Pozadina srpskog kandidata za Oskara, filma koji parazitira nad užasom Jasenovca kako bi opravdao kasnije zločine

Piše: Dragan Markovina

Dok u Hrvatskoj živimo povratak u devedesete iz kojih zapravo nismo nikad ni izašli, na svim poljima, o čemu svjedoči i bizarna činjenica da je Brešanov film ‘Koja je ovo država’ po drugi put uklonjen iz programa HRT-a, da ne bi iritirao tuđmanistički dio javnosti, u Srbiji se po tko zna koji put forsiranjem tema iz Prvog ili Drugog svjetskog rata pokušavaju prebrisati devedesete i užasavajuća uloga Srbije u ratovima. No, dok je stvar imala domet unutar zemlje ili maksimalno regije, ona nije bila pretjerano primjetna. Prebacivanjem pak na međunarodni teren dolazi istinsko suočavanje s realnošću.

Film ‘Dara iz Jasenovca’, koji publika zapravo još nije imala priliku vidjeti i koji je političkom odlukom i mimo svih kriterija te na silu i uz ostavke u povjerenstvu zbog te činjenice proguran kao srpski kandidat za Oscara ove godine, sasvim sigurno predstavlja politički pamflet. Što je prije svega tužno i užasavajuće prema žrtvama Jasenovca, ali je u kontekstu očekivanja nekakvih pluseva u međunarodnoj javnosti smiješno.

Detalj kojim se priznaju zločini

Čak i ako stavimo po strani političku instrumentalizaciju bolne teme koja se na isti način eksploatira već desetljećima pa još ignoriramo činjenicu da se s Jasenovcem treba suočiti Hrvatska, dok Srbiju čekaju suočavanje s logorom Staro sajmište iz istog doba, ali i s devedesetima, ostaje nam ta dječja naivnost koja se niti ne skriva, o tome kako će se snimiti film i pokazati ‘naša’ istina u svijetu.

Ta ‘naša’ istina poručuje otprilike to da je nad Srbima u NDH izvršen genocid, što je točno, a upozoravanje na tu činjenicu bi trebalo poslužiti da se zločini i logori iz ratova devedesetih, uključujući genocid u Srebrenici, nekako objasne i marginaliziraju. Zabavan detalj vezan uz ovo neizrečeno, ali očito, je u tome što se s takvim pristupom svi ti zločini iz devedesetih, koji se inače negiraju, zapravo priznaju. Nije uostalom bez temelja priča da je film poguran da bi bio konkurencija filmu Jasmile Žbanić ‘Quo vadis, Aida’.

Film primijetili samo nacionalisti

No, današnji svijet ne funkcionira tako. Sve i da je film genijalan, on ni na koji način ne bi promijenio činjenice o ratovima iz devedesetih, niti bi poboljšao poziciju Srbije u međunarodnim odnosima. Nevjerojatno je da netko uopće i pomišlja kako je to u današnjem svijetu moguće. Ovdje se pak susrećemo s fenomenom u kojem je moguće ne samo to, nego i uvjerenje da su Jay Weissberg, vodeći filmski kritičar Varietyja i njegovo uredništvo hrvatski plaćenici koji žele osujetiti povijesnu istinu.

Kad bi samo redatelj Antonijević, Ivica Dačić i ostali znali koliko je u Hrvatskoj malo tko primijetio film, a kamo li išta više od toga, vjerujem da bi se šokirali. Jedini koji su ga primijetili su nacionalisti koji su se onda dali u natjecanje s ideološkom braćom na drugoj strani oko ocjenjivanje filma kojeg nisu pogledali na IMDb-u, uslijed čega je ta filmska platforma ukinula mogućnost ocjenjivanja Antonijevićevog filma.

Loš i negledljiv, politički pamflet

Weissberg je, ukratko, napisao kako je očito da je film politički pamflet, da pobuđuje negativne emocije prema Hrvatskoj u cjelini i da je jednostavno loš i negledljiv. Kad je par dana kasnije Robert Abele u Los Angeles Timesu napisao isto, stvari su postale potpuno jasne, dok je istovremeno akcija koju bismo mogli svesti pod zajednički nazivnik ‘zaustavite Variety’ doživjela debakl. Ideja o tome da je moguće ‘zaustaviti Reuters’, što je 1981. tražio kosovski političar Nimani, nadajući se da će spriječiti vijesti o nemirima u pokrajini, bila je smiješna već tada, ali ovo uvjerenje o uspješnosti kampanje protiv filmskih kritičara u SAD-u je nadrealno.

