Piše: Biljana Jovićević
“Ono što čitamo i gledamo nas čini i oblikuje, to nekako nikako ne smijemo zaboraviti,” rekla je profesor dr. Maja Bogojević u svečanom govoru, na koji smo je svi prisutni uspjeli nagovoriti iako nije planirala, na obilježavanju desete godišnjice izlaska prvog crnogorskog filmskog časopisa, Camera Lucida (CL), čiji 45. broj možete pronaći on-line, na “našim”, engleskom, francuskom, španskom, portugalskom i niz drugih jezika.
Ono čemu je većina izložena i što čita već duže oblikuje generacije u pogrešnom smjeru.
“Mislila sam deset godina unazad da će mlađe generacije više čitati o filmu, ali čini mi se da to nije tako”, konstatovala je Bogojević. Kasnije, dok smo neobavezno ćaskali je zaključila da bi “sve bilo drugačije da nijesu gledali Pink” u svakoj sferi života.
Za Cameru Lucidu, čiji je Maja Bogojević osnivač i urednik, osim domaćih filmskih stvaralaca pišu ugledna imena filmske kritike, poput, samo u posljednjem broju, Jonathana Rosenbauma, Jean-Michel Frodona, a u istom broju možete pronaći, do sada neobjavljen intervju sa Milošem Formanom, iz 2001, Stevena Yatesa, ali i razgovor iz aprila ove godine u vrijeme karantina koronavirusa, sa Jean-Luc Godardom, koji je vodio švajcarski reditelj Lionel Baier. Časopis održava saradnju sa drugim velikim imenima internacionalne kritike, poput Rinald Bergan (The Guardian), i Joan Dupont (Film Comment i New York Times). Od ovog broja Camera Lucida ima i dopisnika iz Japana.
Činjenica da prominentna imena iz svijeta pišu za crnogorski filmski časopis zvuči fascinantno, a kada se doda i ona druga, da je riječ o mediju koji već deset godina izlazi na volonterskoj bazi, nevjerovatno je i zadivljujuće je.
Osim što je profesor i bivša dekanka dva fakulteta za vizuelne umjetnosti, Maja Bogojević je predsjednica federacije međunarodne kritike FIPRESCI. Učestvovala je na brojnim međunarodnim akademskim konferencijama i filmskim festivalima, uključujući i žiri kritike u Kanu 2013, Veneciji 2017 i Karlovim Varima 2019. Ovi, samo neki od detalja iz njene biografije, objašnjavaju kako se volonterski može postići da za CL pišu prominetna svjetska imena.
CL je nastala iz potrebe da se posebna pažnja posveti filmu u lokanom kontekstu, ali i da se lokalno integriše sa međunarodnim. Povezivanju teži na svakom koraku ne samo u svijetu filma: nedavno je organizovala skup “I Can’t breathe” protiv rasizma u Podgorici, na kojem smo se nakon dugo godina ponovo srele.
Uslijedio je poziv na važan jubilej Camere Lucide, što sam iskoristila da dogovorimo intervju o kinematografiji danas, filmskim trendovima, mjestu koje u njima zauzimaju umjetnost, politika, socijalne promjene, kako se svijet bori protiv rasizma i nasilja nad ženama, a mi se bavimo postulatima iz srednjeg vijeka.
Iz ovog podužeg razgovora od naše ugledne filmske kritičarke i teoretičarke možete saznati i šta da obavezno pogledate ukoliko ste preskočili. Za početak o volonterizmu dugom deset godina.
Kako ste ovih dana više puta istakli povodom vrijednog jubileja, Camera Lucida je “ljubavno pismo filmu” ili “ knjiga o filmu”. U proteklih deset godina osim crnogorskih i regionalnih autora, intervjue, osvrte, kritike i ostale tekstove za Vaš online časopis su pisala značajna i relevantna imena iz svijeta filma i filmske kritike. Kako ste uspjeli u tome?
Bogojević: Camera Lucida je nastala iz potrebe da se filmu posveti posebna pažnja u lokalnom kontekstu, ali i da se prevaziđu lokalni okviri, da se lokalno integriše u medjunarodno/globalno. U dobu non-stop slika, informacijske pretrpanosti i neprestane “zabave”, nisam imala velike ambicije, ali se, za 10 godina, promijenilo dosta, uglavnom pozitivno, jer na finansijsku podršku lokalnih institucija, svakako, nisam računala. Ali nisam očekivala da budemo volonterski projekat svih 10 godina- izrdžali smo, preživjeli smo i zahvalna sam i ponosna sam na to.
Sa one druge strane, globalne, nisam ni sanjala niti planirala da se može desiti ovakav međunarodni uspjeh CL. Pošto smo multi-jezični, dobijam email poruke iz cijelog svijeta od ljudi koji čitaju CL, koji je poštuju i koji žele pisati za nju. U novom jubilarnom broju 45. koji obilježava solsticij 2020, dan kad smo bili objavljeni 2010., na primjer, imamo novog dopisnika iz Japana. Duga bi bila lista ko je sve zainteresovan da piše za CL: iz USA, Kalifornije, Francuske, Indije i Italije dobijamo najviše upita, uglavnom iz akademskih institucija. Ili su tražili da im prevedemo neki regionalni tekst na engleski, i druge jezike.
Jedini problem je što imam više neplaćenog posla... Čudno je to, da postoji prvi filmski časopis u Crnoj Gori, koji se ovoliko dugo održao, ali da se i dalje smatra “amaterskim”, jer sve što je besplatno i volonterski ovdje se smatra ne-profesionalnim. Za CL pišu najveći, najpoznatiji profesionalni filmski kritičari, teoretičari, pisci, kojima je nacionalna pripadnost imaginacija, a to je i naša pokretačka ideja: nacionalno je imaginarno.
Kultura generalno ne spada na listu prioriteta za budžetska ulaganja ili podršku, čak ni na onim projektima koji bi se mogli relativno lako valorizovati, ipak da li se nadate da bi Vaš vrijedan i značajan rad i doprinos crnogorskoj kulturnoj sceni nakon deset godina mogao dobiti neku podršku i prepoznavanje?
Bogojević: Možete živjeti onako kako mislite, ili ćete početi misliti kako živite. Mi smo izabrali ovo prvo. Jer nas čini, oblikuje ono što čitamo, gledamo... Camera lucida je, zato, plod velikog truda, entuzijazma i minimalnih finansijskih sredstava. Rezultat je prožimanja, povezivanja, umrežavanja – jedne lijepe sinergije koja se razvila među filmskim kritičarima, autorima i režiserima svjetskog renomea i mladih filmskih stvaralaca iz ex-jugoslovenskog i balkanskog regiona, koji iako sada geografski izdijeljeniji, fragmentiraniji, povezuju jezička i kulturna sličnost, zajednički filmski stvaraoci, ali i slični produkcijski problemi. Prvi - inauguralni broj je posvećen pomalo potcijenjenom crnogorskom filmskom autoru – Živku Nikoliću.
Kao što rekoh kada sam pokrenula časopis, nisam znala da će biti volonterski rad svih 10 godina. Ministarstvo kulture nam je pomoglo za prvi broj i otvaranje, onda nam nijedna institucija nije dala finansijsku podršku – do maja ove godine, kada je Ministarstvo kulture raspisalo vanredni konkurs -podrška nezaposlenim fizičkim licima u toku koronavirus karantina, na kojem smo dobili sredstva pomoći za dva broja, a prije prije nekoliko dana smo saznali i srećnu vijest da smo dobili pomoć i od Filmskog centra na konkursu za komplentarne kinematografske djelatnosti- tako je krug volonterskog rada zatvoren tačno na obilježavanje naših 10 godina postojanja. Ovo je i naše prvo slavljenje rođendana za širu grupu i medije od osnivanja časopisa.
