Baletska škola Princeza Ksenija obilježila jubilej - 25 godina uspješnog i posvećenog rada

Dr Sonja Marinković, muzikolog: Nesun dorma Baletske škole Princeza Ksenija

Multimedijalnim spektaklima u Crnogoskom narodnom pozorištu, u režiji Stanka Crnobrnje, 22. i 23. marta Baletska škola Princeza Ksenija obilježila je 25 godina uspješnog i posvećenog rada na postavljanju temelja baletske umjetnosti u Crnoj Gori.

Znalački osmišljeno, dobro izbalansirano, savremeno, obojeno energijom i radošću mladosti pokazano je mnogo. Prvo, da rad škole podrazumjeva ne samo obrazovanje zasnovano na čvrstim profesionalnim temeljima, već i vaspitanje za prave vrijednosti. Na filmskom platnu emitovana je sažeta priča o tome kako je škola osnovana u Baru i u Podgorici, kao ovaploćenje vizije svog direktora Vanje Pantović, kako je postepeno rasla i dosegla internacionalnu prepoznatljivost.

Na samoj sceni taj složeni put razvoja pokazan je nastupima učenica škole, od najmanjih, koje su ljupko i pažljivo napravile svoje prve korake na sceni Pozorišta, preko demonstracije njihovog postepenog rasta kroz učenje klasičnih baletskih pozicija i osvješćivanje tjela koje se sprema za baletsku igru – fizički, mentalno i umjetnički jednu od najsloženijih i najzahtjevnijih profesija. I upravo je taj brojni maleni baletski hor nosio najsnažniju poruku o važnosti i potencijalima učenja baleta. Male balerine su igrale disciplinovano, potpuno predano, iskreno i srećno. Svaka od njih će sa radošću kroz cio život nositi sjećanje na divne predstave u kojima su učestvovale i učinile ih posebnim.

Drugačiju težinu cijeloj priči o baletu dale su nekadašnje učenice škole od kojih se neke posvećuju baletu kao profesiji, bilo kao igrači ili kao pedagozi, a druge težište profesionalnih aktivnosti postavljaju negdje drugdje, no ostaju vjerne svojoj dječijoj ljubavi prema plesu koja ih je naučila kako se u životu postižu uspjesi i kakva je snaga i smisao umjetnosti. Baletska zvijezda škole, Tamara Radonjić, blistala je uz partnera, gosta iz Sarajeva, Olega Karatseva, vrhunskog igrača izgrađene tehnike, sugestivnog i pozdanog. Gosti večeri bili su i baletan Željko Grozdanović, koji je izmamio osmjehe svojom duhovitom virtuoznom interpretacijom uloge mame Simone, a glamuru svječanosti doprinjeo je i mladi tenor Sarajevske opere Ermin Ašćerić izvođenjem čuvene Pučinijeve arije Nessun dorma. Ona nas je simbolično pozvala da ne spavamo pred činjenicom da Princeza Ksenija na crnogorskoj kulturnoj sceni postoji već dvadeset pet ljeta.

Krunu večeri donijele su efektna koreografija Vivaldijeve Zime Katje Petrovske iz Sofije, i znalački izbor i redakcija igara iz Gusara koju je uradio jedan od osnivača škole, Konstantin Kostjukov. On je sa učinicama i gostima postavio izbor igara iz trećeg čina baleta, Čarobna bašta, prema postavci kojom je 2023. godine s razlogom obilježena stogodišnjica Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu. Svojevrsna koda bila je koreografija gošće iz Skopja Risime Risimkin popularne tradicionalne pjesme Rujna zora u izvođenju nastavnika i studenata Muzičke akademije, još jedna potvrda da škola istrajno njeguje i tradicionalne nacionalne vrijednosti.

Na kraju treba postaviti pitanje kako Crna Gora odgovara na činjenicu da jedna institucija postoji 25 godina, da uporno i istrajno bije bitku za ekskluzivnost i profesionalizaciju, da na crnogorskoj kulturnoj sceni postojano doprinosi u oblasti visoke umjetnosti baleta. Gdje je među institucijama kulture njeno mjesto?

Primabalerina i koreograf Tamara Ivanović, Narodno pozorište Beograd

Ja mislim da je škola „Princeza Ksenija“ u svakom smislu ispunila standarde dobre baletske škole. Pratim njen rad od početka, i kroz samu djecu, dobri pedagozi koji su ovdje radili, iz regiona, i ta djeca su stvarno imala mogućnost da rade sa ljudima koji su znalci u svojoj profesiji, a samim tim su išla pravilnim putem, i u metodičkom smislu i u umjetničkom.

Ovo je jako značajan jubilej, nije malo 25 godina, i postavljane su značajne predstave, ali i stvarani uslovi takođe i za stvaranje nekih budućih kadrova za školu, što ni malo nije lako u sredini gdje, možda ta umjetnost nije razvijena i nije zaživjela, ali apsolutno su lijep primjer i nadam se, da će ići samo stepenicama nagore. 

Metodika je metodika, balet jeste umjetnost ali znaju se „pravila“, on je sav, da tako kažem, u nekim pravilima, u jednoj velikoj disciplini; sistem Vaganove koji, da kažem, u cijelom svijetu preovladava kao metodika koja se radi sa djecom, pa je tako i ovdje. Evidentno je i da su đaci škole „Princeze Ksenije“ dobili mnogo više uz svoju edukaciju. Rad sa djecom, pedagoški, zahtijeva mnogo širu sliku sagledavanja stvari, ne prenosite im samo znanje i tehniku, te elemente sa kojima se oni svakodnevno, da kažem, bore da savladaju, morate i na neki psihološki način da im priđete, naročito u tom nekom adolescentskom dobu, kako će oni to da podnesu, jer to odrastanje nije isto kao kod druge djece.

To je jedan veliki trud, jedan veliki rad i jedan veliki angažman. Da bi bio u baletskoj profesiji, u baletskoj školi, moraš prihvatiti i da ti je dosta toga „oduzeto“, možda se gube i neki socijalniji momenti ali samim tim ja mislim da se gradi apsolutno jedna snažna ličnost sa druge strane, jer samo onaj ko je vrijedan, jako uporan i ko razvija tu samodisciplinu kod sebe koju balet pruža, može poslije u životu, ne samo da uspije nego, može u svim drugim aspektima života da se ostvari i da mu to znači.

Ana Pavlović, primabalerina i umjetička direktorica baleta Narodnog pozorišta u Beogradu

Nije lako postavljati temelje, a bez dobrih temelja se ne može pričati o profesionalnom angažmanu i institucionalizaciji.

Pozvana sam od strane direktorke i osnivača baletske škole Crne Gore Princeza Ksenija da posjetim školu i nekoliko dana radim sa njenim učenicama, koja je išla u susret svom jubileju 25 godina postojanja, što je četvrt vijeka, a to znači da je mnogo generacija izašlo iz ovog sistema obrazovanja.

Utisak koji sam stekla o školi i radu je veoma pozitivan. Učenice su vrlo talentovane, vrijedne i spremne da uče, da napreduju, lijepo vaspitane i dobro vođene od strane menadžmenta škole.“

U današnjem vremenu, punom brzog životnog ritma, ekspanzije društvenih mreža i ponude raznih primamljivih sadržaja novim naraštajima, potpuno mi je fascinantno koliko mladih ljudi se opredjeljuje za profesionalni pristup baletskoj profesiji. Baletska profesija je prelijepa, vanvremenska ali izuzetno teška i iziskuje veliku posvećenost i angažovanje i svakako nije hobi. U tom smislu biti pionir u izgradnji ove, da tako kažem, platforme, za profesionalno angažovanje u Crnoj Gori, iziskuje takođe veliku posvećenost, odgovorno vođenje, znanje i umijeće i na kraju veliku ljubav i viziju.

Čestitam gđi Vanji Pantović na tome, na borbi da baletska profesija u Crnoj Gori nikne i procvjeta. Ono što je takođe izuzetno važno za profesiju je da se pažljivo osmisli njihov nastavak profesionalnog angažovanja kao logičan slijed obrazovanja. Kao umjetnički direktor baleta Narodnog pozorišta u Beogradu na čijem sam čelu već 3 godine, veoma se zalažem da baletske škole i pozorište imaju što bolju saradnju koja se stalno unaprjeđuje. Smatram da je ta saradnja neophodna i važna karika u našem lancu. Kvalitet je uvek imperativ. Njega je teško postići, ali jedino tako možemo trajati i istrajati.

Mnogobrojni kvalitetni, poznati baletski igrači, pedagozi, koreografi dolazili su da rade sa djecom iz škole Princeza Ksenija i to je dalo vidne rezultatate. Balet se kao umjetnost razvija i ekspandira velikom brzinom i nužno je slediti taj prosperitet. To je jedno konstantno trčanje i sprinta i maratona, pogotovo u vremenu svjetske krize i recesije u kojem živimo. Umjetnost će uvijek biti nasušna potreba ljudi, a kultura i obrazovanje osnovni postulati jakog i naprednog društva. U to ime, želim da čestitam 25 godina postojanja crnogorske baletske škole Princeza Ksenija, i da poželim još puno jubileja, da traju i istraju, jer za ovih 25 godina su zasigurno obezbijedili sredinu koja voli, podržava i razumije baletsku umetnost.

Konstantin Kostjukov, koreograf, pedagog i dugogodišnji prvak baletskog ansambla Narodnog pozorišta u Beogradu

Samim tim što je prošlo dvadeset pet godina i što toliko djece postoji u ovoj školi i u dva grada, a počelo je samo u jednom, govori da su i publika i roditelji toliko željeli, toliko imali tu potrebu. Da ne govorim o djeci, čija je prva potreba da pjevaju i igraju to je jasno, s tim što se u ovom slučaju moraju odlučiti za ozbiljno igranje, gdje treba da se malo potrudiš i oznojiš.

Sve je planskim razvojem u školi „Princeza Ksenija“ namijenjeno djeci, djeca su od početka imala i časove muzičkog vaspitanja, morali su znati šta je muzika, što su akcenti, što je dramaturgija muzike, i dan danas postoji pedagog koji njima to objašnjava. Postoje časovi bontona, a toga nema ni u državnim baletskim školama čak ni u Rusiji, a to govori samo o tome koliko se razmišlja o djeci, o vaspitanju, o razvoju mladih generacija, da ne govorim da su vrhunac i kruna svega toga predstave koje su napravljene, puno predstava i puno ozbiljnih naslova. I Pepeljugu i Krcka i Pahita, i Korsara smo radili, što samo upućuje na veliki repertoar, a to apsolutno govori da je plan bio napravljen kao da je ovo nacionalna kuća, nacionalna baletska škola koju teži da bude kao nacionalni balet jer taj repertoar i ti naslovi se izvode u ozbiljnim nacionalnim kućama. Naslovi kao što je Korsar, kao što je Pepeljuga, a sve to je i jako ozbiljna muzika. Djeca slušaju Prokovjeva, to je drugačije vaspitanje, to je pravo umjetničko vaspitanje za ovu generaciju, oni se od malena druže sa pravim vrijednostima, što u muzičkom, što u baletskom svijetu, i uče pravila.

Rezultat svega toga, i još vrijednije, je da su djeca koja su ovdje odrasla sada sposobna da budu pedagozi, oni završavaju akademije i postaju predavači, što je potpuno ispravan razvoj, kao da ste u jednoj najozbiljnijoj naconalnoj baletskoj školi. Sad je i lakše da škola ide dalje, zato što već postoji kontinuitet, već postoji program, oni su već poletjeli, ima već na čemu, prva četiri koraka su najteža, a za dvadeset pet godina se postavilo već toliko predstava da mogu da biraju i da se bolje prilagođavaju programima, ima se veća mogućnost izbora.

Godinama dolazim u „Princezu Kseniju“ ovdje kod djece, hoću da im dam ono znanje koje posjedujem i koje su meni prenijeli moji profesori.

Ja nisam u svojoj školi u Kijevu razmišljao da li je kijevska škola baleta bolja ili gora od Boljšog teatra ili pariske škole, mi smo bili djeca koja samo žele da igraju. Ja ovdje dolazim da učim djecu i da im otkrivam tajne igre, jedno od njih će možda jednog dana samo da spakuje kofer i da ode u London da postane zvijezda i primabalerina a ja sam joj pomogao u prvim koracima. Rado djeci otkrivam sve tajne, objašnjavam metodiku, gdje i kako i koje mišiće treba da prorade, ako treba i na koji način da čuju muziku, da izađu na scenu i predstave se, kako treba da rade ruke, noge, glava, samo im prenosim svoje znanje. Pored svog velikog iskustva u pozorištu, imam puno učenika, i jedini cilj koji treba da ima pedagog je da njegovo dijete ima kraći put do uspjeha nego on sam. Sa tom idejom treba da živi, onda će i sama umjetnost da ide naprijed.