Što nas nužno vraća na jedan drugi film i na lika koji je prošlog tjedna objavom fotografije iz helikoptera iznad Sarajeva povodom četrdesete godišnjice premijere filma ‘Sjećaš li se Dolly Bell’, probudio duhove u rodnom gradu, ali ničim nije mogao promijeniti posljedice svoga djelovanja u posljednjih trideset godina. Riječ je, naravno, o Emiru Kusturici i filmu ‘Underground’ iz 1995., rađenom po scenariju Dušana Kovačevića, kojeg je sam Kusturica proširio tako da je razvukao priču i na devedesete i tadašnje ratove, usput dodajući filmu podnaslov ‘Bila jednom jedna zemlja’.

Undreground u odnosu na Daru iz Jasenovca

Sve ovo što današnje vlasti u Srbiji i sam redatelj Antonijević neskriveno žele postići, Kusturica i Milošević su tada uspjeli, zbog čega nam ostaje da objasnimo zašto. Istina, ‘Undreground’ je bio jednako skup državni projekt zbog kojeg se zatvarao uži centar Beograda, ali to je prije svega odličan film, donekle predug, ali nadrealan, alegorijski i iako priča o apsurdnosti raspada Jugoslavije i šalje političku poruku, zanimljiv je kao film i mimo tog konteksta. Dakle nije se radilo o političkom pamfletu snimanom isključivo da bude poruka svijetu, što se očito ne može reći za ‘Daru iz Jasenovca’.

Međutim, on na koncu jest odigrao ozbiljnu propagandnu ulogu, ali zbog čitavog niza razloga, od kojih je kvaliteta filma primarni, bez kojeg bi svi ostali bili nebitni. Ti drugi razlozi su sadržani u tome da su mnogi ljudi u Europi, posebno oni s ljevice, bili potpuno neupućeni u realnost koja se ovdje odvijala, a istovremeno sentimentalno vezani za Jugoslaviju. Zbog toga im je film iz zemlje koja se još uvijek nazivala tim imenom i od strane režima koji je tvrdio da brani tu zemlju, a koji k tome šalje poruku o apsurdnosti raspada i distopiji rata logično bio zanimljiv. I dirnuo ih je.

Parazitiranje nad užasom u Jasenovcu

U svemu tome nije bila nevažna ni činjenica da je Emir Kusturica čovjek koji dolazi iz Sarajeva i iz perspektive te javnosti je netko na čijoj su strani emocije dobronamjernih neupućenih ljudi, budući da slike iz opsjednutog grada nikoga nisu ostavljale ravnodušnim. Sve ovo je uostalom vidljivo na snimkama povodom dodjele Zlatne palme tom filmu, kada brojni ljudi u publici plaču. Nije, naravno, odmogla ni činjenica da je Kusturica već imao jednu Zlatnu palmu za film ‘Otac na službenom putu’ iz 1985.

Drugim riječima, tada su se spojili talent scenarista i redatelja i njihovu unutrašnju potrebu da ispričaju tu priču, s potrebom države i režima da dobiju simpatije međunarodne javnosti u okolnostima u kojima je zbog rata cijeli ovaj prostor bio u fokusu zapada. Svega toga danas nema, ni umjetničke potrebe, ni međunarodnih okolnosti i empatije, ni kvalitetnog filma. Samo tužni pokušaj da se filmskom propagandom parazitira nad užasom Jasenovca.

Ovo sve zajedno dodatno čudi zna li se da čak i unatoč svemu ranije navedenom pa i Zlatnoj palmi za ‘Undeground’, međunarodna politika i javnost nisu bile toliko naivne da ne vide što se zapravo događa u ratovima nakon raspada Jugoslavije i da je propagandni učinak čak i tako uspješne priče bio minimalan.