Valdinoški krug

Piše: Jovan Nikolaidis, posvećeno Borisu Domagoju Biletiću

Ja ne mogu umrijeti. Vječan sam. Beskrajan. Za užas takvog saznanja kriv je događaj koji se zbio prije nekoliko stotina godina, kada me,

dok još u sebi nisam ni mogao naslutiti rasap ćelija, ujela zmija – zaštitnica Viline vode; vidjevši potom, vremenom, prolaznost oko sebe, a da u njoj duhom i tijelom nisam stao učestvovati, pokušavao sam da se ubijem. Nije mi uspijevalo.

Jer to, da sam vječan, smatram kaznom onoliko koliko bi za druge takva vječnost nagrada bila. Da umrem – to bi za me bio dar radi

koga bih platio svime što imam. Ali nikad ne gube oni koji žele da izgube, niti oni koji su gubitak zaslužili.

Kasnije, vječnost sam prihvatio, nikad je ne smatrajući darom, već mukom. Zmija je, naime, svojim otrovom u tolikoj mjeri usporila moje starenje da niko oko mene nije mogao da objasni takvu nepromjenljivost tijela pred godinama koje odmiču, niti krijepost duha kojom sam i mlade

znao da zanesem. U ništavilo su odlazili svi meni poznati, a mijene generacija izazivale su iskren bijes. Moji dragi davno bijahu otišli, te kidisah više puta na svoje vene, ubadah srce oštricom palastura. Iz poderotina i uboda krv nije tekla, rane su se brzo same zatvarale, zacjeljujući umah. Svi načini da skončam izgledahu mi smiješni – postao sam neranjiv. A takvi, u početku užasnuti, postanu vremenom ravnodušni.

Bijaše mi najdirektnijom zapovijedi poručeno: ti traješ da svjedočiš. Mi sudimo. Tako sam postao kroničar Valdinosa. Rekoše mi da priču počnem od dana kada sam se sa ocem nastanio u uvali, a otad do u nedogled budućnosti dok budem htio. Sada hoću time da se bavim. Jer još nisam lišen darovitosti da riječi ispisujem sdesna u lijevo.

Data mi je, uistinu, mogućnost kada mogu da počnem stariti, kada mogu čak i umrijeti. Onda kad sa pučine stigne Znak. Ali dotad, moram biti poslušan, vjeran znacima koje smrtni spoznati nikad neće. Ne znam kad će se Znak pojaviti, ne znam kad ću steći pravo da posjedujem tu osobinu ljudsku – biti mrtav, ali jeste sigurno da će se jednom i to desiti. Obećano mi je tako. Tada ću i saznati da spas stiže. Dugo već čekam, predugo. No, strijepnja je odavno stekla u meni ravnodušnost, a taštinu sam rasuo godinama kao što prah zemaljski siplje prolaznost.

Pouzdano sve vrijeme znam jedno – bog nisam.

Zapisujem u Velikoj Knjizi priče o sudbinama ljudi. Ovo mjesto gdje tugujem malen je prostor, ali je golema poruka: smireni gledajte u pučinu i nebo, i smrt će doći. Dvije litice koje uokviruju vodu zaliva, žalo, makija i rijetko borovlje, maslinjaci. Sve upućuje na škrte događaje. A nije tako. Jer kad pomno zapisuješ sve: o ljudima, zvijerima, pticama, ribama, travkama i rosi, vjetrovima i mirisu pred pred urlike oluje, kad glasove, ne ljudske već demonske slažeš pismenima u beskraj, kad želje sirotih koje se ne ispunjavaju počneš izmišljati, slutnjama kad ponore otvaraš, zablude kad motaš kao ribar tonju, suzama kad ne vjeruješ, jer, pobogu, ti si vječan, dok kikot zvjerinji usmjeravaš vilenjacima, a mržnju slivaš u nadu, ti, vječan, gradiš neku vrstu sveživota. Tu doista sve vrije i bukti događanjima.

Jednom godišnje, na visoravni Mandre, u maslinjaku koga makija okružava kao modri prsten srebrno srce, za čije postojanje malo ko zna, odem da zamijenim punu knjigu za praznu, koja me već čeka kraj sarandže. Nisam nikad doznao ko je tu donosi, nije moje da to znam. Vraćam se sa visa dok vjetar na pučinu, od mene sve dalje, odnosi ispisanu Veliku Knjigu koja vihori  otvorenim stranicama kao laticama. Ništa ne osjećam radi tog gubitka, novi prazni listovi čekaju na moju gorčinu. Tada se smrači. I ja se, uz grmljavinu i pljusak, s novom Knjigom pod pazuho, vraćam sav okupan  mirisnom kišom, na drhtavi Početak.

Silama nebeskim treba svjedočanstvo, da bi na dan kad se Znak pojavi, sve još jednom provjerile i odabrale one koje su, iskonom namijenile za svetu zadaću Toka Života. Ja ću se, među takvima, najzad, naći. Meni će, rekoh li vam, tek tada biti podarena smrtnost. Radi takve nagrade ja sve ovo dosad i činim, bez pogovora, ropski. Zapisujem. Što je bilo. Što je sad. Hroničar ne zna što će biti. Kad bude biće, za neko drugo pero nova zadaća.

Vi, koji ovo čitate, vi daleki, s one strane mora čitatelji, jer dopušteno je meni da za vas pripovijesti ove darom svojim slažem, kao što naloženo i vama jeste da moje znakove jednom odgonetnete, znajte jedno: sumnjati smijete. Na mržnju spram nepoznatog varalice imate pravo. I na bijes, posprd, nehaj i nezarađenu komotnost. Sve radi ove ispovijesti. Mada će vas, ponajprije, od ovih zapisa, strah, zebnja da snađe. Jer ovo nije Sveta Knjiga, da vas tješi. Velika Knjiga zbunjuje i straši, ona upozorava.

I Sveta Knjiga straši smrtne, ali laže dok to čini, jer je od laži lakše duši čovjekovoj. Velika Knjiga govori istinu, a istina peče kao lava srce ljudsko. A istinu ti ne želiš, s one strane mora čitatelju!

Ovo što slijedi je kronika, životni krug Valdinosa i njegovih žitelja. Valdinos je konstrukcija, žitelji Valdinosa glumci su – sjene koje promiču krajem i vremenima. Događaji su provokacije, stradanja su simboli. Ironija – melanholija i sentiment. Ponekad i veselja naivnih: igre tame i svjetla. Moje pravo i želja da umrem, a ne da mi se – to su metafore. Ja nemam Vrijeme iako jesam darovan besmrtnošću. Od njega se prave i junaci moji. Valdinos je mjesto gdje se Vrijeme igra.

Nisam krivac, iako jesam kažnjenik. Što pored mene prođe zapišem,

čak i sebe izmišljati mogu, iskustvo me počesto time nagradi, po volji

izostavim bitno, veličam nebitno. Sile nebeske znaju za moj dar da sve izokrenem, u krvi su mi odavno, otrovom zmijskim, ubrizgali klicu genijalnosti. Pripovijedam, urijetko i propovjedam, ono što je trajanjem svojim dalo za pravo Zakonu i Vjeri: govoriti budućnosti o pojedinačnom misleći na opšte, slaviti primjerom a kuditi neskromnim, dohvaćati suštinu pojava jezdeći po periferiji, gdje bolje se vidi ono sred čega nisi.

A kad se jednom na pučini pojavi Znak moje biće ozariće prolaznost, kojom i jesam bio začet. Dok se to ne desi trpljenjem ću produžavati gorku slavu svoje besmrtnosti koja mi je nametnuta. Ionako o sebi sve manje mislim kao o ljudskom biću. Ionako sve manje ljudskom sam stvoru nalik. A mislim da nisam Bog.

Da jesam Bog, zar bih vam sve ovo ovako govorio. Čovjek koji ima tajnu nije u dosluhu sa sobom, a duh u takvom tijelu nespreman je za ispovjedaonicu, iako mu govor posve na ispovijest liči. Čovjek sa tajnom može meni samo nalik biti, ali on za dijalog nije, jer misli da je sve. A onaj ko smatra da je sve, ima li prava biti išta doli Bog. Čim vam pričam prihvatam da moj govor bude vaša svojina, radi vaših ušiju rečena naglas, što Bog nikad neće poželjeti, i prihvatam da budem vaš izazov, čega se Bog nikada neće dosjetiti. Ne stoga što nije veleuman, već što je osion.

I ne vjerujte onima koji vas ubjeđuju da je pisanje tajna velika, a pjesničko blizu božanskom. Svako ko piše, ja vam kažem, za Smrt je. A što ga ona neće, što njom pogođen nije, kazna jeste, kao što bi nagrada bila  kad bi prolaznost stekli. O toj se himeri slovo prenosi odvajkada.