Vanja Popović: Jagoš je bio sam pozorište, dječak koga bi Podgorica trebalo da pamti

Kako to često biva, ponekad se mediji sa zakašnjenjem sjete nekoga ko bi sa mnogo razloga trebalo da im bude i prvi sagovornik. Vanja Popović je, kao direktorica Pionirskog i Dječjeg pozorišta stvorila generacije koje vole "daske koje život znače". Neki su, a Jagoš Marković je svakako jedno od najvećih imena među takvima, čitav život posvetili pozorištu. 

Povodom preranog i iznenadnog odlaska velikog reditelja, Vanja Popović za Antenu M, u dahu govori o dječaku koji se iz njenog krila vinuo u visine pozorišne umjetnosti.

''Naš grad i svi koji su rasli u njemu od kad je Jagoš Marković postao nestašni dječak, koji je zavirio prvi put kroz rešetke podrumskih prostorija današnje Narodne biblioteke u pozorišnu predstavu, moramo biti tužni jer smo izgubili velikog reditelja, Podgoričanina koji je stvarao i za ovaj grad i u ovom gradu''.

Prve predstave i ''opasna zaraza''

Vanja priča o prvim Jagoševim dodirima sa pozorištem u Podgorici, prvoj režiji već u 12. godini, o njegovom odlasku u Beograd i, ponajviše, o uzajamnom ''gorko-slatkom'' odnosu Jagoša Markovića i njegove rodne Podgorice.

''Taj nestašni dječak glumio je sa devet godina kod teta Silve Povšić, pravio predstave sa djecom, uvlačeći se krišom u podrum hotela ''Radovče'', tražeći od mene, 'teta Vanje', koja sam bila upravnik pozorišta, da mu krišom dajem ključeve da mogu tamo da probaju. Sa 12 godina molio je da mu dam da režira. Prihvatila sam, jer sam vidjela neviđen naboj i talenat, i prije svega njegovu zaljubljenost i strast sa kojom je gledao na predstave i stvaranje sa djecom. Povjerila sam mu da režira 'Plavu boju snijega' Grigora Viteza. U predstavi je, međutim, bilo svega, ali nije bilo Grigora Viteza. Jagoš je to radio na 'jagoševski' način, sa svojim vršnjacima, Vanjom Joveljić i drugima. Sa tom predstavom Jagoš je išao na festivale i predstavljao naš grad. Napravio je tada brojne predstave za djecu. Okupio je brojne vršnjake i 'zarazio' ih pozorištem. Bila je to 'opasna zaraza', jer su mnogi od njih otišli sa Jagošem u pozorišni svijet i time se bavili."  

Nije htio u školu, htio je u pozorište

''Taj zaljubljenik bježao je sa časova, nije htio da ide u školu, htio je u pozorište. Često sam išla kod babe Lepe, da ga molimo da ide u Gimnaziju, da bi završio srednju školu. To je radio i njegov otac Momo, koji je takođe imao taj naboj i čije je gene Jagoš naslijedio. Uzalud, Jagoš je pobjegao u Beograd da polaže prijemni ispit. Vratio se sa svih pet petica, što je bila najveća ocjena, napustio Gimnaziju i vanredno polagao te predmete, a sa 20 godina već je bio veliki Jagoš Marković''.

''Jagoš je sam pozorište''

''Bio je sam pozorište. Nije bio samo reditelj, bio je i scenograf i gotovo uvijek je sam birao muziku. Ja sam, čini mi se, dok je bio dijete nastojala da ga shvatim. A nije bilo bilo lako shvatiti Jagoša, Jagoš je bio naporan. Najteže je to bilo za njega, znao je da nosi sa sobom neke svoje probleme i tuge. Iako je bio ostvaren, često nije bio zadovoljan. A kada bi se dohvatio novog teksta i nove predstave, opet bi to onda bio onaj stari Jagoš. Dijelili smo probleme i privatne i pozorišne i naše i svih naših glumaca''.

Jagoš i Podgorica

''Obožavao je Podgoricu, njegovu Njegoševu ulicu, obožavao je taj naš podrum u kome smo 'svijali' naše pozorište. Želio je da nam vrati ljubav koju smo mu pružali, a on je zapravo nje mnogo više nama pružio. Volio je Podgoricu, ono mediteransko u njoj. Čini mi se je svaku svoju predstavu, pa iako za to nije bilo mjesta, završavao nekom mediteranskom pjesmom. A kada bi se vraćali nakon proba u Domu omladine, u tri sata ujutro, kada nema nikoga na ulicama, pjevali bi Ksenijine pjesme.

Zaljubljenik u njegovu Podgoricu, Jagoš je morao da je napusti, jer Podgorica nije znala da uzvrati onoliko koliko je on njoj dao. Nadajmo sa da će, nakon njegovog odlaska, Podgorica ipak shvatiti da je iznjedrila jednog neponovljivog dječaka, da je taj dječak postao sinonim stvaralaštva, primjer kako se kulturom može vraćati i oduživati. A mi ćemo, nadajmo se, shvatiti da je on najveći pozorišni reditelj koji je u ovom gradu odrastao.

Iako je ta stara Podgorica, koju je toliko volio, znala da bude gruba prema njemu, mislim da ove ulice, ipak, nikad neće zaboraviti Jagoša. Sad jesu neki novi ljudi, nove generacije, ali se nadam se da ćemo imati snage da im objasnimo i da im dočaramo ko je bio taj dječak kojega bi Podgorica trebalo da pamti. I da pokuša da mu, ali zaista, uzvrati za onu ljubav, onu umjetnost i onu kulturu i stvaralaštvo koje je on njoj pružio''.