Piše: Edin Smailović
Ružna prošlost je teret. I pri tome, svakim danom sve veći pod uslovom da ništa ne činite da ta ružna prošlost ne prestane biti naša vrijednosna konstanta.
Zato se posebno zahvalnost duguje onima koji su odmah čim se mrak na ovim prostorima bar malo povukao, a to je bilo negdje u osvit vijeka u kojem živimo, imali hrabrosti da ponovo spajaju one koje je mač mržnje trebao trajno razdvojiti.
Ratkovićeve večeri poezije su se nakon dekade mraka u kojoj se umjesto da se poezijom slavi život, slavila smrt i razaranje, opet vraćale sebi. Prvi korak je bio u tome, kao što rekoh, da se vrate onamo gdje pripadaju, jeziku odnosno jezicima kojima prevodilac ne treba.
Tako su, nakon više od decenije, Bosna i Hercegovina i Hrvatska, odnosno njeni pjesnici postali dio ove pjesničke svetkovine.
Da je ovo bio pravi lijek za posustalu i osramoćenu manifestaciju, pokazalo se vrlo brzo. U Bijelom Polju se opet mogla čuti najkvalitetnija poezija južnoslovenskih prostora, a u narednih dvadesetak godina su dobitnici nagrade ”Risto Ratković” postala najveća pjesnička imena regije kao što su Velibor Čolić, Faruk Šehić, Pavle Goranović, Tanja Kragujević, Balša Brković i drugi.
Upravo će prva decenija ovog vijeka biti važna da se manifestaciji vrati stari sjaj. To će srećom u tim vremenima prepoznati i vlast u Crnoj Gori pa će Ministarstvo kulture Crne Gore proglasiti Ratkovićeve večeri poezije manifestacijom od nacionalnog značaja za kulture Crne Gore.
Epohalne stvari za kulturu Crne Gore
Ovim činom je utaban put do onog što imamo danas, a to je ustanova kulture od nacionalnog značaja za kulturu Crne Gore – ” Ratkovićeve večeri poezije”.
Ustanova faktički, a formalno i prije, funkcioniše 12 godina.
Za ovo vrijeme, slobodno se može reći, napravljene su epohalne stvari kada je u pitanju kultura Crne Gore.
Treba samo pomenuti nekoliko činjenica: objavljeno je preko 100 knjiga poezije autora iz Crne Gore, regije i svijeta. Zahvaljujući “Ratkovićevim večerima poezije” samo u ovih 12 godina preko 200 pjesnika je uživo kazivalo svoju poeziju u ovoj kući kulture. I to bukvalno sa svih meridijana: Kine, Turske, Palestine, bukvalno svih država Evrope.
Pored same manifestacije, najvećeg okupljanja pjesnika u jugoistočnoj Evropi, kroz ovu ustanovu u ovom periodu prošlo je stotine umjetnika: pisaca, muzičara, slikara, glumaca.
Na ovaj način “Ratkovićeve večeri poezije” su postale jedan od najboljih predstavnika Crne Gore u svijetu. Svi koji su imali priliku učestvovati u nekom od programu u ovoj ustanovi, nosili su o Crnoj Gori jednu veoma bitnu vijest – to je država u kojoj se kultura cijeni.
Sa ove distance, iako je 12 godina veoma kratko, nema sumnje da su se ”Ratkovićeve večeri poezije” trajno upisale u kulturnu istoriju Crne Gore.
Zato, ako nas ne daj Bože opet pokrije mrak, sličan onom iz devedesetih, siguran sam da će biti nemoguće, prekriti i gurnuti u stranu sve ono što je postojanje jedne ovakve ustanove donijelo Crnoj Gori i njenoj kulturi.
I da se razumijemo, ne samo kulturi.
Umjetnici su ambasadori mira
Jer treba imati uvijek jednu stvar u vidu: umjetnici su prije svega ambasadori mira.
Napraviti kuću poezije znači istovremeno i napraviti kuću mira.
Znači liječiti riječima, znači liječiti ljudima one rane za koje i najsavremenija medicina nema lijeka.
Zato je odluka o formiranju javne ustanove ”Ratkovićeve večeri poezije” bila i opravdana i hrabra.
Opravdana, to dokazuje ovo do sada urađeno a hrabra, jer snage zla najviše strahuju od onoga što nas miri i čini boljim ljudima. A nema boljeg alata za to na svijetu od umjetnosti, a posebno poezije.
Država Crna Gora je uradila jednu od rijetkih pametnih stvari formiranjem institucija od nacionalnog značaja za kulturu. Ono što mora da prati ove odluke jeste dalja podrška države kako bi se jačali kapacitete ovih ustanova: kadrovske, finansijske, prostorne…
Neko od dežurnih dušebrižnika će uvijek postavljati pitanje o tome koliko novca vraća kultura društvu.
Odgovor je jasan: ne postoji formula kojom ćete izračunati novčane rezultate rada u kulturi.
Ali ima jedan drugi parametar a to je da onaj ko bude obogaćen kulturom nikada ne može završiti duhovno osakaćen mržnjom.
A to se nikakvim novcima ne može platiti.
Ako ne zbog čega drugog, onda nam ovakve institucije, kao što su Ratkovićeve večeri poezije, zlata vrijede.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR