Poezija Rista Ratkovića (4)

Piše: Marko Vešović

Pjesma Dodir iz 1924. budi pitanja važna za razumijevanje živih vrednota što ih ova poezija nudi, ili ih može ponuditi čitaocu:

Šaputao sam tiho:

Glava mi nije zarobila oči.

(Ona bejaše neodređena i gola). Moje oči zbilja iskočiše iz svojih dzuplji i pomileše na pipcima uz njene gole noge. Do njenih grudi čije se jagodice pretvoriše u oči moje.

Zato pružih ruku i čuh svoje reči:

Čekam spas dodira.

Ovo je psihogram koji uspijeva da sačuva nekrivotvorenu istinu što je sadrži san, ali nije li time izostala pjesnička gradnja, makar i minimalna, bez koje nema pjesme?

Konstantinović kaže: ”San ovde ne pristaje na jezik onoliko koliko ne pristaje na otpore u svesti; on će, kao kod svih nadrealista, i kod Ratkovića, da odvede poremećaju u logičkoj, navikom posvećenoj, konstrukciji jezika, primoravajući ga da se maksimalno mogućno saobrazi njemu, i omogućavajući, u takvim trenucima, objavu poezije, na samoj svojoj ivici, negde na granici između ćutanja i jezika, ali tako što su to samo trenuci ('Glava mi nije zarobila oči', 'Čekam spas dodira'), dok je sve drugo potpuna poreknutost jezika, apsolutna nemost sna: to su vizije, odvojene od svakoga govora, od svake reči, i koje tek u buđenju, i još pod punim duševnim utiskom iz sna, u trenutku vraćanja svesti, zahtevaju da budu sačuvane, i kao protiveći se svesti, da budu zabeležene. Sve između trenutaka poetskog obasjanja (dve navedene rečenice, iz gornjeg teksta), koje je iznenadno i sugestivno upravo svojom iznenadnošću, neočekivanošću kojoj ne odgovara nikakvo jezičko iskustvo, nikakva jezička konvencija, jeste obična beleška o snu, mali opis koji ne uspeva, u svojoj podvrgnutosti dogođenom snu, da pređe granicu običnog, najbanalnijeg saopštenja, ostajući potpuno i van svakog jezika i van svake poezije. Vernost snu je nevernost jeziku, koji je delo svesti, ali i nevernost poeziji, koja nije reprodukcija sna nego stvaranje”.

Konstantinović i ovdje razrađuje temeljnu tezu da je Ratković pjesnik stiha a ne pjesme, s čim se ne bismo sporili, no kad je pomnije pogledamo, čini se da pjesma demantuje analitičara.

Ratković je pjesmu Dodir vrlo cijenio i poslijeratni izbor svoje poezije naslovio riječju Dodiri, a u eseju O nadrealizmu iz mog života objasno je njen postanak, što nije naodmet citirati, jer, prošarana rečenicama njegovog komentara i maličak preinačena, pjesma nam biva bliža:

”Na nekom neodređenom mestu, upravo u nekoj praznini, čuo sam svoj šapat, koji je dolazio odnekud izvan mene, a za kojeg sam znao da je moj sopstveni glas. Čuo sam (svoje) reči: Glava mi nije zarobila oči. (Bio sam istodobno ali polusvestan da je to san. Zatim videh: iskočiše, na pipcima pomileše uz njene gole noge oči moje. (Ona je bila takođe neodređena, nepoznata devojka). Gledao sam ih kako mile. Čim dođoše do njenih grudi, pupovi njenih dojki pretvoriše se u oči moje. Bio sam ceo u očekivanju i čuh svoj glas mek i tih (a koji je dolazio opet kao izvan mene): A ja čekam spas dodira. Odmah posle probuđenja zabeležio sam svoj san, tako verno da je Dodir upravo fotografija tog sna, san koji je, osećam, nadumna, mistična fotografija mog života”.

Prizor iz sna uramljuju dva iskaza: ”Glava mi nije zarobila oči” i ”Čekam spas dodira” kojim se može uokviriti i Ratkovićev pjesnički svijet i ta dva časa objave poezije nude ono najvrednije i najizvornije u njemu. Taj ponoćni vidjelac zbilja je imao oči koje nisu robovale glavi, svijesti, razumu i sanjao o gledanju koje je pipanje, najneposredniji dodir s tvarnošću svijeta, jedino duhovno spasenje koje mu se činilo moguće u modernom svijetu. No ovaj psihogram, škrto i golo naznačen, ne bi se reklo da sadrži trenutake objave poezije i pad u banalnost ”van svakog jezika i van svake poezije”: ovo je pjesnički dostatan model Ratkovićeve vaseljene.

Pjesma daje uvid u mehanizam stvaranja čije se kucanje čuje u dubini njegovih najuspjelijih tekstova. Prvu tvrdnju: ”glava mi nije zarobila oči” neizbježno poimamo kao metaforu: pjesnikovo gledanje ne robuje razumu, to su slobodne oči koje gledaju na način ”naduman”, kako sam pjesnik veli.

Potom bukvalizirana metafora: ”Moje oči zbilja iskočiše iz svojih duplji i pomileše na pipcima uz njene noge gole”. Da pokažu ”nezarobljenost glavom”, punu slobodu, oči izlaze iz duplji, bivaju nezavisna bića koja se kreću sopstvenom logikom, imaju i pipke za kretanje.

Ta slika iz sna nije puka ”beleška o snu”, niti ”mali opis koji ne uspeva”, jer proizlazi iz iskaza ”Glava mi nije zarobila oči” koji jeste „objava poezije“, i realizuje nagoviještenu sadržinu tog iskaza. Ali ova slika najavljuje završnu rečenicu: ”A ja čekam spas dodira”, jer pjesnikove oči ne gledaju ”gole noge” žene nego ih bukvalno dotiču, mile uz njih pipcima, što dođe od pipati. Gledanje nezarobljeno sviješću je i doticaj sa ”objektom” i ma šta Konstantinović rekao, Dodir ide u najcjelovitije Ratkovićeve tekstove: u njemu sve, jedno iz drugog, proizlazi po dubljoj nužnosti, zato ne samo da ”vernost snu” nije ”nevernost jeziku” već je slaženje u dubine gdje se san i jezik saobražavaju, po logici koja nije racionalna, ali se istinski saobražavaju.

Ova pjesma je vjerna fotografija sna, ali stvarnost u njoj nije svodljiva na san. Ovaj san upozorava da je snivanje regresija i na mitsku i na jezičku razinu gdje se briše međa koja dijeli bukvalna i prenesena značenja riječi. Što podsjeća na djetinjstvo: metafora je posljednje što u jeziku usvajamo, jer dijete postoji u konkretnom svijetu. ”Pa, mama, teča ne sjedi tetki na glavi, nego na stolici”, reklo je u gostima dijete koje je od roditelja čulo da se teča tetki popeo na glavu. Na sličan način treba čitati i maloprijašnji prizor: metafora u iskazu ”glava mi nije zarobila oči” sljedećom slikom biva poništena u činu regresije koji znači povratak na prethodni, u razvoju jezičke svijesti prevaziđeni stupanj, gdje se sve konkretizira i bukvalizira, otud oči napuštaju glavu da doslovce potvrde slobodu. San, mit, djetinjstvo u ovoj poeziji su različiti vidovi temeljnog iskustva koje se artikuliše.

Realiziranje metafore bitan je postupak u poeziji 20. vijeka, posebno u avangardnoj. Tumačeći sliku ”čekaću te u hlebu”, sjetili smo se, ne slučajno, Hrista koji čeka u hljebu. Tu biblijsku metaforu Rastko Petrović je u tekstu Probuđena svest realizirao na izazovan, drzak, nezaboravan način: ”Božji sin je ipak, ma i samo meni rekao: ‘Jedi ovaj kruh jer to moje telo! I ja postadoh rad njega ljudožder’”. Ovo veli avangardni pjesnik koji neće da misli u metaforama, ali i dijete za koje metafore ne postoje, jer, Konstantantinović veli, pjesnik hoće ”da počne od početka, i, zato, da počne od deteta”.

U pjesmi Jedrila Rastko radnike koji prave karte poziva u pustolovinu: ”Pustili bismo jedra na okean tiskan plavo”. Zašto je okean ”tiskan plavo”? Je li tvorac svijeta kartograf koji je okean obojio u plavo, ili su ti radnici promaknuti u demijurge: pravljenje mapa je pravljenje svijeta? Moguće je oboje. Doduše, ovu sliku možemo racionalizirati: pjesnik poziva topografske radnike da skupa sanjare nad tim mapama koje su napravili, da u duhu zajedno jedre okeanom koji je na mapama ”tiskan plavo”. Ali ovo tumačenje tek djelimično zadovoljava.

Jer može se reći da plovidbu stvarnim okeanom pjesnik gleda očima topografskih radnika, a njima je taj okean tiskan: ono što rade, pravljenje mapa, prvotna je stvarnost s kojom porede druge vrste stvarnosti. Ali i ovo tumačenje pogađa djelimično. Jer Rastkova slika se temelji na presijecanju oba motrišta: ”okean tiskan plavo” realizirana je metafora koja ukida među što dijeli znak i označeno, znak (karta) zadobija punu realnost: po okeanu na toj karti se može ploviti. I obrnuto: označeno, stvarni okean, lišen je zbiljnosti, jednak okeanu kakav je na mapi. Realizirana metafora, snažan biljeg moderniteta, svjedoči o krizi stvarnosti, svijesti i jezika u kojoj i jest utemeljeno avangardno pjesništvo.

U jednoj pjesmi Rastko pita i odgovara: ”Sviđa li vam se ova stvarnost? / Razume se, al koja stvarnost?” Postoje stvarnosti i svaka polaže pravo na isti stepen zbiljnosti. U nadrealizamu pjesnička slika nastaje iznad stvarnog i imaginarnog, gdje se stapaju različne zbilje: doslovna realnost, mit, san, ludilo, djetinjstvo, halucinacija, fuzionisani su u nadstvarnost, u apsolutnu stvarnost. I iskaz: ”Na svakom stepenu svesti možemo se probuditi”, inverzijom koja budno stanje pretvara u san, sugeriše krizu svijesti i krizu zbilje. Krizu naših mjerila kojim razlučujemo šta je san a šta java.

U ukidanju prenesenih značenja i vaskrsenju doslovnog smisla riječi Ratković je vidio najvažnije obilježje moderne pjesničke tehnike, a ono najautentičnije u njegovu pjesništvu serija je realiziranih metafora. Jer ako dopustimo razliku bukvalnog i prenesenog značenja u riječima, doslovne i uslovne stvarnosti, napravili smo brešu kroz koju ulaze u pjesmu i zahtjevi za razlikom halucinacije i gledanja, snova i budnih stanja, prizora iz uspomene i sadašnjosti... U maloprijašnjem tekstu iz Mrtvih rukavica završni iskaz, praćen pružanjem ruke: ”A ja čekam spas dodira”, zaokužuje pjesmu u jedinstvo gdje su iscrpene značenjske mogućnosti osnovnog motiva.

Miljković kaže: ”Jednog dana ćemo moći dodirnuti rukama ono što kažemo”. Taj ideal je prije njega formuliran u pjesmi Dodir, jer u snu pružena ruka kao da kaže: nek naši snovi, i naša priviđenja, i naše riječi budu opipljivi, nek dožive punu materijalizaciju, nek budu konkretni. Nek duhovna zbilja ima puno utjelovljenje, nek duh bude kao svaka ”druga materija”. Nek se i naše gledanje prometne u pipanje. Nek naša percepcija postane najneposredniji dodir sa svijetom.