6 °

max 15 ° / min 6 °

Petak

22.11.

15° / 6°

Subota

23.11.

8° / 1°

Nedjelja

24.11.

10° / 3°

Ponedjeljak

25.11.

11° / 5°

Utorak

26.11.

11° / 6°

Srijeda

27.11.

14° / 8°

Četvrtak

28.11.

14° / 9°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Otvorena kutija olovnih slova

Kultura

Comments 0

Otvorena kutija olovnih slova

Autor: Antena M

  • Viber

U izdanju DOM PISCA, (Porto Hendek, 2020.) izašao je roman “I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO”. Opis trideset tri dana bombardovanja SR Jugoslavije, opisanih kroz prizmu onemoćalog bračnog para koji tome svjedoči i o tome piše. Slika poraza jedne sulude politike kojoj je i Crna Gora bila saučesnik, izbjeglištvu i osami, sa kraju svijeta, bez nade i oslonca.

Iz recenzije Tomislava Markovića:

Roman Jovana Nikolaidisa I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO pisan je u stilskom višeglasju, sačinjenom od dnevničkih beleški u kojima se prepliću prozni zapisi, lirske minijature, mikroeseji, epistolarne forme, političke i kulturološke analize, ali i glasovi drugih – pisma iz tuđine prijatelja Zorana Mutića, citati pisaca i mislilaca, među kojima povlašćeno mesto ima Karl Jaspers i njegovo „Pitanje krivice“. Stilska heterogenost nije tek puko formalno obeležje Jovanovog rukopisa, već suštinski proizilazi iz njegovog intelektualnog i duhovnog habitusa. Tami divljaštva, pomahnitalog nasilja i svetosavskog mračnjaštva koji odasvud nadiru, a ponajviše iz turobne unutrašnjosti siromašnih duhom, Jovan suprotstavlja jedino oružje koje čovek ima: bogatstvo kulture i duha u svoj njihovoj raznolikosti, koji stanuju u onoj Krležinoj „kutiji olovnih slova“...

Nikolaidisov rukopis čine beleške vrsnog intelektualca, zatočnika evropske kulture prožimanja i zajedništva, duha verske i međunacionalne tolerancije, koji ne dozvoljava da ga podjarmi epoha obnove guslarskog pojanja koja ume da svira samo na jednoj žici. Smenjuju se u blistavoj prozi Jovana Nikolaidisa strašne scene iz vremena NATO-bombardovanja koje prizivaju sećanja na napuštanje Sarajeva u proleće 1992. godine, pretvarajući se u jednu sveobuhvatnu antropopeju našeg čoveka i njegove patnje na ovom tlu natopljenom međunacionalnom mržnjom i otrovom šovinizma. To je proza velike gustine, nabijena pesničkim slikama, metafore vrcaju na svakoj stranici. Na primer: “Crnom Gorom kovitla se vrzino kolo, zaludu žetva kad poljem viju vihori”. Ili: “Nožem prošlosti se trostruko odvajao kruh bosanskohercegovačke zajednice”...

Povukavši se u sebe kao na ostrvo, Jovan ispisuje hroniku zla usred epidemije nespokoja, bespoštedno analizirajući njegove uzroke, a njegov roman postaje verni portret vremena. Roman Jovana Nikolaidisa spada u red onih retkih knjiga koje, kako je pisao Krleža, „neće da se pokore zakonima sveopšte ropske uslovljenosti, jer djeluju protiv stvarnosti svojih životnih prilika junačkom snagom volje i uma koji hoće da prevlada otpor mraka i da se kao sjaj svjetiljke probije kroz tminu”. Jovan je snagom svog dara, trudom i čudom, prevladao otpor mraka koji nikad nije bio gušći i ostavio trag svetlosti koji čitaoca vodi ka izbavljenju.

Odlomak iz romana: Sav u zakrpama, žedan i gladan, Isus je pošao u Galileju i tamo gdje je pitao nađe kod sirotih tvrd odgovor: “Daju nam samo da bi nam uzeli, jer je život svakog čovjeka pun smrti, manjka duševnog mira svakom koji ne okaje počinjeno. Znamo da fariseji lažu, jer oni ne misle, već čine, a sin Božji ne čini već obećava. A nema mira bez kazne, ni za koga. Zato mi, ustvari, ne prihvatamo vjeru u Boga, ako ona nije sudija postupcima. Grijehe čini svako, bez njih ne postoji ni čovjek ni svetac. Da zabune ne bude - samo je Gospod bezgrješan, amin!”

Odjeven u bijelu halju, dotjeran i sit, vratio se Isus, sin Božji, iz Nazareta, i sigurno hodajući unazad odakle je i krenuo, obraćao se učenicima svojim: “Tovar koji nosim nije samo moj, i vaš je. Plačem odbačen jer sam i sȃm odbacivao. U trideset tri godine misionarstva nagledah se sirotih naivaca-isposnika, kako me slijede putem do Raspeća. I nijednom se ne usudih da im rečem: okanite me se, starmali sam, možete me ostaviti, a ja vâs neću nikada - svoj dug vama i obećanje Bogu plaćaću sam.”

A kad ode u Gestemaniju, uprkos prisustvu Petra, Jakova i Jovana, koje pozva da ne bude sam, Isusa ipak savlada duboka samoća. Jer se naum Božji ostvaruje. Užas od slutnje na skoru smrt ne može pobijediti molitvom, neće ga mimoići ta ura. Jer je zlo života od olova teže. I on teret grijeha ljudskog nevoljno prihvati na pleća svoja.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR