Jovan Nikolaidis napisao je mnoge tekstove u kojima je opisao i ovjekovječio ljude i krajeve svoje mladosti i svoje zrelosti. Što izmišljene što realne, ispleo je mnoge likove i događaje, preplićući ih na način kojim je dao veliki doprinos crnogorskoj (i šire) književnosti i kulturi (o drugim vrstama angažmana na istom području nećemo ovom prilikom), te čovjek pomisli da pisac nema što više za reći. Kao da je sve rekao! Ali nije, i neće! Evo ga s novom knjigom, naslova ASKITOS - svježim, punim izvanrednih opisa, reminiscencija, likova, koji prolaze kroz vrijeme prošlo i sadašnje, ponekad se projicirajući u budućnost, po inerciji ili pak težnji samog autora.
Radi se o zbirci tekstova koji čine jednu cjelinu koja povezuje sjećanja, ljude i krajolike. Knjiga tako počinje opisom boravka u Istri (Pazin) i završava tekstom koji je razmišljanje vezano za „taj srcoliki dio Jadrana“.
Veliki, najveći dio teksta ostaje na tlu Crne Gore, noseći se, koliko je to u ljudskoj moći, s avetima prošlosti i sadašnjosti, a sve u velikoj, skoro očinskoj brizi, za dobro čovjeka. Pisac ne krije etičku i domoljubnu (rodnu) vodilju svoga književnog opisa, pa i ove knjige, koja se podudara s onom njegova života – a to je nauk i pouka majke kojoj je i posvetio ovu knjigu:
(Majci Milici koja me nadojila tlapanjama o Crnoj Gori).
ASKITOS je knjiga sjećanja i uspomena. Onih sjećanja, kojima se čovjek okreće sebi, kroz koja tumači, vidi, reinterpretira, propituje i produbljuje spoznaje o samome sebi i onome što je učinio ili propustio učiniti. Na neki način pisac se odužuje sam sebi i tegobnom putu koji je prošao i proživio (preživio!).
Kad je o uspomenama riječ, ova je knjiga dobrim dijelom okrenuta drugim ljudima: poznanicima, rodbini, prijateljima, kolegama i kolegicama, pjesnicima i pjesnikinjama… gdje pisac svjedoči o njima, i piše osvrte u kojima je u središtu čitav dijapazon likova, naših ljudi. Što pisac tu stvar doživljava na izuzetno poetski način, jeste umjetnička i vješta krinka, koja vitalni odnos tekstova sabranih u ovoj knjizi, dobro skriva, kao na primjer u ovom tekstu, uspomeni na jedan težak susret, na samom početku rukopisa:
Iste noći sanjam, kako u moje srce i pluća, u moju glavu i u moj krvotok, na prepad i grubo, ulazi S. Ništa ne pitajući, počinje da plovi mojim bićem, i da iz otanjalih uspomena, iz mog umornog tijela, kao dosadna mȍra, pažljivo vadi odlomke radosti. Miluju me njeni tanki prsti, stigli iz daljine, rođeni u mraku.
Sve do zore bila je u meni, da bi se, jutrom, pretvorila u dug uzdah, izletjevši kroz odškrinut prozor. Poželio sam da se više nikada ne vrati.
No, sve je to stvarno. Na jednom mjestu u knjizi pisac će otkriti tajnu te svoje inspiracije:
Otvorili su uvalu, dali narodu da se spusti među maslinjake svojih djedova. Silazim i ja tog vlažnog jutra u zaliv svog djetinjstva, da prođem nesigurnim korakom šljunkom uz more. Nigde nikoga da sretnem uvalom. Prije nego borovi počnu da šume i talasi ne prasnu o plićak, krene moje sjećanje. Mnoge moje priče doživljene su u uvali, napisane su za uvalu, ljubav valdinoška, sva od porculana, u mom srcu trajaće do konca…
Ponekad je pisac faktografski precizan, iznoseći i sam argumente za svoje uspomene. Kao u crtici gdje opisuje svoju zahvalnost ujaku Jovanu, koji je u “mitskom siromaštvu” njega i majke, nakon očeve smrti, pomagao i slao pakete “i nadu”, od kojih je pisac najviše zapamtio dobrotu ujka Jovanovu, njegovu blagost – “bio je mehleman čovjek”.
Ostavljajući nam ove uspomene, Nikolaidis kao da ispunjava važan zadatak i tek tada se predaje i priznaje:
Malo sam od svijeta i čudesa njegovih vidio. Kratka putovanja traju u meni. U tobolcu sjećanja sanjiva su iskustva složena kao suveniri. Poneko zanimljivo lice koje vrijeme odnosi bljesne sred mraka. Tanušna tekovina ljubavi onog askitosa što je odbio da plovi velikim vodama. Moja su saznanja oskudna, nabijena lektirom koja mi je često otkrivala krivu sliku stvarnosti. A od mene se, eto, još koji put traži da lobiram, protežiram, preporučujem i agitujem?! “Znaš ti to, znaju te, učini u ime starih dana!” Zaludu. Jer, na vrtuljku života poraženi sam pojedinac kome se rad za opšte dobro zajednice utopio u nehaj iste. „Zaboravlja se, zaboravlja“. I treba tako da bude.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR