Ljubiša Samardžić: Kad pogledam svoj lik u ogledalu, naježim se

U pomen slavnom filmskom glumcu i reditelju Ljubiši Samardžiću, koji je preminuo u noći između osmog i devetog septembra objavljujemo intervju, koji je dao za Radio Antena M u oktobru 2011.

Ljubiša je tada bio specijalni gost 16. Međunarodnog TV festivala Baru , na kojem je promovisao seriju i fimsku trilogiju ''Miris kiše na Balkanu''.

Iz intervjua izdvajamo najinteresantnije segmente.

Antena M: Brojne uloge donijele su i brojne nagrade. Vratimo se malo u prošlost, u vrijeme Pulskog festivala, kada ste uprskos jakoj glumačkoj konkurenciji odnijeli najviše nagrada. Tu je nezaobilazni Venecijanski festival iz 1967., kada ste proglašeni za najboljeg glumca, zahvaljujući filmu ‘’Jutro’’ Puriše Đorđevića.

Samardžić: Svaka biografija mora da prođe razna iskušenja i neizvjesnosti. Vi ćete se sa svojim umjetničkim djelom pojaviti na festival bez obzira ko je u svijetu i vidjećete koliko će zboriti vaš lik.

Evidentno je da je Venecija u nekoliko navrata zaustavila svoju pažnju na mojim ostvarenjima i bio sam iznenađen da je Alberto Moravija kao predsjednik žirija prepoznao čarolije moje igre, kako je jednom trenutka kazao u svom obrazloženju glumca koji dolazi iz Jugoslavije.

Jednom riječju imalo je smisla baviti se i ovom temom jer je Puriša Đorđević autor kojeg ja izuzetno cijenim i sa kojim sam napravio nekoliko filmskih ostvarenja misleći na''San'', ''Jutro’’ ‘’Podne ‘’ i ''Biciklista’’.

''Jutro’’ je urađen tako da potpuno drugačije govori o revoluciji i revolucionarima u ratu. I zato mi se čini da je film prošao tako dobro u svijetu i na tom festivalu.

Antena M:  Zahvaljujući nevjerovatnom talentu odlično odabranim ulogama i velikoj popularnosti obišli ste cijeli svijet. Da li vas je ‘’htjela’’ međunarodna karijera?

Samardžić:  Pa, nijesam smio da se uhvatim u koštac sa međunarodnom karijerom. Bio sam siguran da ne mogu da naučim tako dobro engleski jezik da bih mogao da vladam njim, da budem najbliži onom što pripada engleskom slengu.

Znao sam samo da moram da definitivno odbijem tu ponudu, koja je došla od Roberta i Rejmonda Hakima koja došla je poslije ''Zlatnog lava’’.

U Londonu sam doživio zaista velike satisfakcije. Željeli su po svaku cijenu da sa mnom potpišu ugovor na pet godina. Vratio sam se svojoj zemlji, onakvoj kakva ona jeste. Ona je tada bila u neku ruku unija.

Volio sam svoju zemlju, volio sam je i danas,i ponosno i mirno koračam njom, od Slovenije do Crne Gore. Karijeru sam nastavio u Jugoslaviji. Poslije Zlatnog Lava došao je film Neretva. Tako sam stabilizovao svoju karijeru, tako sam vjerovatno i sagradio sve ovo do današnjeg dana.

Antena M:  Po raspadu Jugoslavije osnovali ste producentsku kuću ‘’Sinema Dizajn’, koja je u vrijeme rata proizvela nekoliko veoma uspješnih komercijalnih filmova, među njima su i ‘’ Bulevar Revolucije’’ ‘’Stršljen’’ ’Nataša’.

Samardžić : Ja sam 1990. godine sa svojim sinom formirao producentsku kuću. Moj sin je znao koliko sam voljen i cijenjen u susjednim zemljama, misleći na Bugarsku, Rumuniju, Mađarsku, Hrvatsku.

Tada je došla blokada zemlje, ratno stanje, a producentska kuća je između ostalog otvarala vrata i za nabavku filmskog materijala.
Radili smo fimove koji su  tematski svježi, ozbiljni, koji pripadaju svakoj civilizaciji. Ja nisam mogao da guram glavu u pijesak i počnem snimanje komedija, lake zabavne filmske priče.

Tada sam se uhvatio u koštac sa jednom temom u filmu ''Kaži zašto me ostavi’’ o posledicama Vukovarskog rata, onda sam snimao ''Ubistvo sa predumišljajem’’ koje govori o Kninskom ratu ,pa  sam odlučio da snimim ‘’ Stršljena’’ koja je imala jednu improvizovanu filmsku priču sa ogromnim  uspjehom, da bi u jednom trenutku odlučio da krenem sa stvaranjem ‘’Nebeske udice’’.

"Nebeska udica" je prekretnica okviru naše produkcije, jer smo u tom filmu prepoznali dva moćna elementa: mi smo u svakom trenutku htjeli da osudimo nemoć moje politike za razgovor sa drugim sa velikim moćnim silama, da nemaju svoje lobiste.

Bili smo nesrečni sto više nemamo svoje prijatelje, da izbjegnu taj tragičan ratni trenutak, a uz sve to osuđivali smo Zapad jer sila Boga ne moli.

Dakle, cijeli film je urađen metaforično. Napravio sam dobru filmsku priču i otvorio Berlinski festival. Za mene je največa svetkovina da ja, kao reditelj otvaram Belinski festival. I to jubilarni, 50-ti. I da Viv Venders otvara zajedno sa mnom, taj isti festival.

Sjećam se dobro da mi je tada u tom takmičarkom dijelu prišao Aže Vajda i kazao :’’ Veliki ti je film, ti si prvi kandidat za nagradu.’’ Dva dana nakon toga, ministar kulture Njemačke napadne film . Napao je prvo selektora zašto je uopšte taj film uvršten u takmičarki dio, čak je kazao da je to suptilna propaganda Srbije.

Na moj film je stavljen veto. I pored svega, osporavanja i zabrana, moj film odmah otkupila je ARTE- njemačko -francuska televizija je zajedno sa BBC 4. Ja sam tim novcem liječio teško bolesnog sina. Tu bitku nijesmo dobili.

Antena M: Poslednji film snimili ste 2011.?

Samardžić: Ja kad pogledam sebe u ogledalu, ja se u stvari naježim. Zamislite, molim vas, kada bih ja u nekom slučaju zaigrao nekog ljubavnika.To bi bilo nerealno.

Bitno je da čovjek spozna svoje mjesto pod suncem.Zato mi se čini da se osjećam ponosnim što se bavim jednim dijelom filmske biografije. Dobijao sam neke ponude, ali iskreno nijesam bio oduševljen tekstovima. Nijesam našao bolje tekstove od svojih inspiracija.

Antena M:  Šta vam je sve ove godine glavni životni iprofesionalni pokretač?

Samaržić:  Ubi Concordia, ibi Victoria. Gdje je sloga, tu je pobjeda.

Razgovarala :Ana Ašanin