Za Antenu M piše: Jovan Nikolaidis
Ideolozi-agitatori ne haju za ljudske principe, dovijaju se kojekako samo sebi i svojima da ugode, raste broj foliranata - sve to je Petrosa zbunjivalo. Čistke ne jenjavaju, niču novi špijuni koje zanatu uče stari agenti. Uz krivce privode se i oni koji su se, ko zna kad, za kakav sitni prestup, zamjerili vlastima.
Plemenska osvetoljubivost cvjeta. Mnogi preko noći nestanu, o njima ni šapata nema. Uspostavljen je surovi sistem koga čuvaju kaznene grupe crnomantilaša iz UDBE i OZNE, njihov je jerusalim Beograd, a Podgorica (od 1946. imenom Titograd) mala moskva.
Nekoć zdravi duh marksizma, omamljen je, izobličen. Množi se broj činovnika-dostavljača. Krenuće iz mjesnih i regionalnih komiteta kolone poslušnika na zborovanja i diskusije, Centrala šalje direktive i ovlašćenja - zaraza lako naučene površnosti: kompartijo mirisavo cvijeće, teško tome ko te danas neće. Jezoviti diktati govornika poput rastegljive paučine naliježu na trgove koji sada nose nova imena palih heroja, dok pored zastava sa petokrakom namrgođene uniforme šetkaju, ispod oka posmatraju sluđenu masu naroda. Novi proleter nije više onaj hrabri ratnik, svjesni radnik i seljak koji djela protiv buržoazije, već službenik koji ukazuje i naređuje, glumata i viče.
Panika se šapatom širi narodom. Raniji tumači socijalizma sa ljudskim licem posrću, padaju pred jurišima drskih besjednika. Političari-diletanti, priučeni komandni kadar, sa tribina pozivaju seljake i radničku klasu na nove ofanzive. Seljaci očajavaju i ćute, radnici pognutih glava tuguju. Proglasi stižu iz nebrojenih komiteta i dave nekoć tvrdu vjeru Narodnih odbora. Budućnost se ugiba pred saboterima, ono što juče bijaše jasno i javno kazano biva konspirativni šapat od koga podilazi jeza. Nad Porto Hednekom zadah bijelog luka i komesarska podrigivanja - dolaze neki nepoznati ljudi, milicija sa sjevera.
Čizme tuku kaldrmu po sokacima kasabe. Doseljeni načelnici iz kojekakvih provincija sanjaju blatne zavičaje. O drvene stubove rasvjete, od Pazara do Suke, briježjem i obalom, instaliraju se zvučnici ofarbani u crveno, nalik su predratnim kantama od lima. Iz njih će jurišati strogi ritam partizanskih pjesama “ala-staljin” i parole o nesalomljivoj armiji, miliciji, Titu i Partiji. Na kraju čelične balade - pouke o ponašanju građana: gdje se može, kako i kada dobiti blok sa tačkicama; brašno, sir, mlijeko u prahu, konzerve i suvo povrće, odjeća, cipele i pokrivači – otvorila su se dva magacina sa robom pristiglom kao pomoć iz doskora mrskih imperijalističkih zemalja. Pa opet rodoljubne budnice, uz obavještenja, upozorenja ili naredbe.
Širi se haos zbog premještanja seljaka u radnike i radnika u činovnike, pune se načelstva ljudskim troskotom. One, što do juče bijahu najbolji među učiteljima marksizma ilenjinizma, ućutkuju čitači narodu nerazumljivih rečenica iz referata. Parola je, kao čizma mrave, zgnječila ideje o sveljudskom napredku. Hajdučki socijalizam daje poduke u propagandnim knjižicama za omladinu.
Mudri već znaju da će za koju godinu biti kasno: neće se suditi uljezima, neće se takvi moći prepoznati pod krinkama jednoumlja. Sve će se sliti u površnu priču o društvu koje odgaja slobodne ljude, vjernike državi i partiji. Zato treba gledati „svoja posla“ i konačno - zaćutati.
I Petros je zaćutao. Nije se dao zavesti. Sav radni vijek proveo je na mjestima gdje se puno radi, a malo pametuje. Bio je dijete strogog zanatlije, naučili su ga da stiče znojem. Zapamtiće jedan od zadnjih savjeta ostarjelog oca: „Viči da je sve naše, narodno, a brižno čuvaj ono što je samo tvoje, i reci, ako te pitaju - jeste, bog je umro, a Partija je vječna.
Ali u skritom kutku doma, iza knjiga o komunizmu, zapali malenu svijeću za zdravlje familije. Spoznaćeš, sine moj: dječaštvo, mladost i zanos iz ratnih godina bijahu iluzije, zrele godine daće ti razum i umjerenost; svoju ledinu ori i svoje sjeme sij po njoj. U politici rijetko stanuje istina, vremenom ona postane njen privid. Sirotica istina!“ Skromni radnici su i dalje radili, seljaci ćutke sijali i žnjeli, a ljenčuge odlazili u sreske komitete na partijske sastanke sa dugim dnevnim redom.
Gasnula je žeđ za jačanjem proleterske internacionale, a u planovima iz tajnih fascikli u ladicama članova politbiroa iscrtavale se šeme za internacionalu pljačke. Išlo se, lakim hodom lopova iz pomrčina, prema dobu vladavine nitkova s božanskim pravom; podmukli progoni i vješte spletke kancelarijskih agitpropagandista - ništa im nije opasnije nego pošteni ljudi. Biti onakav kakvi su bili naši preci - to više ne služi ničemu, ali se parole o tome i dalje ističu na skupovima naroda, sa tribina omladinskih.
U svim porama društva zlo sjeme čekalo je svoje vrijeme da nikne otrovnim biljem. Vrijeme klijanja će trajati dugo, no oni što su slutili što će nadrijeti s druge strane planine, nisu prestali da vjeruju: stiće će jednom kazne za nepočinstva; proklamovana obećanja predvodnika revolucije kako budućnost pripada pametnom i radišnom tanjila su se poput babine pređe.
Nosioci ljudskog poštenja umirali su u tišini, bez glasa u grlu, gledajući kako nadiru ljudi bez svojstva. Replika do replike, rečenice glupog sadržaja do kvarnog referata, loše skovane mreže sistema nad kojima je nalijegao, kao prašina na mrtvim policama istorije - budući raspad. Kockari društvenim uređenjem, dugovječne spodobe, oni što potiru razliku između prirodnog i vještačkog, mahnitali su zaštićeni neograničenim mandatima.
Originali su venuli, sabijani u ćoškovima isljedničkih soba, potom postavljani na mjesta sa kojih se ćuti. Bujale su kopije. Komunisti, raniji nosioci odlučnosti, obrazovanja i hrabrosti, opkoljeni imitacijama, zgnječeni su. U trulom voću goje se lijeni crvi. Društvenom sistemu pucketale su kosti, sahli mišice, gorostasa bez zdravog mesa čekao je pad. Lagano ali neumitno, pred bjesomučnim maršem gomile foliranata, umiralo je uvjerenje, topila se emocija nekoć vrsnih revolucionara. Vladavina sebičnosti, maske na obrazima nezajažljivih.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR