Piše: Vlado Vurušić
U četvrtak 25. januara počelo je prikazivanje dugoočekivane ekranizacije "Majstora i Margarite" Mihaila Bulgakova, jednog od najznačajnijih ne samo ruskih, nego i svjetskih romana (prije 20 godina u Rusiji je proglašen najvećim romanom 20. stoljeća na ruskom jeziku). Film je djelo mladog ruskog reditelja koji ima i američko državljanstvo, Mihaila Lokšina (Michael Lockshin), i scenariste Romana Kantora.
Već prvih dana prikazivanja srušio je sve rekorde gledanosti nekog ruskog filma u posljednjih 15-ak godina, a mnogi filmski kritičari već su ga proglasili ne samo najboljom ekranizacijom nekog romana nego i jednim od najboljih ruskih filmova ovog stoljeća iako su se odmah javili i zaštitnici režimsko-ideološkog narativa današnje Rusije, prorežimski "osviješteni" kritičari i tzv. Z-aktivisti ili Z-domoljubi, kako sebe nazivaju svi pobornici Putinove agresije na Ukrajinu, prema slovu "Z", odnosno simbolu iscrtanom na ruskim tenkovima), koji su u prokremaljskim medijima zaključili da je film prepun "liberalnih klišeja i predrasuda" o razdoblju Staljina i NKVD-a (Staljinova tajna policija, odgovorna za represiju i likvidacije milijuna ljudi) te ga nazivaju "petparačkom ekranizacijom Bulgakova", a ponajviše ih zabrinjava što je Lokšin "antiratni aktivist", otvoreni protivnik agresije na Ukrajinu. "Zeisti" traže da ga se smjesta osudi, a da se film povuče iz kina kako ne bi trovao mladež. Tako je film, odmah nakon prikazivanja, kao i njegov redatelj, izložen nevjerojatnoj i neviđenoj "patriotsko-desničarskoj" hajci, harangi i režimskoj histeriji koja se odmah podigla u tamošnjim režimskim medijima i na društvenim mrežama.
"Požurimo u kino prije nego što ga zabrane", poruka je brojnih Rusa na društvenim mrežama, uvjerenih da ni režiser Lokšin ni sam film neće izdržati medijsko-domoljubni linč kojem su izloženi, a na udaru putinovskih, kao nekad Staljinovih inženjera ljudskih duša i čuvara "narodne i državne čistoće" našli su se ne samo film, roman, redatelj Lokšin, pa i pokojni, ionako izmožden Bulgakov, čak i Ministarstvo kulture, čiji je Filmski fond jedan od sufinancijera tog intrigantnog djela.
Sve sami rusofobi, neprijatelji, petokolonaši, a "državna institucija kao što je Filmski fond daje naš narodni novac jednom prononsiranom neprijatelju i rusofobu", piše, pak, jedan od bivših zapovjednika plaćeničke skupine Wagner Andrej Medvedev. Udruga Kulturni front Z optužila je Filmski fond da je postao "sponzor ukrajinske vojske". Lokšina se napada iz svog raspoloživog propagandnog teškog naoružanja i traži njegova glava, i to, kako kaže ruska književnica i scenaristica za portal Meduza Jelena Vanjina, upravo od onih koji niti su čitali roman, niti su gledali film, a ponajmanje ih razumjeli. Tako su lovu na vještice bili izloženi i Boris Pasternak i Aleksandar Solženjicin, i to upravo od onih koji njihova djela nisu čitali, niti su mogli. Film i režiser prolazi istu kalvariju i režimske pogrome kakve je svojedobno, prije malo manje od sto godina, snašao roman i njegova autora, neponovljivog Mihaila Bulgakova. Iživljavanje i mobing režima nad napuštenim i prokazanim književnikom sada se u novim okolnostima nastavlja na režiseru. Lokšina optužuju da je izdajnik, petokolonaš, jer je istupio protiv rata u Ukrajini, pa i da financira ukrajinsku vojsku, iako je ispalo da je pomogao ukrajinskoj redateljici Mili Žluktenko da snimi dokumentarni film. On je, pišu patriotski portali, usporedio "Putinovu Rusiju s nacističkom Njemačkom", a književnik Zahar Prilepin sudionik rata u Ukrajini, koji je nedavno jedva preživio atentat, bez ustručavanja kaže: "Mihail ne voli ruski imperijalizam, a američki mu odgovara i prihvaća ga. To je njegov izbor, ali imam grč u želucu zbog onih koji vode rusku kinematografiju."
"U vrijeme Staljina za mržnju prema vlastitoj zemlji i rusofobiju po kratkom su postupku ljudi strijeljani, jer tako i trebaju završiti svi neprijatelji naroda i mrzitelji svoje domovine i svega ruskog", uskliknut će (iako je priznao da film nije gledao, ali da "to uopće nije važno") jedan od vodećih ruskih "domoljuba" Trofim Tatarenkov, vođa organizacije prozaičnog i fantazmagoričnog naziva "Brigada koja objašnjava stvari".
Udruga "Na ZZZZZapadnom frontu ništa novo" traži da se Lokšina kazneno goni za "klevetu na rusku armiju" te da se "primijene i stroge mjere prema odgovornima u Ministarstvu kulture", jer očito je da su se neprijatelji zavukli i zakamuflirali i po državnim institucijama. Iz još jedne domoljubno-konzervativne organizacije, "Zov naroda", traže da se FSB, Putinov nasljednik zlokobnog NKVD-a i KGB-a, i državno tužiteljstvo "pozabave izdajnikom Lokšinom", a od Ministarstva pravosuđa traže da i njega stave na popis "terorista i ekstremista" kao što su to učinili sa stotinama ruskih javnih ličnosti koje su istupile protiv rata u Ukrajini.
Portal Readlovka piše za Lokšina da je "rusofob" i "zaukrajinac". "Nije vrijeme sjedenja na dvije stolice", rezolutni su na tom proputinovskom i ratnohuškačkom portalu. Domoljubni portali, statusi i mediji natječu se tko će više poniziti i uvrijediti Lokšina, zazivajući ga najpogrdnijim imenima - bitangom, bagrom, odurnom huljom, ništarijom, protuhom. "On je vucibatina koja želi poraz svojim vojnicima i svojoj zemlji", piše Tatarenkov, ističući da je Lokšin jedva dočekao da u svojem filmu "prikaže NKVD-ovce koji su spašavali svoju zemlju od spodoba poput njega kao ljudoždere i barabe", a Olgu Usikovu, jednu od vodećih ruskih IT poduzetnica i osnivačicu tvrtke za umjetnu inteligenciju Cognitive Technologie, kako navodi neovisni portal Meduza, zgrozila je završna scena filma u kojoj, prema njezinim riječima, "gori i propada staljinovska Moskva", dakle - kako zapaljeno kaže Usikova - ona staljinovska Moskva koja je 1945. godine pobijedila fašizam. "Staljinovska Moskva u kojoj su živjeli, radovali se, zaljubljivali i radili naši bake i djedovi", navodi Usikova. No, propagandna mašinerija i ofenziva, smatraju neki neovisni ruski kulturolozi i politolozi, nije usmjerena samo na "izdajnika Lokšina", zbog njegovih političkih stavova, nego je po njima sporna činjenica da je alegorijski film o totalitarizmu, doušnicima, špijunima, neprijateljima naroda, režimskim ulizicama, policijskom iživljavanju i prokazivanju snimljen baš sada kada se Putinov režim u mnogočemu preklapa sa Staljinovim, koji doživljava veliku rehabilitaciju baš u tom svom "represivnom i lažno domoljubnom" dijelu progona svakoga tko nije na "liniji vlasti". Film je izašao u pravo vrijeme, kada Putinova Rusija doživljava i proživljava "neostaljinističku i velikorusku renesansu". Zapravo je to najspornije u svemu.
Anton Dolin, jedan od najpoznatijih ruskih filmskih kritičara, koji također zbog svojih antiratnih stavova nije više u Rusiji, kaže da shvaća "zašto je režim stao na sve četiri" nakon filma te pokazao da je Lokšin uspio jer je spojio taj američko-ruski "karakter" koji ima. Na to obraća pozornost i neovisni politolog berlinskog Carnegie centra (moskvski u kojem je radio više ne djeluje) Aleksandar Baunov, koji kaže da je za režim zabrinjavajući film koji "ismijava totalitarnu Moskvu, koja živi tim nekadašnjim osuvremenjenim načinom života, dekadentnog, ali represivnog sustava, puna nezasitnih i pohlepnih "obavještajnih službenika" i kukavičkih i oportunističkih režimlija. Tako da možemo reći, parafrazirajući Baunova, da Bulgakov i Lokšin sa svojim Volandom, Sotonom koji posjećuje razvratnu staljinističku Moskvu, zapravo postaje ponovno aktualno i svježe djelo suverene putinovske Rusije. To je, zapravo, veći problem od Lokšinovih antiratnih stavova.
U svemu tome još je jedna gotovo bizarna stvar. Lokšinov otac Arnold, biolog onkolog, iz SAD-a je otišao sredinom 80-ih u SSSR jer ga je uznemiravao i progonio FBI (Mihail se rodio u SAD-u), da bi sada od FSB-a njegov sin morao natrag u SAD, tražeći zaštitu, a za neovisni antiratni portal Meduza kratko je izjavio da "trenutno nije spreman javno govoriti o tome što mu se događa". Kakav obrat sudbine.
U filmu glume nove zvijezde ruskog filma Jevgenij Ciganov i Julija Snjigir (supružnici u stvarnom životu), a Volanda, čijim je imenom Bulgakov prvo želio nazvati roman, glumi poznati njemački glumac s međunarodnom karijerom August Diehl. Lokšin se proslavio filmom "Srebrne klizaljke" kao prvim ruskim uratkom koji je otkupio i prikazao Netflix. Podsjetimo da je srpski i jugoslavenski redatelj Aleksandar Petrović snimio svoju verziju "Majstora i Margarite", za koju je 1972. godine dobio Zlatnu arenu, a film je s uspjehom prikazivan u mnogim zapadnim zemljama. Ruski redatelj Vladimir Bortko snimio je, pak, uspješnu ekranizaciju Bulgakovljeve novele "Pseće srce" i relativno neuspješnu TV seriju "Majstor i Margarita" (2005.). I još jedan bizaran podatak u kontekstu Bulgakovljeva romana: Bortko je jedan od najagilnijih proputinovskih simpatizera i otvoreno podržava totalni rat protiv Ukrajine.
Što će biti s filmom, vidjet ćemo, ali prema posljednjim informacijama, prikazuje se i u nekoliko je dana oborio sve rekorde, od gledanosti do zarade. Z-patrioti svojim bjesomučnim napadima samo mu pomažu, na vlastito razočaranje i bijes. Hoće li ljubav Majstora i Margarite pobijediti ili će proći novu bol i tragediju, baš kao autor tog neponovljivog romana?
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR