O maslini slovo

Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis

Prolazili tako krajem pustim mati i čedo njeno. Bješe zapeka, ljut kamen svud oko njih, nebo izblijedjelo, isprano, a staza pred njima od silne jare treperi. More se sluti, ljudi daleko. Žedno čedo majci iskaše vodu, ma vode ni za lijek.

No umah, usred kamene pustinje, putnici izbiše pred izvor, koga (naravno) dobre vile doniješe, da majku u nevolji iskušaju. I doista, majka, kad vodu opazi, sunu naprijed i namjesto kćeri prvo žeđ da utoli, poče sama piti. I kako gutljaj uze, tako se skameni, pretvori u česmu. Čedo se, pak, sasuši i zgrči, pa maslinom posta, izvoru hlad da pravi. To je bilo prvo stablo buduće šume.

Dan-danji stoji sred te prastare šume maslinove Kučkina česma, ali mi čedo-maslinu, pored tolikih stabala oko nje, a sva su kriva, suve hrapave kore, neugledna oku i nelagodna osjećaju, prepletena jedno u drugo, prepoznati ne možemo. Znamo ipak to, da sva ta stabla sve vrijeme daju, a nikada ne traže, dok iz Kučkine česme ljudi ni kap vode da vide, da srknu. Tada kao i danas. Po toj šumi (a ona miriše žutom brnistrom, majčinom dušicom, pelinom, smiljem i cerucom, kupinjem i ljubičicama), ljudi odvajkada promiču, rade i stiču, i nema šume na kugli zemaljskoj u kojoj se više i duže boravi kao što biva u maslinovim šumama. U jesen, blaženu i zrelu primorsku jesen, kad plod dospije – razmile se berači i sakupljači. Glasi odjeknu, glasi koji pričaju, pjevaju i šapuću: berba maslina je počela. Leleka u maslinovim šumama nema.

U njoj je više svjetlosti nego u ijednim drugima. Sveto drvo Mediterana. Iako je njeno osnovno svojstvo da daruje, ćuti i trpi, maslina voli i da se vjetrom mazi: šumi pod njom vjetar kao šum dalekih talasa. U ostalim šumama gleda se na debljinu stabla. U maslinovoj – koliko je plodova na vršcima grana (jer ona je voćka, nije bukva). Pod stablima vječno diše zdrava trava. Poj ptica, kao da su sve one tu za doček svetog Franje – ne patiše. Rituali se izvode kad se plod skuplja.

Sve je u vezi s maslinom gotovo mistično. Kad se stabla sade, okopavaju, prihranjuju, potkresuju, početak berbe i njen kraj – svečanosti paganske. Pod maslinama nastali su ciklusi lirskih i epskih pjesama o junacima iz radne prošlosti, poslovice, zagonetke, bajalice i vradžbinski rituali. Novo vrijeme, pak, satrlo je to narodno naslijeđe, starice su otišle na nebo, a mladima je teško da se sagnu: današnja omladina hoće da ide samo pravo, što brže, što lakše, ali samo uspravno – sve do Čistilišta.