Tijana Rakočević je rođena 23. 6. 1994. godine u Podgorici. Magistrirala je na Filološkom fakultetu u Nikšiću (Odsjek za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti). Bila je saradnica Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, a trenutno je angažovana kao lektor u Centru savremene umjetnosti Crne Gore. Bavi se naučnim radom. Objavila je knjigu poezije (»Sve blistavi kvanti«), a njeni radovi – eseji, prikazi, pjesme i priče – mogu se naći u regionalnim književnim časopisima (Ars, Script, Sent, Bona, Nova Istra, Život, Novi Izraz, Balkanski književni glasnik…).
Član je uredništva časopisa za književnost i kulturu »Fokalizator« iz Crne Gore, kao i časopisa »Alternator« iz Hrvatske. Dobitnica je prve nagrade na konkursu za najbolju kratku priču u Crnoj Gori za 2019. godinu, u organizaciji Podgorica art festivala.
Rakočević čitaocima Antene M preporučuje pet naslova.
***
Rozalind Majls – »Ko je spremio Tajnu večeru?«
Budući da za potrebe pisanja ovih preporuka nijesam birala one knjige koje su mi drage i kojima se rado vraćam (ili one koje su, pretpostavlja se, svi već čitali), trudila sam se da predstavim naslove koji su, poput ovoga pred vama, imali nemjerljiv uticaj na moje čitalačke i, k tome, životne svjetonazore. Rozalind Majls je napisala žensku istoriju čovječanstva, čudesnu i pitku poput romanesknog tkanja; u njoj su sadržane manje poznate činjenice o ženama koje su neprimjetno mijenjale naš svijet i onima kojima nije bilo dozvoljeno da to čine, činjenice koje nećete čitati u konvencionalnim udžbenicima jer, dalo bi se zaključiti, nijesu (bile) dovoljno važne. To je istorija žena koje se, iako ponižene i obespravljene, bore za pravednije društvo makar samim svojim postojanjem.
Rolan Bart – »Zadovoljstvo u tekstu«
Bila sam isprva ljuta što je ova knjiga došla do mojih ruku u stanju koje uglavnom izluđuje svakog revnosnog čitaoca – svaki pasus podvučen hemijskom olovkom, nekad i dvaput (bila je to izvjesna Yvonne), no to je »čitanje udvoje« učinilo da budem srećna što joj je još neko jednako egzaltirano pristupio. Iako je gotovo u svim svojim djelima izuzetno prijemčiv (naročito s obzirom na vrstu literature), u ovoj maloj teoriji učešća u »višoj duhovnoj djelatnosti« Bart inauguriše književno djelo kao izvor naslade i sam se služeći iznevjerenim očekivanjem. Tvrdeći da su »mnoga od čitanja perverzna«, insistirajući na tijelu teksta kao ishodištu uživanja i, na koncu, izvodeći pomalo iznenađujuće zaključke o smislu stvaranja u cjelini, Rolan Bart sopstvenim pisanjem demonstrira ono što u drugim tekstovima traži – zadovoljstvo.
Jukio Mišima – »Žeđ za ljubavlju«
Poslužiću se u nastavku upravo Bartovom tvdnjom da je Japan »kontramitologija, zemlja koja vrvi znakovljem, ali srećnim znakovljem«; i to sam otkrila zahvaljujući književnosti. Moja očaranost Mišimom nastala je mnogo ranije, kad sam pročitala njegov »Zlatni paviljon« (samo jedan njegov haiku – »Latice venu, / Pad je suština cveta! / – Neka to onda / Ohrabri malodušne / Da se ne boje smrti!« – bio je dovoljan da potražim njegove knjige), a nakon nje su se dogodile, to je sasvim prigodna riječ (!), i ostale: »Ispovest maske«, »Mornar koji je izneverio more«, »Huk valova«, »Posle banketa« i – »Žeđ za ljubavlju«. Iako na koricama sa tim naslovom stoji jedan prilično banalan propratni komentar (da je u toj knjizi riječ o »ženi napola ludoj od neostvarenih želja«), treba uputiti zahvalnost izdavačkoj kući Tanesi koja veoma posvećeno prevodi djela japanskih pisaca XX vijeka. »Žeđ za ljubavlju«, dakle, govori o paklu nevoljenosti, opsesiji i svakodnevici, mudro i perceptivno kao da se drevni Istok pobrinuo da ni jedna jedina riječ ne bude višak.
Ani Erno – »Jednostavna strast«
Nijesam stigla ni da trepnem, ta knjiga se već završila. Planirano je bilo da umjesto nje stoji »Mali dragulj« Patrika Modijana ili Žan Mari Gistav le Klezio sa svojom »Tužbalicom o gladi« (tek sad primjećujem da su svi Francuzi!), ali ono što me je ponukalo da je preporučim ima veze sa naslovom koji, u Ekovom maniru, djeluje kao lukava najava nečeg dozlaboga trivijalnog; pa ipak – remek-djelo na šezdesetak stranica. Nastojim da ne otkrivam detalje koji mogu pokvariti čitalački utisak, iako i sam razlog za to mora biti trivijalan: to je priča o čekanju (bilo da je to njegov telefonski poziv, bilo da je susret) i priča o ljubavniku koji je toliko dugo odsutan da se njegov identitet, kao i svoj sopstveni, mora izmisliti.
Borislav Pekić – »Godine koje su pojeli skakavci«
»Misionar koji bi ljudoždere hteo odvići od ljudskog mesa, morao bi im, da stekne njihovo poverenje, dugo praviti društvo pored kazana. (...) A i kada bi najposle došlo vreme, kad bi otkrio svoje humane namere – pod uslovom da ih pamti, da i on nije postao ljudožder – i u njima, eventualno, uspeo, nagovorivši canibale da pređu na travu, u njegovom bi stomaku bezuslovno ostao izvestan broj ljudi koje je prethodno iz viših motiva morao da pojede i svari.« Ova knjiga (trilogija) zato što se, ostavljajući po strani svoju potrebu da cijeli Pekićev opus na ovome mjestu navedem, s njome uvijek pronalazim na planu preispitivanja sopstvene vrijednosti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR