Arsen Dedić prorok pod estradnom maskom

 Za Antenu M piše: Ivan Klarić

Umjetnički opus Arsena Dedića svojim renesansnim obuhvatom prirodno se naslanja na djelo Jurja Šižgorića i Fausta Vrančića. U današnje vrijeme kad se umjetnici oponašajući paradigmu vremena sve više specijaliziraju, Arsen Dedić zauzeo je potpuno drugačiju umjetničku poziciju. Odabravši jasnoću, ironiju i opuštenost kao svoje ishodište, izgradio je umjetnički univerzum kojemu je stran svaki akademizam, formalizam i birokratizam svake vrste.

Nazvavši se „pjesnikom opće prakse“ bacio je rukavicu u lice akademskom pjesništvu, koje bolujući od kompleksa umjetničke mode, nije moglo, a možda nije ni htjelo, izraziti ono što je Arsenu s lakoćom polazilo od ruke. Nitko bolje od Arsena nije znao izraziti naše osjećaje, čežnje i stremljenja i možda ne bi bilo pogrešno reći  kako je svih tih godina Arsen bio glasnogovornik ljubavi. Ali svesti Arsena samo na osjetilno polje spoznaje bilo bi pogrešno. Ako je Bob Dylan zbog svoje sposobnosti stalnih umjetničkih preobrazbi dobio nadimak Kameleon, tada ga Arsen u tom segmentu mnogostruko nadmašuje. On je Minnesinger izuzetnog socijalnog intelekta, folk pjevač u tradiciji Woodija Guthriea s rokerskim instinktom za pobunu, on je francuski šansonjer, ruski pjevec, majstor đenoveške škole. On je sve to. Ali kad smo nakon svih tih metamorfoza uvjereni da smo upoznali sva njegova lica i da nas ničim ne može iznenaditi, on nas iznenadi gustom poetskom sintaksom koja podsjeća na Ujevića ili Cohena. Ova dvojica potonjih možda i najbolje, gotovo doppelgangerski, objašnjavaju i nadopunjuju najsuptilniji aspekt njegove osobnosti. Ujevića je majstorski uglazbio a Cohena isto tako majstorski prepjevao, nudeći im tako da postanu njegovo drugo ja i pružajući njima priliku da to isto on bude njima.

Arsen će reći: Ujević mi je najbliži na svijetu. Ujevićev Odlazak i Arsenova Vlakom prema jugu nastali su iz istog sloja poetskog univerzuma, iz istih poetskih čestica. Tkivo njegove umjetnosti toliko je kapilarno, sveprožimajuće da ga je nemoguće svrstati u bilo koju umjetničku vrstu. Ipak, neke osobitosti njegovog stvaralaštva moguće je izdvojiti. Redukcija do apsurda, ironija, makabričnost, persiflaža, upotreba oksimorona, sve su to oružja kojima se Arsen borio protiv stvarnost koja se nametala kao jedina datost. Kažem, borio, jer Arsen ništa ne uzima zdravo za gotovo. Za njega ne postoji ništa što nema drugi uvid. Njegov odnos prema zavičaju je dijalektički. Dok mu drugi epigonski podilaze, on ga čini svojim suprotstavljajući me se snagom svog duhovnog habitusa. On uzima lokalni kolorit, jezične idiome, da bi ih visokom poetskom stilizacijom uzdigao u samosvojni poetski izričaj. Ukorijenjenost u zavičaj ima minimalističko određenje. Obukavši dalmatinsku narodnu nošnju, preuzevši zavičajni fon, on se autoironijski ograničava kako bi izrekao stvari od univerzalnog značenja.

Arsen će reći: „Moj zavičaj je koliko ja odredim“. Ili: „Moj zavičaj ima kvadraturu vikendice.“ To je dedićevski ironijski minimalizam. Velike umjetnosti nema bez jasne pozicije. Bez jasnog umjetničkog garda. Arsen nije kao na primjer Wladyslaw Strzeminski stvorio svoju umjetničku teoriju ili je barem nije teorijski razradio. Ali njegovo viđenje stvarnosti je u subkontekstu njegovog opusa, taj subkontekst je čvrsti fundament na kojemu gradi svoju viziju stvarnosti. Progovorimo ovdje na trenutak o nekim filozofskim postavkama njegove poetike. Ako je Strzeminski bio avangardni evropski umjetnik na tragu Maljeviča i Kandinskog, čiji je apstraktni uvid u stvarnost poljuljao naša zabetonirana uvjerenja, tada možemo reći kako je dedićevski ironijski minimalizam imao isti učinak na našu percepciju stvarnosti. Treba primijetiti kako njegove djelo ima značajno izražene elemente apstrakcije, što se gotovo u pravilu previđa, jer Arsen govori o konkretnim stvarima.

U njegovim pjesmama toliko je podstanarskih soba, pravilne prehrane, obala, oskoruša, kišnih ulica, brodova, tako da nam se čini nevjerojatno kako su to u svojoj biti sasvim apstraktni entiteti. Uočimo jedno. Bez ironije nemoguće je govoriti o apstrakciji. Moć ironije je da najprije razobliči stvarnost da bi zatim odvojila esenciju od efemernog. To je kvadratura vikendice u odnosu na malignu hipertrofiju lokalnog folklora shvaćenog u širem smislu, na „teror klapaša“, shvaćen, također, u širem smislu. Supstrat koji Arsen izvlači iz svoje pozicije je čista tvar. To je kristalizirani duh, ono do čega dolazimo ploveći kroz život i slušajući njegove pjesme. Kad govori o zatvorenim kinima u Šibeniku, on progovara o nestanku jednog osjetilno analognog svijeta čiji se  posljednji obrisi gube u virtualnom simulakrumu koji nas svakodnevno proždire.

Tu se nostalgija miješa s ironijom i ukazuje na pukotine u vremenu. Njegova nostalgija vrlo često ukazuje na izgubljeno, čime preuzima aktivnu filozofsku poziciju. Govoreći o nestalom, on govori o povratku, o onome što je postojalo, a što ni u kojem slučaju ne smije i ne može nestati. Njegova nostalgija se opire. Ona sintetizira staro i novo vrijeme, reinterpretira i implementira jedno u drugo. Ako za nečim možemo biti nostalgični u dedićevskom smislu riječi, onda su to osjećajnost, suosjećanje i prirodnost koje smo izgubili u globalističkoj neurozi,  i koje smo, ako se mogu izraziti Arsenovim riječima, predali bezvoljno. Arsenov jezik je dihotoman. S jedne strane on je opor, ponekad čak i grub, a s druge fluidan i mnogoznačan. Upravo zahvaljujući toj dihotomnosti, njegovi stihovi nikada nisu mogli postati banalni i stalno su se punili novim značenjima. To se nažalost ne može reći za veći dio poetske produkcije iz šezdesetih u kojoj je prevladavala hermetička paradigma.

Pokazalo se da ta poetska arhitektonika, iako je u teoretskim postavkama ostavljala veliki prostor za intertekstualnost i metatekstualnost, ipak u svom pregustom tkivu nije ostavljala prostor za čitatelja i za buduće događaje, čime je sebe osudila na nedinamičku poziciju. Arsen je govoreći o jednostavnim stvarima i elementarnim ljudskim osjećajima uspio biti podjednako kroničar koliko i prorok. Ovdje se teško ne sjetiti Faulknera koji je upitan što misli o modernim piscima rekao kako nema vjere u njihovu književnost jer je to književnost koja bježi od temeljnih ljudskih osjećaja. Mogli bismo reći kako je Arsenova etička pozicija u današnjem globalističkom svijetu koji propagira konzumeristički konformizam i bezličnost svake vrste, raritetna u svakom pogledu. Naša umjetnost je postala globalistička i konzumeristička čak i kad je prema tome kritična, jer nema unutarnju snagu da ne padne u zamku realiteta. Ako bismo željeli razobličiti neke od zamki globalizacije, onda bismo mogli reći kako se ona okoristila našim instinktom za bijeg i našim strahom da spoznamo sebe.

Naša pozicija u tome sve je mutnija, konture stvarnosti sve više se gube. Ostajući vjeran svojoj romantično anarhoidnoj poziciji, Arsen se svemu tome uspijeva oduprijeti zato što nikome ne podilazi, jer je subverzivan na svoj, suptilni način. Arsenovo djelo nas objašnjava i u trenucima kad želimo ostati neobjašnjeni sami sebi. Ono nam ne dozvoljava da se survamo u zamku anomije. Komunicirajući s europskim šansonjerskim nasljeđem, njegovo djelo zrcali se u djelu Gina Paolija, Lea Ferrea, Charlesa Aznavoura, Bulata Okudžave, Jacquesa Brela i Aleksandra Visockog. Ako je i preuzimao nešto od tih velikana činio je to na način tako da ni u jednom trenutku nije zaboravio tko je i odakle dolazi. Arsenov harmonijski slog je jasan, klasično određen, tako da se često iznenadimo kad zavirimo u njegove partiture i vidimo kakve se to harmonije kriju ispod naizgled jednostavnih melodija. Nesklon glazbenoj i poetskoj avangardi, uspio je izgraditi opus koji bio  subverzivniji i avangardniji od većine autora koji su tome stremili na formalnoj razini. Arsen je, rekao bih, znao savršeno dobro provocirati klasičnim formama, kako bi ušao u dijalog s barbarizmom stvarnosti. Svi veliki šansonjeri stvorili su u ranim dvadesetima pjesmu koja bi se mogla nazvati njihovim zaštitnim znakom.

U Arsenovom slučaju to je Moderato Cantabile. Ali, Moderato Cantabile je postao više od zaštitnog znaka. Postao je točka u vremenu od koje se sve mjeri u kantautorskoj glazbi na ovim prostorima. Sve prije bilo je prije, a sve poslije, poslije. Prisjetimo se samo stihova: Rijeka donosi jesen / dugo umire grad / i u nama toliko ljeta / mi smo siročad svijeta… To je hidrogenska bomba bačena u malograđansku mizanscenu. Kasnija stvaralaštvo koje je slijedilo isti ili sličan artistički senzibilitet, moglo je biti ili nadahnuto tom pjesmom ili postati smiješno. To je kanonska snaga. Snaga koja stvara, ali ne zaboravimo, i ruši. Energija transpozicije kojom je pjesma nabijena odjekuje i danas, ona nas iz obrisa Dijabelijeve sonatine podsjeća na što sve pristajemo, a ne bismo smjeli, koliko smo slabi, misleći da smo jaki, koliko smo neslobodni, misleći da smo slobodni i, konačno, koliko ne znamo voljeti, misleći da znamo. Ta pjesma je u sad već davnim šezdesetima bila u stanju dekonstruirati nezgrapnu socrealističku stvarnost i transponirati je u suptilno tkanje filma Petera Brooka snimljenog prema književnom predlošku Marguerite Duras. To je glazbeno poetska reinterpretacija stvarnosti s jasnim elementima metafizičkog uvida. Tekstura pjesme inkorporira mediteransku policentričnost i anarhičnost u službenu socijalističku stvarnost, ona propituje, razobličuje, ona na koncu i optužuje svojim melankoličnim ozračjem. Kada bismo danas iz ove perspektive sebi postavili pitanje što je ostalo od te socijalističke stvarnosti, od esencije tog vremena uopće, odgovor bi se nametnuo sam od sebe.

Ostao je Moderato Cantabille. Kao malo koji pjesnik znao je ovladati svojom mediteranskom melankolijom kako bi odredio poziciju svog poetskog subjekta. Ako je poezija ovladavanje neovladivim, onda je Arsen majstor poetske vještine. Njegov poetski subjekt je dinamički paradoksalan. On istini za volju izrasta iz mediteranske melankolije, iz te veličanstvene distanciranosti od svega, da bi se pretvorio u nešto sasvim drugo, u duhovni dinamizam koji naizgled mireći se sa svijetom progovara o njihovoj paradoksalnosti. U svemu tome, u toj unutarnjoj borbi, njegova poezija uspijevala je biti podjednako popularna i elitistička, lirska i žurnalistička, ekstrovertna i introvertna, tvoreći jedan jedinstveni dedićevski poetski prostor. Veliki umjetnici znaju i osjećaju da je riječ moćnija od mača, pa im je onda dišući u tom biblijskom krajoliku jasno da onaj koji se riječi laća od riječi i umire. Ta spoznaja dala mu je za pravo da progovori o stvarima o kojima se inače ne progovara, da razotkrije naše laži, naše ridikulozne ushite i ekstaze, naša intelektualna i kvazi intelektualna prenemaganja.

Nitko se nije tako narugao našim idolima i političkim strastima, kao Arsen, anarhoidni  genijalac spreman u svakom trenutku izvrgnuti ruglu naše samoustoličene bogove. A naša skorojevićevska sredina upravo je kao vulkan izbacivala „ samoustličene bogove“ i u svemu tome samoustoličenost je postala naš modus operandi. Arsen je odapinjao strijele natopljene nužnim otrovima, čineći to iz inata, iz igralačkog instinkta, iz želje da ga ne preplave bezličnost i strah. Arsen savršeno poznaje našu društvenu anamnezu.  On shvaća. Samoustoličeni se boje. Jer ne znaju, jer ne mogu, jer nemaju dara. Njima ostaje jedino vjera u strah. Vjera da će se drugi bojati njih više nego što se oni boje drugih. Kada je u devedesetima napisao Ministarstvo straha, od samog početka bilo je jasno komu i čemu se obraća, i, konačno, zašto to čini. Arsen je tada pjevao: Ah, Mitteleuropa /ah, taj naš Weltschmerz/ dok posvuda cvjeta/ Domoljubni šverc. Ili: život se troši kao kreda, prate nas zli gnomi…  Talijanski filozof kršćanske provenijencije Vito Mancuso kaže: Nije kršćanstvo to koje spašava ljude, kao što ih ne spašava ni jedna religija. Nije religija ta koja spašava ljude, ljudi se ne spašavaju time što su religiozni. Ljudi se spašavaju ( ma što taj izraz mogao značiti) zato što su pravedni.

Ono što spašava je dobar i pravedan život. Ali naši zli gnomi uvjerili su nas da smo mi to što jesmo prije svega zato što pripadamo nekoj naciji i religiji a da naši neprijatelji to nisu zato što toj religiji ili naciji ne pripadaju. U toj provincijalnoj orgijastiji nije ostalo mjesta za osobnu etiku, za ono što se u kršćanskoj doktrini naziva kršćanska osoba, a umjesto toge etabliran je nacionalistički zombi koji laže, vara i krade, koji ni u što ne vjeruje, pa čak ni u vlastiti nacionalizam koji mu služi kao paravan iza kojega se kriju njegovi primitivni instinkti. To je provincijalni duh koji izrasta na poetici našeg balkanskog blata. Oholost i strah su dva tamna stupa na kojima je izgrađen provincijalni hram. Radomir Konstantinović je to lijepo predočio u Filozofiji palanke.

Nacionalističko klerikalna Srbija nikada mu nije oprostila što je tako nesamilosno dekonstruirao srpski nacionalistički mit, kao što mu to nikad ne bi oprostila ni nacionalističko klerikalna Hrvatska da je kojim slučajem pisao o Hrvatima. Arsen se govoreći o tim olovnim vremenima ne vodi isključivo kroničarskim instinktom, on ulazi u dijalog s vremenom, nudi mu alternativu, makar i utopijsku kao u pjesmi Dva ljubljanska dana. Arsen će u toj pjesmi napisati: Preplavila nas zelena rijeka / Pili smo pića njihova rijetka / Kao na drugom kraju neba / Tek koji korak od Zagreba / Sutra svatko svojim putem / Do toplog bezdana/ U sigurnost i u masu/ Nezaboravna su dva ljubljanska dana. Arsen jasno iskazuje beznađe vremena, on ga ne skriva, i ne samo da ga ne skriva, on ga razotkriva, pokušava pronaći utopijsku oazu u sveopćem košmaru.

Pobjeći iz sigurnosti mase, iz tog lažnog zrcaljenja u kome svatko odašilja lažnu sliku o sebi kako bi se pokorio zakonima krda. Pišući o Arsenovim pjesmama izdvojio sam tek: Moderato Cantabile, Ministarstvo straha, Ratni profiteri, Dva ljubljanska dana i pjesmu Stari vuci, svjesno uzimajući tek sićušni dio njegovog opusa, tako da zapravo pišem fragmentarno dedićevski o njegovoj fragmentarnoj poetici koja uzima krhotine života i od njih pravi novu stvarnost. Mogli bismo rezimirati. Arsenovo beznađe nije bez magije. I upravo to, mogli bismo ga nazvati „magijsko beznađe,“ određuje njegovu poziciju u odnosu prema stvarnosti. Uzimati krhotine stvarnosti, igrati se s njima kao s kockicama i onda od njih praviti magijski svijet. Tko u tim devedesetima nije osjetio utopijski instinkt, za njega se s pravom može reći da ga je vrijeme progutalo, da se survao u ralje Demijurga. Ni u jednom trenutku ne podilazeći mrziteljskoj estetici, on se svjesno ograničavajući na dva ljubljanska dana ukazujući na prazninu koja se nadvila nad našu stvarnost. On kaže: sve ovo ne postoji, prava stvarnost je komprimirana u ovom malom vremensko prostornom odsječku. U njegovoj filozofskoj postavci dio je stvarniji od cjeline, dio objašnjava cjelinu, ali je i razara.  Arsenov album Ministarstvo straha nosi naziv po istoimenom kultnom filmu Fritza Langa iz 1944. Langov film i Arsenov album proizlaze iz atmosfere straha koja ledi krv u žilama i zaustavlja disanje.

Tu se manifestira jedno osjećanje kako se zlo samo perpetuira, izlijeva iz jednog u drugi oblik ne mijenjajući pri tom svoju bit. Arsen o tome kaže: Oni nikad neće pasti / nove face, stari znanci / bilo tko da je na vlasti / na kraju se kolju janjci.  Naše tranzicijsko iskustvo uvjerilo nas je kako je konvertitsvo najunosniji posao, pri čemu su ideolozi komunizma postali učitelji demokracije, branitelji europskih vrijednosti i ljudskih prava. Kako su samo ti majstori vladanja brzo savladali nove fraze, kako su ih samo vješto počeli premetati po usnama… Očito je da su bogomdani za posao kojim se bave, a janjce, naravno, zna se, uvijek čeka isti kraj. Naša novija povijest puna je neurotičnih momenata. Tek što smo izronili iz ratnog vihora, uletjeli smo u ralje prvobitne akumulacije kapitala u kojoj caruju kriminal, pohlepa i nasilje. Religija je pretvorena u oružje dekadencije. Naše molitve su postale trgovački priručnici. Čitava naša zbilja koja u percepciji malograđanke mitomanije i mitopoetike tako gordo zvuči može se objasniti najprizemnijim nagonima. Nismo se ni otrijeznili od neoliberalnog malja koji nas je udario po glavi a na nas se sručila avet virtualnog svijeta koja nas melje svojom natrulom metasintaksom. Moglo bi se reći: nije sveprisutan Bog, nego spektakl. Ta virtualna stvarnost s kojom Arsen ne komunicira, ponudila je spektakl kao rješenje našeg pitanja. Čini se da smo došli do kraja povijesti. Arsen bi se tome s pravom narugao. Ili bi, možda, u svom stilu dodao kako je Fukuyamina teza previše utješna da bi bila istinita.

Za svoj rad Arsen je primio brojne domaće i međunarodne nagrade od kojih svakako treba istaknuti nagrade Tenco i Brel. Da je kojim slučajem bio pripadnik neke velike nacije, mogao je kao Dylan dobiti Nobela, ali mislim da za tim, barem u Arsenovom slučaju, ne treba previše žaliti. Ipak, treba primijetiti da pet godina nakon maestrove smrti u našoj domovini ne postoji nagrada Arsena Dedića koja bi se dodjeljivala za najbolja poetska i kantautorska djela. Osnivanjem te nagrade ne bismo odali počast Arsenu, jer njemu druge počasti osim njegovog djela ne trebaju, ali bi to za nas, za našu kulturu, bila potvrda da ona percipira važnost i veličinu njegovog djela i da ga kao takvog uvrštava u svoju duhovnu baštinu. Zaključimo za kraj. Arsenova poetika koja se između dijalektike i depresivnosti moderne filozofije priklonila duhu koji odabire u bljesku, nužno se morala izraziti u kratkoj formi. Iz tog razloga na primjer ne mogu zamisliti Arsenov roman. On je bio prorok generacije koji je izrekao svoje vrijeme u lucidnim fragmentima. Taj minijaturistički pogled učinio je Arsena bliskim Juliju Kloviću i bratstvu umjetnika koji su se znali izraziti zenovskom jasnoćom. U dobu neoliberalnog egoizma, u kojem smo, nesposobni nadviti se nad vlastite ponore spremni zagaditi strahom one koji to još uvijek mogu, Arsen se  pojavljuje kao netko tko nas tog straha oslobađa. On, prorok iza estradne maske, približava nam se polako i uvjerava nas da nakon što smo se razočarali u lijeve i desne društvene koncepte, u ovakve ili onakve filozofsko religijske sustave, ipak postoji prostor u kome možemo pronaći utočište, prostor omeđen ljubavlju, tom jedinom egzaktnošću njegova pjevanja.     

Šibenik, Palermo 2020.                  

(Autor je pisac iz Šibenika)