas ostavili bogato svjedočanstvo o duhu vremena u kojem su živjeli.
“Korporativni pandemonijum”, Zoran Penevski i Aleksandar Zolotić
Iako iskreno nijesam neki poznavalac grafičkih romana, s oduševljenjem sam reagovao kada je prije par nedjelja izdavačka kuća Besna Kobila na poklon čitaocima dala elektronsko izdanje “Korporativnog pandemonijuma”. Divan gest autora i izdavača omogućava čitaocima da barem na kratko odlutaju od dnevne monotonije nametnute izolacijom. Iako se priča dešava u krajnje nadrealnom ambijentu, uporište veoma lako možemo uočiti u našoj realnosti. Kao što sam naslov nagovještava, možete unaprijed zaključiti da se djelo kritički odnosi prema bezličnom korporativnom uticaju na naše živote, a sve kroz besprijekornu vizuelnu maštovitost i narativnu umješnost.
“Kosmos”, Karl Segan
Vjerovatno se mnogi stariji od mene sjećaju istoimenog naučno-dokumentarnog serijala iz 1980. gdje je gledaoce upravo autor Karl Segan vodio kroz to uzbudljivo edukativno putovanje. Knjiga se kao i serijal, samo u malo proširenijoj formi, kroz poetična razmišljanja i naučna saznanja bavi spektakularnim i zapanjujućim kosmičkim dešavanjima čiji smo, eto, i mi proizvod. Ova knjiga je na neki način i posveta svim ljudima koji su, kako kroz istoriju, a tako i sada, svoje živote posvetili učenju, usavršavanju i otkrivanju onoga što je iza granica trenutno nepoznatog.
Iako je napisana prije četrdeset godina, još uvijek je aktuelna. Naravno, nova naučna otkrića su neminovno donijela i nova saznanja koja u vrijeme pisanja knjige još uvijek nijesu bila dokučena, ali uprkos tome značaj “Kosmosa” ne blijedi. Posebno relaksirajuće na čitaoca djeluje kada ste često posredstvom interneta zasuti neosnovanim stavovima svakakvih besmislenih teoretičara zavjere, prvenstveno onih koji uprkos svemu još uvijek vjeruju da je naša planeta ravna ploča.
“Bog nije veliki”, Kristofer Hičens
Iako se za Kristofera Hičensa slobodno može reći da je po određenim pitanjima, posebno na političkom planu, znao da bude poprilično kontroverzan, ipak mu se ne može spočitati da nije umio da dekonstruiše licemjerje onih koji kroz magično žele da objasne nepoznato i koji kroz svoja učenja često ne ispoljavaju ništa drugo do svoju nelogičnu autoritarnost, isključivost, aroganciju, fanatizam, jednoumlje. Naravno, autor to često naglašava, religijski prefiks je krajnje irelevantan, jer svaka moguća religijska struja koristi iste ili slične metode.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR