Danijela Milić svijetom prenosi crnogorsko ime: "Imamo i pravo i obavezu da se dičimo kulturom"

U jednoj njujorškoj kancelariji okačeni su posteri grada Bara, a iz te prostorije često dopiru i muzički ritmovi Balkana.

Ni u metropoli koja je dom najprestižnijim muzičkim salama, najboljim restoranima, nacjenjenijim muzejima na planeti…Danijela Milić ne zaboravlja crnogorski melos, domaće specijalitete, pogled na crnogorski kamen i more.

Njujork ipak nema zinzule i smokve, kaže Danijela za portal Antena M.

A obišla je pola planete, što kao turista, što kao stručnjak za ljudske resurse.

Ona ne predstavlja našu zemlju samo formalno, kao službenica u Ujedinjenim nacijama, već se zdušno potrudi da svakom koga upozna na bilo kojem meridijanu, razbije stereotip o “udaljenim, divljim narodima na brdovitom Balkanu”.

U skladu sa tom svojom misijom, osniva producentsku kuću Leitmotivarts 2013, koja promoviše mlade umjetnike.

Danijela Milić organizuje i producira različite kulturne događaje u SAD, uključujući koncerte u njujorškom Karnegi Holu, u Kenedi centru u Vašingtonu, u sjedištu UN…

Prošle godine je svojih pet minuta dobila i Crna Gora, kada su umjetnici Srđan Bulatović i Darko Nikčević očarali publiku u slavnom Karnegi Holu.

Upravo danas imaće još jedan koncert na istom mjestu.

Naša sagovornica objašnjava koliko je grandiozan bio taj momenat, te jesmo li samo bezrazložno puni patriotskog naboja kada kažemo da je Bog stvorio svijet, a minut zatim i našu muziku.

***

Osnivač ste kuće koja promoviše nadarene pojedince, ali akcenat je na umjetnicima s našeg područja. Doživljavate li to kao neko vraćanje domovini i rodnoj grudi?

-Čovjek može da ode iz svog kraja, da putuje i da obiđe čitavu planetu, ali on nikada posve ne ode iz svoje rodne grude. Dio nje nosi sa sobom pa onda u taj kanvas utkiva niti drugih krajeva koje posjeti.

Putnik je u stalnom stanju metamorfoze i sklapanja kockica svoga bića. U meni je krv Jadrana i vrhova Bjelasice i ona nekako posebno titra uz muzičke zvuke.

Pokrenula sam LeitmotivArts iz želje da se nešto pokrene na planu kulture jer, nažalost, mi nemamo zvanične kulturne organizacije koje se time bave u SAD.

Priznajem, bilo je tu i dugogodišnje frustracije pri suočavanju sa realnošću. Nažalost, malo rukah‒malena i snaga no odlučila sam da, poslije dugo godina jadikovanja kako to i zašto nemamo kulturni centar u Njujorku ili budžet za kulturne dogadjaje, stavim fokus na ono što imamo ma koliko se to nekada činilo malim i nedovoljnim.

Želja mi je bila da poslije jednog teškog i turbulentnog perioda na našem području pokažem svijetu da bi nas trebali znati i po dobrim i lijepim stvarima, a ne samo po ratovima. U mojim projektima je akcenat na zajedništvo, ne samo ljudi iz Crne Gore i Jugoslavije već iz čitavog svijeta. Zato i volim Njujork i njegov bogat društveni i kulturni milje gdje postoji kutak za svakog ko je voljan da traži i da se potrudi.

S obzirom na to da imate karijeru u međunarodnim organizacijama, da ste aktivni u akademskom sektoru, da pišete… Je li vam Leitmotivarts više hobi i utaživanje strasti za umjetnošću nego li posao?

-LeitmotivArts je počeo kao hobi i do dan danas je ostao moj volonterski rad. Iako mi uzima mnogo vremena, truda i finansija; muzičke projekte, koncerte, promocije knjiga, izložbe i humanitarne dogadjaje radim iz ljubavi, i neumornog optimizma i ubjeđenja da je umjetnost nešto što spaja i ujedinjuje ljude i donosi mir u duši. A kad je duša mirna onda i u svijetu vlada mir.

Kada su posrijedi muzičari iz Crne Gore, je li naš slavni gitaristički duo za sada jedini s kojima ste sarađivali i da li "imate na oku" još neke umjetnike?

-Gitaristi Srđan Bulatović i Darko Nikčević su prvi iz Crne Gore sa kojima sam sarađivala. Sarađivala sam sa par muzičara koji su porijeklom ili dijelom iz Crne Gore sve u nadi da će se pojaviti neko. Bila sam strpljiva, ovakve stvari se ne mogu raditi na silu. Poseban plan nemam ali mi svakako ne manjka oduševljenja koliko talenata postoji na tako malom prostoru. Samo im treba dati prostora da zablistaju.

Nikčević i Bulatović će danas ponovo svirati u Karnegi holu. Da li je to ultimativni dokaz da se kvalitet prepozna bez obzira na meridijane i jezik te da je prethodni koncert bio čist trijumf?

-Obično sa muzičarima radim jednom, poklonim im godinu dana mog ulaganja, truda, umijeća, podrške i savjeta i od njih tražim samo da tu dobru energiju i karmu prošire dalje. Postoji million načina za to, nekada je to riječ podrške, nekad poklon-čas gitare koji nekom može da otvori jedan sasvim novi svijet, nekada post na društvenim mrežama koji čovjeku u nevolji vrati vjeru i snagu.

Sa koncerta 2016.

Čovjek mora da nauči da daje da bi mogao da prima. Moja majka je znala reći kako stisnuta pesnica ne moze ništa da primi, pruži dlan, daj i daće ti se.

To se toliko puta pokazalo kao istinito. Dva puta sam ponovo dovodila iste muzičare u Karnegi hol.

Prvi put je to bio jedan fantastični violinista, koji je poslije prvog koncerta koji sam mu organizovala u Karnegi holu dobio ponudu da snimi album baš sa tim programom. Kada je došlo vrijeme da se uradi promocija tog albuma, tražio je da to uradim upravo ja i upravo na mjestu gdje je dobio tako veliku šansu.

Slično je bilo i sa našim gitaristima. Poslije ogromnog uspjeha koncerta-prvjenaca u Karnegiju 2016. koji je oduševio Njujorčane i na najljepši način predstavio Crnu Goru, puno ljudi me pitalo kada ću ih ponovo dovesti. Oni su predložili da uradimo promociju novog albuma “Balkan, Mediteran, Orijent”. Čuvši muziku sa tog albuma nisam se mnogo dvoumila da ih ponovo dovedem. Pravo je zadovoljstvo i čast raditi sa takvim ljudima za dobrobit naše zemlje.

Pojedini putopisci su za naše igre i pjesme kazali da su „nastale pet minuta pošto je Bog stvorio svijet“. Je li naš melos zbilja tako poseban ili volimo da se veličamo više od ostalih?

-Naš melos ima nešto posebno u sebi. Imala sam prilike da čujem muziku iz raznih krajeva, kako putujući svijetom, tako aktivnim uključenjem u bogatu muzičku scenu Njujorka i rekla bih da naš melos karakteriše jedna mješavina koju je teško pretočiti u riječi. Na našem tlu su se kroz vjekove ukrštali razni narodi, Crnogorci su putovali svijetom i donosili nazad razna iskustva sto je vjerujem našu kulturnu baštinu učinilo još bogatijom. Crnogorci su prkosni i svoji, ne igraju kako drugi sviraju ali isto tako su i osjećajni i nadahnuti i kad vole, tu ljubav nekako najbolje kroz umjetnost iskažu.

Danijela Milić živi i radi u inostranstvu od 1991. Studirala je međunarodne odnose u SAD i Francuskoj, a magistrirala u oblasti javne administracije na Baruh koledžu. Dodatno se usavršavala kasnije u domenu upravljanja ljudskim resursima na Harvardu i Univerzitetu Njujork. Prije funkcije u sjedištu Ujedinjenih nacija, radila je u Specijalnom tribunulu za Liban u Bejrutu, u Organizaciji za zabranu hemijskog naoružanja u Hagu, u Međunarodnom institutu za demokratiju u Stokholmu... Međunarodnom iskustvu prethodio je i rad u Senatu, te privatnom i akademskom sektoru u SAD. Takođe je član Međunarodne federacije novinara i objavila je više od stotinu novinskih i internet članaka.

To što radite pri UN i u konstantnom ste dodiru sa kulturnom raznolikošću svijeta kandiduje Vas da kažete i koliko Crna Gora ima pravo da se ponosi (ili ne) kulturnom baštinom i raskošnim talentima (ili su to tek pojedinci koji igrom slučaja zablistaju)?

-Ispred Ujedinjenih Nacija vijore se 193 zastave, i crnogorska je među njima. Ona je 192. po redu priključivanja, ali podjednako važna kao i sve ostale. Mi ne samo da imamo prava da se ponosimo svojom kulturom, već nam je to i obaveza. Ako čovjek ne voli sebe, on ne može voljeti ni nikog drugog niti živjeti u skladu. Društvo čine pojedinci i jačina jednog društva je upravo u njegovoj najslabijoj karici. Smatram da nije toliko bitno koliki je broj talenata, već šta uspijemo da uradimo s njima. Svaki čovjek ima mogućnost da zablista i da utiče na to kako drugi vide kako njega tako i zemlju iz koje dolazi. Zato se uvijek trudim da svoj narod predstavim na najbolji mogući nacin. Dugo godina sam bila jedini službenik iz Crne Gore u UN i mnogima sam upravo ja bila prva osoba iz Crne Gore sa kojom su se sreli. Često nailazim na neznanje ili predrasude ali koristim takve prilike da popunim te “rupe” i pokažem šta imamo. Zato ćete u mojoj kancelariji često čuti zvuke naše muzike i vidjeti postere mog rodnog Bara.

Čini li Vam se, opšteuzev, da je naša zemlja a i cjelokupni region vjekovima zapostavljivan te da nam treba mnogo više ambasadora kulture, djelatnosti poput one koju ima Vaša kuća, svjetske promocije i tako redom?

-Sa tim se apsolutno slažem. Da nastavim temu o ulozi pojedinca, mislim da je veliki problem u tome sto mi nijesmo učeni da cijenimo sebe i ono svoje. Dok sam odrastala, imala sam dojam da nam je sve strano nekako bliže od domaćeg, počevši od kupovne trikotaže umjesto pletenih džempera koje su plele naše majke i tetke, kupovna ušećerena marmelada umjesto domaćeg džema.

O muzici da i ne govorim. Posljednjih godina zavladao je jedan usiljeni talas gdje se politika gura u sve i vlada svim segmentima društva, gdje je sve na prodaju, gdje biti pošten znači biti budala, gdje mediokritet ima bolju prođu od kvaliteta, gdje vlada mišljenje da ako voliš svoju zemlju sigurno si “seljak” a ako živiš u inostranstvu sigurno ti je sve lako.

Našoj zemlji, kao i svakoj drugoj, će biti onako kako je i čovjeku samom. Ako nastavimo da zapostavljamo svoj duh nastavićemo taj začarani krug vjekovnog zapostavljanja, kako među pojedincima tako i na nivou institucija.
Naivno je misliti da je nama neki đavo kriv za situaciju u kojoj se nalazimo.

Zasučimo zato rukave. Ako ja sa svojih deset prstiju i kućom koja broji jednu glavu mogu ovoliko da postignem, zamislite koliko bi tek postigli da nas je više.

Kada smo kod ambasadora kultura moram spomenuti bivšeg Generalnog Konzula Crne Gore u Njujorku Zorana Jankovića, koji je zdušno podržao projekat dovođenja gitarskog dua u Karnegi hol. Bez njegove pomoći, događaj ne bi bio toliko uspješan.

Dakle, ima nas koji smo i voljni i u mogućnosti da budemo ambasadori kulture, ali se moramo povezati i bolje saradjivati.

U prilici ste da maltene svakog dana prolazite ulicama gradova o kojima svi sanjaju, producirate koncerte u halama za koje se traži karta više i organizujete dobrotvorne evente koje okupljaju elitu...ali, nedostaje li vam Crna Gora? Postoji li nešto što Vam tamo fali a samo domovina nudi?

-Rođena sam pod nekom vragolastom zvijezdom i radoznalim avanturističkom duhom. Mame me daljine i prostranstva, obišla sam nekih pedesetak zemalja i planiram bar još dvaput toliko, ali kroz ta putovanja shvatila sam jednu važnu stvar. Zavaravamo se ako mislimo da je sreća “tamo negdje”.

Čovjek kroz samospoznaju i prosvjetljenje mora doći do stadijuma da mu bude dobro u sopstvenoj koži da bi mogao da bude srećan. I onda je srećan ma gdje da je.

Crnu Goru volim i često joj dolazim. Volim njenu neukrotivost, volim modro more koje talasa kao nijedno drugo i zalaske sunca koji su najljepši upravo u mom Baru.

Nedostaju mi zinzule, šipak, smokve. Sa svakog ljetnjeg odmora se vratim sa po kojom šišarkom, školjkom i kamenčićem. To je neko moje sveto trojstvo koje me uvijek prati. Čovjek ne mora fizički biti negdje da bi tamo zapravo i bio, ali ja sam naučila da živim u trenutku i da sam srećna upravo tada i tu, ma gdje to u tom momentu bilo.

Vama je posebno bliska džez kultura.. Da li daske neke svjetske scene jednako dobro “trpe” i džez i balkanski melos? Ima li razlike u komunikaciji s publikom i kako mislite da tamošnja publika doživljava našu kulturu? Kao našto egzotično, orijentalno….?

-Džez kao muzički oblik mi se dopao od prvog susreta sa njim. Za mene džez predstavlja slobodu izraza i toleranciju, spontanost i improvizaciju. Često u šali kažem –da sam muzika bila bih džez, jer džez je nekonvencionalan i spontan, pun improvizacija i slobodnog duha, uvijek drugačiji ali u biti uvijek svoj. Džez povezuje elemente raznih nacionalnih i lokalnih muzićkih naslijeđa, daje omaž prošlosti i u isto vrijeme daje prostora kreativnosti i stvaralaštvu.

Srećna sam što na njujorškoj sceni ima dosta muzičara sa Balkana koji su taj prostor iskoristili i utkali balkanski melos u ritmove džeza. To jako dobro prolazi ovdje i publika prihvata taj mozaik.

Kako pronalazite talente koje odlučite da predstavite svijetu?

-Rukovodim se isključivo osjećajem i biram projekte koji mi dodirnu dušu. Srce je moj kompas koji me je doveo ovdje gdje sam pa tako i biram projekte, to jeste vjerujući u kosmičku energiju i sveopštu povezanost čekam da projekti sami iskrsnu.

Sa Darkom Nikčevićem sam se slučajno srela podsredstvom školske prijateljice iz Sutomora.

Čak i prije nego što sam čula njihovu muziku, nešto u meni je kvrcnulo i osjetila sam da su baš oni pravi ambasadori koji će mi pomoći da ostvarim davni san i predstavim Crnu Goru na svjetskoj pozornici.

Godinu dana kasnije na plakatu Karnegi hola pisalo je “The Best of Montenegro” i još mi zaigra duša kada se sjetim tog trenutka.

Prema riječima tadašnjeg ministra za kulturu Pavla Goranovića izvođenje cjelovečernjeg koncerta gitarskog dua Bulatović-Nikčević u globalno najprestižnijem koncertnom prostoru, ući će u antologiju muzičkog života Crne Gore. Kud ćete bolje priznanje i podstrek od toga.