Dok ekonomske aktuelnosti prijete da zasjene kulturne aktivnosti, opstanak pisaca i književne umjetnosti visi o koncu. Garet Rubin, čiji je roman „Pješčani sat“ proglašen trilerom godine prema Guardian-Observeru, a čiji će nastavak „Vodopad“ biti objavljen u septembru, pita u svojoj kolumni: možemo li održati društvo koje cijeni svoju književnu baštinu bez ulaganja u one koji je stvaraju?
Piše: Garet Rubin
Ovaj sedmica biće poput dana objave rezultata ključnih ispita za književnike, ali uz dodatni ekonomski rizik. Za veliki broj od 100.000 pisaca i prevodilaca u Velikoj Britaniji, saznanje koliko su knjiga prodali pred Božić može značiti razliku između uključivanja grijanja i drhtanja u januarskoj hladnoći. Mnogi iz ove druge grupe biće primorani da prihvate činjenicu da život profesionalnog romanopisca, pjesnika ili dramaturga više nije održiv. Vrijeme je da zatvore knjigu. Kraj.
Može li biti tako loše? Sigurno pisci ne žive baš na ivici egzistencije? Pa, s obzirom na to da je medijana prihoda profesionalnih pisaca pala sa 12.330 funti u 2007. na 7.000 funti u 2022. godini, jasno je zašto će mnogi očajnički priželjkivati povećanje zarade tokom praznika. Boemski život u ledenom potkrovlju zvuči privlačno samo onima koji ga nikada nisu iskusili.
U zemlji koja se ponosi svojom književnom istorijom, nalazimo se na prelomnoj tački kada bi broj knjiga i drama mogao naglo opasti, jer sve manje ljudi može sebi priuštiti da ih stvara.
Čudno je da se uloga kreativaca smatra ključnom za dobrobit društva – čak su i vojske u ratnom vremenu imale zabavne trupe – ali kada pisci okrenu džepove da pokažu šta znači biti „slomljen“, kažu im da se moraju baviti umjetnošću zbog umjetnosti same, da će ih ljubav prema pisanju održati. Niko tako nešto ne govori stomatolozima.
To je stav i vlada: zdravstveni radnici moraju biti podržani čak i kroz direktno zapošljavanje jer društvo pati kad ih nema. Ali ako rijeka romana, filmova i pjesama presuši jer autori odustanu, koji je problem?
Jedan stvaran problem je to što nam je potreban stalni tok priča kako bi svaka generacija mogla pronaći svoje. Društvo se svakodnevno mijenja – demografski, tehnološki, psihološki – i to moramo odraziti. Džejn Ostin nam možda i dalje govori o romantici, ali ne baš o rasnim odnosima. Otuda i Netflixova serija „Bridgerton“.
Postoji i makroekonomski argument: naši pisci pune državnu kasu kroz prihode i poreze iz izdavaštva, televizije, filma i teatra, istovremeno jačajući naš uticaj na globalnoj sceni. Nema potrebe ponavljati slogan „mi smo zemlja Šekspira, Džekensa i JK Rouling“; umjesto toga, pokušajte s „mi smo zemlja godišnjih i prilagođenih prihoda Šekspira, Džekensa i JK Rouling“.
Ipak, uzastopne vlade su pogoršale situaciju. Posljednja je isticala važnost obrazovanja u oblasti nauke i matematike, na račun umjetnosti. To je bila uspješna strategija u smislu boljih rezultata za prve, ali i zatvaranja odsjeka za druge.
Razlog koji su dali bio je da Britanija mora da konkuriše na globalnoj ekonomskoj sceni s tehnološkim silama poput Kine i SAD – što ima smisla sve dok ne shvatite koliko novca kreativne industrije donose Britaniji (125 milijardi funti u 2022. godini, zapošljavajući 2,4 miliona ljudi) i da naša pozicija u svijetu zapravo više zavisi od knjiga i pop muzike nego od napredne proizvodnje.
Ministarstvo obrazovanja koje „potiskuje“ englesku (ili velšku ili galsku) književnost u školama sigurno je značajno doprinijelo padu čitanja iz zadovoljstva među djecom. Zato bi vraćanje resursa u osiromašene sektore za kreativne umjetnosti moglo nahraniti dugotrajnu radost i inspirisati i stvaraoce i potrošače tih društvenih proizvoda. To mora biti prvi korak ka saniranju rana koje su nanijele prethodne politike.
Direktna finansijska pomoć je takođe važna. U Republici Irskoj, većina prihoda od pisanja i muzičkog komponovanja oslobođena je poreza – ne zato što je njihova vlada puna esteta koje citiraju Jejtsa, već zato što cijeni praktični poslovni model. Pisci i muzičari šire pozitivan imidž zemlje, privlačeći turističke eure i promovišući „meku moć“, što je mnogo jeftinije od one „tvrde“: dajte kreativcu poresku olakšicu i zaradite pet puta više od američkih turista. Nešto za ministra finansija da razmotri dok tmurno gleda projekcije budžeta za 2025. godinu.
Pisci nikada nijesu mogli opstati bez izvjesnog oblika pokroviteljstva. Predstojeća godina će biti posebno teška za književne festivale nakon što je investiciona firma Baillie Gifford bila primorana da prestane finansirati nekoliko festivala zbog pritiska grupe Fossil Free Books.
Najbolje što bi društveno odgovorne kompanije mogle da urade jeste da ignorišu takve grupe; tada se svi možemo vratiti podršci ovim vitalnim događajima koji upoznaju debitantske autore s debitantskim čitaocima i omogućavaju fanovima da sretnu svoje stidljive, neuredne i jezički vezane idole.
I, u završnici, javnost ima posljednju riječ: oni koji kupuju knjige, zahtijevaju politike, ohrabruju kompanije.
Želimo knjige jer proširuju naše unutrašnje svjetove. Trebaju nam jer hrane industrije koje plaćaju da se naši putevi čiste i bolnice opremaju, industrije koje čuvaju međunarodni položaj Britanije koji su uzastopne vlade uveliko narušile. Ali da bi knjige postojale, pisci moraju postojati. A to znači da škole, čitaoci i političari moraju da ih vide i slave kao zalog za budućnost, a ne samo relikt prošlosti.
-----
Autor je novinar i pisac.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR