Piše: Nenad Popović
Dana 27. oktobra ove 2018. godine je u prostorijama crnogorskog Konzulata u Frankfurtu u organizaciji našeg udruženja Montehess odrzano književno veče posvećeno Stjepanu Mitrovom Ljubiši, o čijem je djelu i knjizi koju je na tu temu napisao, govorio cijenjeni profesor dr. Milun Lutovac. Samom najavom ovog dogadjaja, a pogotovo nakon nadahnutog izlaganja profesora Lutovca, vratila su mi se sjećanja na čitanje Ljubičinih djela u okviru obavezne lektire u osnovnoj ili srednjoj školi. Sjetih se tako i nekih scena i jezika Kanjosa u Mlecima ili Stefana Stiljanovića u Skočiđevojci i drugih likova. Prelistah tu knjigu i podsjetih se davno čitanih pripovijetki ovog crnogorsko-primorskog velikana.
Pomislih tada, kako bi bilo interesantno napraviti jedno kratko putovanje kroz vrijeme sa Stjepanom Mitrovim iz njegove sredine 19.vijeka u današnju drugu deceniju 21.vijeka. Da pogledamo kako bi neki djelovi crnogorskog društva i političkih pokreta doživjeli Stjepana, njegov jezik i poimanje narodne pripadnosti danas.
Pa da krenemo od ovog zadnje pomenutog. Negatori crnogorske narodne samobitnosti danas smatraju Stjepana Mitrova srpskim književenikom i političarem 19. vijeka, mozda najviše zbog njegovog govora u dalmatinskom Saboru kad su ga smijenjivali sa funkcije predsjednika te 1876. godine.
On je tada, ljut upravo na svoje partijske kolege iz Narodne stranke katoličke orijentacije kazao: "...ja znam da vi mene ne podnosite jer sam Srbin pravoslavne vjere...".
Ovdje je Stjepan iz 1876 svjesno napravio pleonazam u žaru unutarstranačke borbe. Mladi Stjepan iz 1850. godine je znao da su Srbin i pravoslavac sinonimi, jer se u to vrijeme u Crnoj Gori, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini pripadnik istočne Crkve čije je središte nekada bilo na teritoriji srednjovjekovne države Srbije, a danas države Kosova u Peći, tako ponekad nazivao isključivo u religioznom smislu. Još prije ovog vremena, za naš narod i svještenstvo pravoslavne vjere se upotrebljavao naziv "Grci" ili narod i svještenstvo "grčkog zakona" t.j. vjere. Isto tako su se stanovnici ovih prostora i naša braća i sestre katoličke i muhamedanske vjere nazivali Latinima i Turcima, jer su im vjerska središta bila u Rimu i Istanbulu, iako etnički nijesu imali ama nikakve veze sa Latiumom ili Anadolijom, koliko ni oni prvi sa Srbijom i Grčkom.
Mladi Stjepan je u dalmatinski Sabor i carevinsko Vijeće otišao glasovima seljaka Crnogorskog Primorja, koji su sanjali obnovu Ivanbegovine Crnojevića t.j. ujedinjenje Crne Gore sa njenim Primorjem ili ujedinjenje Gornje i Donje Zete Balšića ili svih djelova Dukljanske kraljevine "ot prva" Vojislavljevica, pa tek onda dalje ujedinjavanje južnih Slovena. Tada je Stjepan Mitrov zastupao Slovinstvo, neku redukovanu formu Jugoslovenstva koja je uspješno pružala otpor italijanizaciji Dalmacije i Crnogorskog Primorja. Kasnije je Stjepan u diferencijaciji unutar te Narodne stranke stao na stranu pravoslavne frakcije, čime dolazi do podjele Slovinstva na protohrvatsku/katoličku i protosrpsku/pravoslavnu nacionalnu ideju.
Međutim uzmimo onog mladog Stjepana i dovedimo ga vremeplovom u 2018. i objavimo u nekom od crnogorskih medija njegov tekst iz pripovijetke "Skočiđevojka", đe on govori o pastrovskoj daljoj prošlosti:"...No je to bivalo u prastara vremena, jost prije nego su se pokrstili, jer po kazivaju carigradskijeh povjesnika, kao i po mnogijem drugijem znakovima, na primjer po prezimenima, nariječju, odijelu i pripovijedanju, stoji čisto da su Paštrovići bivali i prije srpske seobe, neka Slovinska naseobina na danasnjem zemljištu, koja se izjednačila sa došljacima...".
Ova pripovijetka je objavljena 1873, a po tvrdnji njegovog sina, pisana je mnogo ranije. Stjepan Mitrov Ljubiša Paštrović je 120 godina ranije napisao nešto što je Spiro Kulišić u knjizi "O etnogenezi Crnogoraca" objavio 1980 i od negatora crnogorske samobitnosti bio zamalo "spaljen na lomači".
Obnavljanjem nezavisnosti naše države oni su dosta oslabili, pa Stjepana danas ne bi "spaljivali na lomači" zbog izrečene jeresi da svijet ne počinje od Nemanjića, ali bi ga zasigurno svrstali pezorativno u "Dukljane", a mozda zbog imena koje bi ih asociralo sa Hrvatskom, nazvali pobornikom "Crvene Hrvatske". Ovakvih primjera bih imao još, ali ipak predjimo na Ljubišin jezik u književnim djelima.
Njegovi likovi iz pripovijetki ne nazivaju svoj jezik ni srpski, ni hrvatski, nego najčešće "naskim" ili rjeđe "slavjanskim". Sad zamislite da je Stjepan danas tu među nama i piše kolumnu za sjutrašnji broj Pobjede i pri tome mu se omaknu ovakve formulacije: "...zato i mijesimo krst, zato ga režemo u prijekrst..." ili "...da će one godine umrijeti car naprijecac..." ili "...ima otad sto godina- rece Djuradj-da je zbor ucinio tu zaprijeku..." i ovakvih primjera ima na stotine.
Kad bi ovo pročitali negatori crnogorskog jezika bi Stjepana Mitrova Ljubišu proglasili za pobornika profesora Adnana Čirgića, po njima izmišljenog crnogorskog jezika, optužili za bezočnu kroatizaciju jezika i nazvali ga mozda i ustašom.
Nešto slično kao onda kad se na Debelom brijegu sa naše strane postavio znak "Granicni prijelaz", sto je bilo ispravno. Poslije njihove lingvističke halabuke nasi oportunisti popustiše i stavise ekavsku riječ "prelaz".
Sada brzo da vratimo Stjepana Mitrova u njegovo vrijeme i završimo ovaj mali vremenski eksperiment. Tim prije da ga nehotično ne izložimo traumi, jer bi trenutno zbog 100 godišnjice sramne "Podgoricke skupstine" povampireni mrzitelji svoje zemlje mogli poći u svojoj trenutnoj kreativnosti dotle da objave inicijativu, da se ime rodnog grbaljskog sela njegove majke Kate Brdar, Prijeradi i obližnjeg Prijevora zbog jakog hrvatskog prizvuka promijeni u "ljepše i starije" Preradi i Prevor.
P.S.
Ako neko od mrzitelja svoje zemlje Crne Gore slučajno pročita ovaj tekst i ne bude u stanju da razumije recept kako se krajem 19. vijeka na ovim prostorima od kila slovenskog mesa i 99 kila pravoslavne vjere pravio nacionalni Srbin težak 100 kg (cast Srbima iz Srbije, Vojvodine i Slavonije), neka pročita kako im je taj proces objasnio njihov Srbin, Ljubomir Kosijer 1926 godine u knjizi "Preko Atlantika do Pacifika", dje na 203-oj strani prica o bokeljskim "Srbima" u Kaliforniji:" U Kaliforniji su nasi bokeski Srbi vrlo brojni i imućni... Za čudo ni Srbi do zadnjeg doba nisu imali svoje narodne svijesti. I oni su bili naski, vaski i vec kako je bilo u Boci pred 30-40 godina. Ali danas nema vise medju njima ni nasinaca, ni Slovinaca, ni Austijaka. Oni su zgoljeni Srbi, a vera ih brani od odnarodjevanja kao krila od čelika, premda nemaju svoju crkvu, već idu u rusku."
Pismenome dosta!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR