Aludirajući u naslovu na čuveni album britanskog sastava Oasis pod nazivom "Definitely Maybe" (Definitivno možda), Guardianov glavni muzički kritičar za rok i pop muziku Aleksis Petridis osvrnuo se na očekivanja od povratka na scenu mančesterskog benda predvođenog braćom Galager.
Njihova prva dva albuma i B-strane bile su fantastične, ali nakon toga su stvari postale prekomjerne i iscrpljujuće. Okupljanje može da ide u oba pravca i to je ono što ga čini uzbudljivim.
Ne bih mogao biti jasniji o ponovnom okupljanju Oasisa, jer sam agnostik kada je riječ o Oasisu. Nijesam strastveni obožavalac: onaj tip sa “Weller” frizurom i “Wallabee” cipelama, kako je Noel Galager rekao, za koga je vjera da su oni bili najbolji bend svog doba i da britanski rok nikada nije vidio ništa uzbudljivije otkako su se pojavili.
Takođe, nijesam ni onaj neumoljivi skeptik koji će vam, očigledno sa punom ozbiljnošću, reći da je njihova inherentna muzička konzervativnost i sklonost ka junion džeku nekako predskazivala Brexit. Mislim da su prvi albumi Oasisa i prateći singlovi i B-strane bili fantastični. Zapravo, ako išta, mislim da njihov debi album „Definitely Maybe“ zvuči snažnije sada nego što je zvučao 1994. godine.
Tada, činilo se da je to nalet ciničnih vokala, distorzanih gitara koje su bile podjednako dio Sladea i Sex Pistolsa iz perioda „Never Mind the Bollocks“ i melodija koje su se činile neosporno poznatim, ponekad zato što ste ih već znali.
Sada mi se to čini čudno emotivnim. Koktel čudno melanholičnih stihova i melodija i gnijeva i frustracije u njihovoj izvedbi zvuči kao savršeno prikazivanje želje za bjekstvom, za nečim boljim od okolnosti u kojima se naratori pjesama nalaze, podsjećajući na nesigurnost: zvuče kao pjesme o glasno izraženim velikim planovima koje su pravili ljudi koji nijesu sigurni da li imaju potrebne sposobnosti da ih ostvare.
Takođe, sumnjam da je određena nostalgija pojačala moje viđenje epohalnog završetka „Champagne Supernova“ sa albuma „(What’s the Story) Morning Glory?“. Gotovo 30 godina kasnije, zvuči kao ekvivalent 90-ih godina nizu slavnih, elegičnih pjesama koje su dokumentovale opadanje glam rock ere – Mott The Hoopleov „Saturday Gigs“, T-Rexov „Teenage Dream“, Sladeov „How Does It Feel“ – što djeluje kao prilično uzvišeno društvo.
Ali, naravno, „Definitely Maybe“ i „(What’s the Story) Morning Glory?“ su samo dio priče. Ako niko ne bi nikada tvrdio da je to veliki album, postoji određeno perverzno zadovoljstvo u albumu „Be Here Now“ iz 1997. godine – njegov klaustrofobičan, zategnut zvuk doslovno predstavlja ekscese Britpop ere koja je postala užasno nekontrolisana – ali nakon toga, Oasis je obično zvučao prekomjerno i iscrpljeno, kao da su se trudili da pronađu ono što ih je učinilo posebnim u prvom redu, obično bez uspjeha.
Nešto bi tek povremeno zapalilo – kao na „The Hindu Times“ iz 2002. godine ili „Shock of the Lightning“ iz 2008. godine – ali, u većini slučajeva, produkcija Oasisa tokom ostatka njihove karijere bila je prilično lišena radosti.
Kada se razmatra njihovo okupljanje, takođe je važno napomenuti da su uživo bili izuzetno promjenljivi. Ponekad su bili sjajni, čak i neočekivano – dugo nakon što je njihova snimljena produkcija počela da se gasi, svirali su u Shepherd’s Bush Empireu kako bi proslavili svoj 10. rođendan, i zvučali su nevjerovatno, borbeno i ogorčeno, kao da su pogođeni kritikama koje su počele da padaju na njih i odlučni da dokažu da još mogu da prikažu potrebnu borbenost.
A ponekad su bili strašni. Postoji određena komična vrijednost u herojski pijanoj predstavi Lijama Galagera na Vembliju u julu 2000. godine – možete je pronaći na YouTubeu – iako se sumnja da bi šala brzo postala dosadna ako ste platili kartu. Naslovni nastup koji su izveli u Glastonbariju 2004. godine bio je podjednako obeshrabrujuć.
Dakle, ponovno okupljanje bi moglo ići u bilo kom pravcu. Njegov komercijalni uspjeh je očigledno osiguran – vjerni fanovi Oasisa su zaista veoma vjerni, što se pokazalo time da su čak i njihovi najneuspješniji albumi prodati u milionima primjeraka; štaviše, publika na Lijamovim najvećim solo koncertima sugeriše da su njihove redove pojačali i slušaoci koji se ne sjećaju Oasisa iz prvih dana: njihovi rezultati na strimovanju pokazuju da je njihova muzika, gotovo jedinstveno među njihovim vršnjacima, doprla do mlađe publike.
Može se pretpostaviti da će njihov umjetnički uspjeh zavisiti od toga da li Galageri misle da imaju nešto da dokažu 30 godina kasnije, u eri kada njihov uticaj na trenutnu britansku pop muziku naizgled ne postoji. Ili da li će tome pristupiti cinično, kao prilici za zaradu na koju su bili primorani okolnostima – teško da je slučajnost što se Noelov stav prema ponovnom okupljanju čini mekšim nakon razvoda koji ga je navodno koštao 20 miliona funti – i koja će biti toliko oduševljeno prihvaćena da ono što zvuče nije bitno.
Na jednom nivou, to je sigurna stvar, ali je praćena osjećajem nesigurnosti: ne možete biti 100% sigurni šta će se desiti, što pretpostavljam da čini još više vrijednim gledanja.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR