O čemu govori hrvatski film nominovan za Oskara: Tomo Buzov je ubijen pokušavajući da spasi Bošnjake iz voza smrti

"Čovjek koji nije mogao šutjeti" ("The Man Who Could Not Remain Silent") Nebojše Slijepčevića nominovan je za Oscara u kategoriji za najbolji kratkometražni film. On govori o zločinu , koji se dogodio 27. februara 1993. godine u Štrpcima, jednom od najsvirepijih ratnih zločina tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Na pruzi između Beograda i Bara, u malom selu Štrpci u istočnoj Bosni, voz broj 671 je bio zaustavljen od strane srpskih paravojnih formacija pod komandom Milana Lukića, poznatog po svirepim zločinima u tom regionu.Tog  dana, oko 500 putnika je bilo u vozu, među kojima su se građani iz različitih dijelova bivše Jugoslavije. Među putnicima je bio i Tomo Buzov, penzionisan kapetan prve klase Jugoslavenske narodne armije (JNA), Hrvat po nacionalnosti, rodom iz Kaštela Novog. Tomo je putovao u posjetu svom sinu Darku, koji je tada služio vojni rok u Crnoj Gori.

Kad je voz stao na stanici u Štrpcima, pripadnici specijalne jedinice Vojske Republike Srpske "Osvetnici" pod komandom Milana Lukića su ušli u voz sa namjerom da odvedu putnike bošnjačke nacionalnosti. Oni su, prije nego što su ušli u voz, imali popis imena, koji je bio pripremljen još na početku putovanja u Beogradu, gdje su putnici bili legitimisani od strane policije. Po tom popisu su iz voza izvedeni dvadeset putnika, od kojih su osamnaest bili Bošnjaci, a jedan Hrvat - Tomo Buzov, i jedan nepoznat putnik tamnije puti.

Tomo Buzov se istakao kao jedini putnik koji se hrabro suprotstavio ovom zločinu. Priča navodi da je u kupeu s njim bio mladić Bošnjak, koji je bio na spisku za odvođenje. Tomo je pitao vojnike: "Čija ste vi vojska?" i "Zašto ovo radite?". On je pokušao zaštititi mladića, rekavši mu da ostane sjediti na njegovom mjestu, dok je sam izašao iz voza. Ovaj gest herojstva je koštao Toma Buzova života.

Oteti putnici su odvedeni u školu u Prelovu, gdje su bili pretučeni i vezani žicom. Kasnije su prevezeni u spaljenu kuću u selu Mušići, gdje su brutalno likvidirani. Njihova tijela su bačena u Drinu, a posmrtni ostaci većine žrtava nikad nisu pronađeni. Samo su posmrtni ostaci četiri žrtve bili pronađeni u jezeru Perućac.

Za zločin u Štrpcima je osuđen Nebojša Ranisavljević na 15 godina zatvora od strane Višeg suda u Bijelom Polju u Crnoj Gori 2002. On je bio komandant dobrovoljačkog voda "Resavac" ili "Skakavac" u Interventnoj četi Višegradske brigade VRS-a. Mićo Jovičić, pripadnik Višegradske brigade VRS-a, priznao je krivicu 2016. i osuđen je na pet godina zatvora pred Sudom Bosne i Hercegovine.

Sedmorica bivših pripadnika Vojske Republike Srpske su pravosnažno osuđeni od strane Suda Bosne i Hercegovine na ukupno 91 godinu zatvora za učešće u ovom zločinu. Među njima su: Obrad i Novak Poluga, Petko Inđić, Radojica Ristić, Dragan Šekarić, Oliver Krsmanović i Miodrag Mitrašinović. Svaki od njih je osuđen na po 13 godina zatvora.

Boban Inđić, bivši komandant vojske RS-a, osuđen je na 15 godina zatvora pred sudom Bosne i Hercegovine.

Gojko Lukić, rođeni brat Milana Lukića, zajedno s Duškom Vasiljevićem i Jovanom Lipovcem osuđeni su na deset godina zatvora, a Dragana Đekić na pet godina zatvora, od strane Višeg suda u Beogradu za izvršenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Međutim, treba napomenuti da je Milan Lukić, koji je bio glavni organizator ovog zločina, osuđen na doživotnu robiju od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju  za druge zločine u Višegradu, ali nikada nije osuđen za zločin u Štrpcima.

Žrtve zločina u Štrpcima su: Esad Kapetanović, Ilijaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice.