Milica Babić o knjigama koje ostavljaju trag

“Cio život čitam sve što mi padne u ruke“, kaže nam poznata novinarka Milica Babić.

„Ali se tematika mijenja; imam periode kada čitam isključivo o istoriji, pa se par mjeseci posvetim samo poeziji i uvijek se vraćam Miki Antiću, Aleksi Šantiću ali i Preveru i Nerudi.“

Milica je gotovo dvije decenije u medijima i sektoru odnosa s javnostima, a trenutno je urednica u Javnom servisu Crne Gore. Navodi da mnogo voli domaće autore, zapravo one s prostora bivše Jugoslavije.

„Nalazila sam razna štiva o religiji, psihologiji, ljubavi, muzici a zapravo je čitanje za mene istraživanje o životu i definisanje sopstvene ličnosti.  Nemoguće je izdvojiti pet knjiga i svaki put kada budem čitala ovaj tekst biće mi krivo što sam izostavila neki drag naslov. Zato neka ovo bude samo pokušaj izdvajanja pet knjiga koje su ostavile traga na mene.“

***

 “Kako upokojiti vampira”, Borislav Pekić

 Ako je postojao aristokrata među piscima, onda je to bio Pekić. Ako je neko slavio slobodu i činio mnogo da do nje dođe, onda je to isto bio Pekić.

Izdvojila sam “Kako upokojiti vampira” od svih njegovih slavnih djela zato što se bavi suočavanjem sa prošlošću i istraživanjem kako se čovjek pretvara u nečovjeka.

Na tako prefinjen način se Pekić bavio razlikom između lične i kolektivne odgovornosti i idejama koje dovode do potpunog raspada ljudskog oblika.

“Treba gledati pravo. Jer da se htjelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju djece svoje, a ne djedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo nego kuda idemo.”

To je jedan od mojih omiljenih Pekićevih citata, jer mi smo narodi koji sami sebe zarobljavamo u prošlosti, a da ne izdvajamo ni sekund vremena da se radujemo budućnosti.

“Foliranti”, Momo Kapor

Neki bi rekli, Beograd nekad, jednako je, Momo Kapor. Niko nije znao da dočara duh starog Beograda kao Momo, na jedan tako romantičan način, sa toliko sentimenta, prema maloj pekari, klupi, parku, njegovim kafanama.

“Foliranti” su priča o ljubavi, prijateljstvu i sjećanjima na neka bolja vremena.

Uvijek kada joj se vratim razmišljam kako se nekada voljelo, posvećivalo, odricalo i šta je to u nama što nas je natjeralo da bježimo jedni od drugih i gradimo zidove oko nas.

“Za kim zvone zvona”, Ernest Hemingvej

Nepravda je izdvojiti neko djelo od legendarnog Hemingveja, čiji je lik i djelo materijal za 100 knjiga samo o njemu.

Nije bio pusti maštar, svjedočio je i Prvom i Drugom svjetskom ratu, Španskom građanskom ratu i zato je tako jasno i autentično znao da dočara bol, izdaju, nadu... Svoj avanturizam, ljubav prema slobodi ali i hedonizmu pretočio je u brojna djela, a “Za kim zvone zvona” je svakako jedna od mojih omiljenih knjiga.

Jedan od razloga je što je to djelo vapaj za mirom i ljubavi.

„Avanture nevaljale djevojčice”, Mario Vargas Ljosa

Ova knjiga mi je draga, ne samo što je fantastična priča o ljubavi i prihvatanju, već i zato što sam je dobila na poklon od jedne podjednako fantastične osobe i koleginice Snežane Rakonjac još prije desetak godina.

To je priča o prihvatanju druge osobe sa svim svojim manama i vrlinama, o unutrašnjim borbama ali i o neodustajanju, dobroti i strpljenju. 

Ljosa je za to djelo dobio Nobelovu nagradu za književnost, ali mu ja odajem priznanje to što je kroz knjigu probudio tako lijepe osjećaje i nadu da svijet može biti i ljepši i topliji zbog nekih malih ljudi koji ne odustaju od onoga što vole. Preporučujem je od srca svima koji sebe smatraju Mohikancima u današnjem svijetu površnosti. 

“U potpalublju”, Vladimir Arsenijević

Priča o jednom nesrećnom vremenu, teškim 90-tim godinama, uništenim generacijama, ali i porodičnim odnosima.

Često joj se vraćam a sjećam se da kada sam je prvi put uzela u ruke, bukvalno se nisam odvojila od nje, dok nijesam stigla do kraja.

Mnogo je emocija satkano u njoj i dok je čitate, one variraju tako jako, da izazovu i fizičku reakciju. Vrijedi je čitati s vremena na vreme, kao podsjetnik i veliki nauk.