Dobar film danas je novi žanr
Zanimljivo je da je prvi crnogorski časopis o filmu, online naravno, nastao i evo obiljezava desetogodinjicu u vrijeme kada će mnogi reći da je svjetska filmska produkcija znatno slabijeg kvaliteta, od produkcije serija. Kakvo je Vaše mišljenje o tome i ako dijelite takve ocjene zašto mislite da je to tako?
Bogojević: Na žalost, pesimistična sam. Prije nekoliko godina napisala sam da je “dobar film postao novi žanr”. Naravno, mnogi drugi svjetski filmski kritičari misle slilčno. Voljela bih da je drugačije. Nisam jedina koja misli da se snima previše filmova – nove tehno- mogućnosti su to omogućile i sad se film može brže snimiti. Mislim da je to i demokratično ali i opasno. Zamislite festivalske selektore (govorim o najvećim festivalima) koji moraju da gledaju hiljade pristiglih filmova. Nije ni to u redu, jer može podriti proces selekcije. Mozak ne može da selektuje filmove kako treba iz tolikog mora vizuelnih informacija.
Pandemija koronavirusa je usporila ili zaustavila mnoge filmske procese, čak je uništila (ili će uništiti) male produkcije, male art biskope, manje festivale, koji ne mogu preživjeti velike finansijske gubitke. U prethodnom dvo-broju CL, u vrijeme karantina, razgovarala sam sa 50-tak filmskih profesionalaca iz Crne Gore, regiona i cijelog svijeta (režisera, scenarista, direktora fotografije, producenata, festivalskih direktora, predstavnicima filmskih centara, kinoteke itd.) o uticaju i posljedicama pandemije. Dok mnogi, opravdano, lamentiraju nad ovim stanjem, neki su čak pohvalili ovo usporavanje, jer će se snimati sa manje žurbe, “skoncentrisanije”, da, zapravo, nije loše što će se snimati manje.
Naravno, treba voditi računa i o egzistencijalnim problemima i pravima filmskih radnika i tu će biti presudna kulturna politika svake države. Sa druge strane, nije istinita ni konstatacija da uopšte nema dobrih filmova. Sjetite se samo prošlogodišnjeg makedonskog remek-djela “Zemlja meda”, koji je ostvario trujmf na svjetskoj filmskoj sceni, osvojio stotine nagrada, ušao u istoriju Oskara kao prvi film sa dvije nominacije u dvije kategorije: za najbolji dokumentarni i najbolji međunarodni film.
Prelistavajući arhivu online stranica Camere Lucide uočljivo je da se neprekidno vraćate takozvanom “zlatnom dobu filma”. Zašto, da li sve i dalje počiva na tim temeljima ili takvih vrijednosti danas nema - možete li napraviti komparaciju filmova tada i sada?
Bogojević: Film nije jedini koji je u krizi. Cijela kultura je u krizi, ljudska mašta je u krizi. Ali kad odem na neke festivale posebno manje, obradujem se i prijatno iznenadim i filmovima i ljudskom energijom. Volim male festivale, poput BIFED-a na predivnom ostrvu Bozdjada u Turskoj, festival ekološkog dokumentarnog filma, gdje sam bila u žiriju prošle godine ili moj omiljeni Bitola Manaki braća, gdje sam bila u žiriju godinama unazad, najstariji festival filmske fotografije, koji još postoji i koji još dodjeljuje nagrade za fotografiju, Motovun, BalKam u Ljubljani, Tromso, Ekološki Green fest na Žabljaku, Underhil, SFF (Sarajevo Film Festival) posebno volim, iako je veliki festival. Ti festivali mi vrate optimizam.
Na takvim mjestima, osjećam se lijepo, upoznajem divne ljude, gledam zanimljive filmove, vodim uzbudljive festivalske razgovore, sve u nekom fantastičnom ambijentu, u starim, očuvanim bioskopima (kod nas na otvorenom, jer smo uništili bioskope). Filmove tih ljudi – koje upoznajem na festivalima - očekujem sa nestrpljenjem. Teško da oni mogu promašiti.
Film je preživio i ratove i veće krize, tako da će preživjeti i ovu krizu, pitanje je u kom obliku, “formatu” - digitalno je zamjenilo analogno, TV serije su oživjele televiziju u doba interneta, neke su, zaista, remek djela, poput meni omiljenih Mladi/novi papa, Babilon Berlin, CIA u Berlinu, Crno ogledalo, Černobilj, Moja genijalna prijateljica itd., platforme poput Netflixa ubijaju bioskope, u kakvom god “obliku” bio film, ne bih voljela da nestanu bioskopi, jer film ne postioji bez publike i mraka bioskopa.
Film -najveća neriješena jednačina između industrije i umjetnosti
Kako vidite budućnost filma?
Bogojević: Nisam optimistična. I mada su publike zasićene vizuelnim bombardovanjem, bilo bi pogubno ako se totalno promijene naše gledalačke navike, da se svi zatvorimo u kuće i u samoći gledamo filmove na laptopovima, to bi mi bilo nezamislivo. Zapravo, nikad nisam mogla da gledam film na laptopu (samo onda kada moram zbog nekih tijesnih festivalskih termina), ne mogu ni da razumijem neke ljude koji gledaju filmove na mobilnom telefonu.
Parafraziraću priču Stevena Soderbergha koji je je bio užasnut tokom jednog avio-putovanja u SAD-u prije nekoliko godina: čovjek (od nekih 30-tak godina), koji je sjedio pored njega, gledao je neki triler tako što je premotavao (fast forward-ovao) sve scene dijaloga, a gledao samo scene akcije (pucnjave, auto-trke itd.), jer je sve ostalo “dosadno”. Šokiran i razočaran, Soderbergh je tada javno saopštio da neće više snimati filmove. Na sreću, nije se obistinila ta njegova odluka.
Ako imamo u vidu takvu publiku, koja gleda filmove kao da su video igrice, postavlja se drugačije pitanje: kakva je budućnost filma sa takvom publikom? Da li će buduće generacije zanimati samo sadržaji koji mogu sami da kreiraju, tj. da učestvuju u interaktivnim kompjuterskim gadgetima koji im pružaju instant entertainment zadovoljstvo?
Nama bliže i mnogo prije ove izjave Soderbergha, Živko Nikolić je ovako opisao svoju kratku avanturu u Holivudu: “Meni su ponudili jedan projekat. Tražio sam scenario da pročitam. Na prvih pet strana bilo je, ni manje ni više, nego trideset šest mrtvih. Sve leš do leša. Rekao sam im da ja toliko mrtvih ne umijem sahraniti i nijesam mogao prihvatiti jedan toliko besmislen tok priče, gdje je svaki kadar osmišljen tako da bude sračunato uzbuđenje...Što dublji smisao, to plića zarada”. Ovaj Živkov komentar govori sve o mainstream holivudskom filmu i, na žalost, tačan je i danas, ako ne još tačniji. Ovo neminovno nameće još jedno ključno pitanje obrazovanja filmske publike: zašto se filmska istorija/teorija ne izučava u školama?
Kao prosječan filmski gledalac, moj je utisak da Hollywood ili ako hoćete Američka filmska akademija pokušavaju da uhvate korak sa svjetskim promjenama i trendovima i da u tome ponekad, pokušavajući po svaku cijenu da nagrade film koji korespondira sa promjenama i trendovima, usudila bih se reci, pretjeraju, tako što dodijele nagrade filmovima za jednu sezonu, koji se ne pamte izvan trenutnog političkog ili društvenog konteksta. Hoću reci da mnoge vrlo brzo zaboravim, ne samo ja nego i mnogi drugi dijele takvo iskustvo, za razliku od starih filmova. Kakvo je Vaše mišljenje o tim novijim filmskim ostvarenjima i uticaju burnih političkih dešavanja i trendova na film?
Bogojević: Slažem se, a rijetko se slažu kritika i publika, koliko god filmski potkovana publika bila. Sve je manje novih filmova, koji bi me uznemirili, izmjestili, koje bih zapamtila, kao što pamtim Godardove, Resnaisove, Truffaut-pve, Pasolinijeve, Felinijeve, Bunuelove, Vicontijeve, Rosselinijeve, Vardine, Fassbinderove, Wendersove, Bergmanove, Kubrickove…. filmove.
Poznate su nepravde Oskara, koje onda “nadomještaju” iskupljivanjem tako što dijele zakašnjele nagrade nekom slabijem ostvarenju ili nagrade za životno djelo. Slično je i sa BAFTA-om i nekim drugim mainstream nagradama.
Moram istaći da u žiriju kritike (a bila sam nekih 40-tak puta) nemamo uticaj ‘sa strane’, da su odluke uvijek donesene (nekad lakše, nekad teže) većinskim glasovima. Rijetko kada smo imali oprečna mišljenja. Jedine probleme u odlučivanju žirija koje sam imala je kad sam bila u glavnim festivalskim žirijima, čiji su članovi bili producenti, režiseri i distributeri. Zanimljiva je činjenica koju sam tada otkrila da se mišljenja kritike i filmskih autora-režisera uglavnom poklapaju, najčešće imamo slične estetske kriterijume, dok su razlike uočljivije sa producentima i distributerima, dakle, ljudima koji su više okrenuti industriji. Upravo ovo moje iskustvo člana žirija reflektuje onu sjajnu rečenicu Paul Rotha-e, da je “film najveća neriješena jednačina između industrije i umjetnosti”.
A uticaj političkih dešavanja i procesa na film?
Bogojević: Tu se nalazi i dio odgovora na ovo pitanje koliko politička dešavanja imaju uticaja na film: imaju na umjetnost, ali manje na industriju. Kad kažem industrija, mislim na velike filmske industrije, na visoko-budžetne mainstream fillmove i blokbastere. Oni reflektuju politička dešavanja samo onoliko koliko im to komercijalno odgovara, podilazeći popularnom ukusu i čak doprinose šrenju populizma: to su komercijalni filmovi koji u prvi (narativni i vizuelni) plan tipično ističu sukob sa (stvarnim ili imaginarnim) ‘neprijateljem, naglašavaju podjele među ljudima, snaže stereotipe – rasne, nacionalne, etničke, rodne itd.
Ne može i ne mora svaki autor biti politički angažovan kao Jean Luc Godard, koji to jeste u svakom svom filmskom djelu. Film, i dokumentarni i fikcija, kao najspecifičniji od svih umjetnosti, ima veliku ideološku moć zbog same prirode svog kinematografskog “aparata”: Ideologija je efikasna samo zato što funkcioniše na najrudimentranijim nivoima psihičkog identiteta i nagona. Više od drugih umjetnosti, film raspolaže kvalitetom naturalizovanja svojih konstrukcija kada odlučuje kako će nešto snimiti (plan, uglovi, dubina snimanja) ili šta neće snimiti, režiser donosi ideološku odluku.
Svijet se o rasizmu i MeToo, mi o postulatima srednjeg vijeka
Zanimljive su neke novije odluke filmske industrije, koje se ditrektno tiču ideologije. Konkretno, kada je riječ o rasizmu, upravo je povučen jedan od kultnih holivudskih filmova, “Prohujualo sa vihorom”.
Bogojević: HBO MAX je povukao film Gone with the wind (Prohujalo sa vihorom), zbog rasistčkih reprezentacija, a nakon tekta John Ridleya (scenarista Oskarom nagrđenog 12 godina ropstva), koji je objavljen u NY Times-u, radi kontekstualizacije filmskog djela. Pokrenule su se mnoge debate i puno prašine, jer mnogi ljudi, i umjetnici i prosječni gledaoci, ovo doživljavaju kao vrstu cenzure. Naravno da sam protiv svake cenzire (mada se ovdje ne radi i cenzuri jedne države, već o privremenom povlačenju filma od strane privatne, doduše gigantske, kompanije), ali ovdje se radi o etičkom pitanju – šta znači “kontekstualizovati” jedno umjetnčko djelo za nove publike?
Mislim da se radi o pozitivnoj odluci, koja podrazumijeva smještanje djela u istorijski period radnje, analizu romana, analizu adaptacije književnog djela za filmski ekran, zatim analizu ideološkog kinematografskog aparata, cijele industrije, verbalnog jezika, stereotipa (Afro-Amerikanci nemaju imena, obraća sim se riječima “rob, sluškinja” i drugim pogrdnim, rasističkim i diskriminatorskim riječima.), radnih uslova glumaca i drugih filmskih radnika, kontekst nagrada Oskara (Američke akademije), kontekst filma više od 80 godina kasnije, današnji period diskriminacija i kršenja ljudskih prava itd. Bar tako ja to zamišljam.
Da li su se ili ne po Vašem sudu u svijetu filma snašli na pravi način sa važnim kulturnim i socijalnim događajima i pokretima posljednjih godina - MeToo, TimesUp, Harvey Weinstein skandal, takozvane Cancel i Woke culture i naravno “diversity” i rasizam (jedne godine se vodi računa o ravnopravnoj zastupljenosti Aframerikanaca i žena, sljedeće se zanemari)? Naravno pitanje je kako sve to utiče na finalni proizvod?
Bogojević: Ovo je sjajno pitanje, na koje nemam jednostavan odgovor. Zapravo, mislim da je filmska industrija ogledalo svakog društva, bez obzira na filmski žanr ili aktere u filmskom tekstu – kao “odraz stvarnosti ili kao stvarnost odraza”, kako bi to Godard rekao.
Holivud je rasistička, mizogina, šovinistička mašinerija, tako da ne čudi da većina progresivnih pokreta kreću odande, kao reakcija, napad na retrogradne, konzervativne vrijednosti. Ko zna još koliko ima Harveya Weisteina, njegov slučaj je samo početak. Primjera rodne diskriminacije je puno od samih početaka holivudskih studija: žene raznih filmskih profesija su bile brutalno iskorišćavane ili manje plaćene od muških kolega.
Tačno je da dođe do neke pozitivne promjene – godinama slušamo sjajne političke govore na dodjeli Oskara – ali se to brzo zaboravi, kao što se brzo zaboravio koronavirus odmah nakon kraja karantina. Ne želim generalizovati, ali možda nije u ljudskoj prirodi da bdi nad sopstvenim predrasudama, da se stalno autokoriguje, tj. mi koji to radimo, smo u manjini.
Zatim, imate opasne filmove, čak i kad imaju dobru namjeru, na primjer novi dokumentarni film Nedodirljivi, Ursule MacFarlane opisuje mehanizme dominacije Harvey Weinsteina, ali zaboravlja kritički osvrt na cijeli jedan sistem dominacije i eksploatacije.
Metoo nikad nije zaživio u Crnoj Gori, možda i zbog toga što su u crnogorskom društvu “bitnije” neke druge stvari u ovom trenutku, stvari poput tzv. religije, crkve i vjerskog opredjeljenja i drugih postulata srednjeg vijeka.. Doduše i pandemija koronavirusa je postala glavna globalna zabrinutost i tako potisnula mnoge bitnije društvene, ekološke i političke teme u pozadinu.
Kinematografija se i danas bavi važnim istorijskim temama…
Bogojević: Italijanski neorealizam, na primjer, se bavio II Svjetskim ratom, veliki režiseri se i u fikciji okreću istorijskim dešavanjima, sjajni, dirljivi filmovi se snimaju i dan danas o Holokaustu. Fenomenalan je Laszlo Nemesov Šaulov sin, Alain Resnais je snimio Hiroshima mon amour, rumunski novi talas se bavio svojom ne tako dalekom krvavom prošlošću. Bosna je dobila i Oskara za Ničiju zemlju Danisa Tanovića, Medvjeda za Grbavicu Jasmile Žbanić, Zlatnu kameru za Snijeg Aide Begić, Steve McQueen je dobio Oskara za 12 godina ropstva, film Moonlight Berry Jenkinsa je osvojio Oskara u čuvenoj zavrzlami zamjene koverata (2016.).
Takođe Rajko Grlić je snimio sjajni Ustav Republike Hrvatske, Margarethe von Trotta je snimila film o Hani Arendt, Ognjen Glavonić je snimio 2 sjajna hrabra filma o ratu na Kosovu: dokumentarni Dubina 2 i Teret, Zvjagintsev pravi odlične filmove, Egipćani su snimili mnoge filmove o nedavnoj revoluciji tzv. arapskog proljeća, nagrađivani palestinski sjajan doku film Speed sisters, izraelski Drvo limuna, (koprodukcije palestinskih i izrealskih filmova su same po sebi važan politički gest), odličan libanski film Capernaum, Nadine Labaki.
Volim i jedan noviji (2017.) kubanski film Candelaria, Johny Hendricksa, odličan debitantski dokumentarni film Ovadžik Turkinje Aysegul Selenge o jedinom komunističkom gradonačelniku u Turskoj. Sjajni su i filmovi Mile Turajlić Cinema Komunisto i Druga strana svega, Halimin put, Arsena Ostojića, Dana Budisavljević je snimila odličan film Dnevnik Diane Budisavljević, Marija Perović je napravila odličnu TV seriju Grudi, a zatim i istoimeni TV film, snimaju se dokumentarni filmovi o ekološkim devastacijama i katastrofama itd.
Lista novjih tzv. “političkih” filmova bi bila duga. Često ne razumijem neke lokalne komentare “da se još snimaju filmovi o jugoslovenskim ratovima”. Post-ratni period u post-jugoslovenskim zemljama od par decenija je možda dug u životu jednog pojedinca, ali je kratak u istorijskom smislu. Mislim da je film, kao masovan i efikasan medij, najbrži način da se, čak i u fikciji ako je inspirisana stvarnim događajima, prenesu posljedice ratova.
Koliko po Vašem sudu Marvelovi filmovi i junaci i uopšte blockbusteri korespondiraju sa vremenom u kojem živimo i da li to treba da očekujemo od njih?
Bogojević: Ne gledam blokbastere, uopšte rijetko gledam komercijalne filmove. Mislim da ne samo da korespondiraju nego i oblikuju ukus masa.
Sta je sa crnogorskom i regionalnom kinematografijom? I pored praktično nepostojećih uslova za filmsku industriju, imajući u vidu koliko je film skupa umjetnost, bilo je niz ostvarenja koja su izlazila izvan regionalnih okvira i osvajali nagrade na festivalima, igrani i documentarci, pomenuli ste ih. Da li je i to posljedica pojedinačnih pregnuća i ljubavi prema filmu, koja na kraju i Vas već deset godina nosi sa Camerom Lucidom ?
Bogojević: Da, mislim da u našim uslovima, svaki filmski uspjeh mora biti rezultat ljubavi I pregnuća. Bez obzira na naciju, jednako se radujem svakom filmskom uspjehu iz regiona ili šire, Argentine, Rumunije, Francuske, SAD, svih kontinenata.
U našim lokalnim uslovima, stvari će se malo promijeniti na bolje nadam se, od osnivanja Filmskog centra, filmaši će se sada osjećati egzistencijalno zaštićeniji. Koprodukcije su ključne i jedina filmska budućnost našeg regiona. Ne znam koliko će se to promijeniti nakon ove pandemije. Već sam pomenula dosta filmova iz našeg regiona.
Da li EU fondovi za kulturu, poput Eurimages fonda (European Cinema Suppport Fund) kojim nude novac za koprodukcijske filmove mogu značajnije pomoći regionalnoj i crnogorskoj filmskoj sceni ?
Bogojević: Sigurno će pomoći članstvo u Eurimageu i drugim evropskim institucijama i crnogorskoj i regionalnoj kinematografiji. Oni su bitni ne samo za finansiranje, već i za promociju filmova itd.
Prvi crnogorski filmski časopis potražite na http://www.cameralucida.net/
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR