Piše: Jovan Nikolaidis
Pružio sam jednom prilikom kažiprst ka suncu i opsovao hrišćanskog boga. Prvi put tiho, kroz zube, potom jače, još jače, dok nisam zarikao. Nije više bilo ni straha ni stida, savjest svoju izgovorenim opačinama ne uznemirih. Huljenje je iz mene izlazilo lako. Treslo se od bijesa moje tijelo. Dok sam gledao u nebesku silu koja je odozgo pekla moje užarene oči pune suza, ukaza mi se nova vjera. Urlikuh: Hosana, suncu na visini, hosana! Potom nekoliko puta: Molim te, spasi nas sada, pomogni unesrećenima da ti zahvalni budu za vijeka.
Poskakali su, svi do jednog, i nijemo me gledali. Zatim počeli da me oponašaju, šibajući jedan drugog smotanim grančicama brnistre, usto stenjući, ponavljajući: Sunce, sunce, sunce...
- Je li ko od njih pretekao? Kazuj mi štogod o njihovoj sudbini, molećivo upita ga Athanas, da bi prekratio nastalu tišinu.
- Niko ne osta, osim mene i ove djevojke, koja je, nakon smrti roditelja, ostala uzame - nastavljao je papaz svoj monolog, sad već vidljivo pijan. Sluteći kraj umirali su gubavci, začudo, blaženo. Ne kastigajući više sebe, padajući na moje ispružene ruke, upirući u me toplim pogledom. Jer vi i ne slutite, koliko iza deformisanih obraza i čela mogu biti blage suzne oči umirućeg, što u vas gledaju iz dubine. Sjaj njihovog pogleda ranjavao me. Činilo mi se, dok se gasio njihov mučni život, tih dana, tih mjeseci, da vidim kako iz njihovih usana izlaze pramenovi duše i izvijaju se u prostor kao pređa, kao sazrio pamuk vjetrom otrgnut sa mahune. Nad njihovim glavama lebdjeli su oblačci njihovih izdisaja nalik svili sa jablanova.
Vjerovali su mi do smrti u ono što sam im o Suncu propovijedao. Nisam im ništa obećavao, naročito ne vječni život u onostrano. Nikad, nijednom. Samo sam ukočenim kažiprstom upirao ka suncu, pratio podignutom šakom njegovu dnevnu putanju i silazak sa linije pučine u sumrak. Još bi poneki od njih prstima povukao po grudima znak krsta, ali sam ga surovim riječima odvraćao od toga: krst te se odrekao!
Tih predsmrtnih dana gubavci su me i dalje tjerali na rt. U iščekivanju da se hoće bar jednom ljudski rod smilovati, bar jedna lađa da krmom obrne prema mom dimnom signalu! Vraćao bih se, opet odlazio i vraćao se prazne duše, lažući im da će ipak neko jednom, baciti u vodu smotan poklon za bônike; mucali su, u suzama: vidjeli smo jedrenjak i tvoje signale, sad smo se i nade odrekli, konačno u prirodi je ljudskoj da nijedan zdrav čovjek bolesnom iskreno ne vjeruje… Odsad (rekoše svi u jedan glas), na rt ne treba ići, već samo sunčevom zatonu naklon dati: zahvalu toplini. Ne paliti vatre, ne slati više dimne signale. Spas stići neće. Nego suncu na zalasku da se svaki naredni samrtnik pokloni, toplinu od božanstva izmoli za sve ljude svijeta. A mi da čekamo svoj red, mukama kraj.
Molitva im je uslišana. Ni oblačić se u nebeske skute ne savi cijelog ljeta. Do sredine listopada žega je neštedimice slazila na tijela bolesnika; u silnoj žezi sa širokog lišća lobode srkali smo zorom kapi vlage koju nam je šuma Mandre darivala, tragali za tankim izvorima podno stijenja pećine, gulili koru jablanova ližući bijelu oderotinu stabala. Avaj! božanstvo uvijek najedno oduzme i dadne, toplinu nam je darivalo, sa žeđi nas iskušavalo. Tiho su stenjali, kao da se stide svoje monstruozne bolesti, odlazeći goli u more i valjajući se pržinom, nalik spletenom čapuru koga more izbaci u plićak. Kiša koja je, potom, danima nadirala sa novembarskih visina, u uvali je zatekla samo djevojku i mene.
- Zakopani su na Žutom Brijegu (javi se tada i djevojka sa ležaja), zemlju smo nad njima posipali krečnim prahom iz karantina, da životinje ne otkopaju mrtve... To groblje je dolje, ukraj ravni, gdje se suše divlji agrumi i trstika njiše, poče da objašnjava, gledajući netremice u Athanasa.
- Bijaše jedan od njih (nastavi starac priču), najmlađi, u bunilo pao kao u bunar, kraste nisu posve nagrdile ljepotu njegovog lica, a oči mu bjehu bistra nebeska plavet. Mucajući zatraži da ja, majci njegovoj, pismo uresim. Pomenu Siciliju, ime svog sela u brdima. Sročih pismena, ukrasih o ružnom, slagah o istinitom, pa ga djevojka i ja odnesosmo na rt, da on zapisano, u bocuniću začepljen smolom i pijeskom, moru baci. Tada je dušu ispustio, osmjehnut gledajući kako talasići maestrala pošiljku u staklenki nose na jugoistok, ka Otrantu. Njegovo lako tijelo spustili smo na kobaltno staklo mora, otisnuvši ga za pismom. Plutalo je dugo, kao naduvani lutak... Na toj strani zaliva, kad mjeseca nema i stud legne, i vi ćete sred ponoćne titšine čuti glas nesretnika - vapijući on majku doziva.
- A sa Žutog Brijega (opet se javi djevojka), iz noći u noć, znaju pokojnici-zduhači iz gliba grobljanog da zacvile: tjeraju strvinare koji, uplašeni, kevću; huču njihove patne duše u doba punog mjeseca oko grmova brnistre i lavande Smiriti ih može samo prah od tamjana i rakija od maginja. Njima Mavro Jani i ja škropimo prostor počivališta kad prva zraka zornja na groblje legne. Smire se nakon toga pokojnici.
(odlomak iz romana “VALDINOŠKI KRUG, fantazmagorije”)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR