Perović: Dijelu SPC koja ordinira u Crnoj Gori, Đukanović ponudio najviše što je moguće

U opsesijama srpskih nacionalista Crna Gora ima posebno mjesto. Ono je jedinstveno i neponovljivo. Nije mu moguće naći analogon niđe u svijetu, kaže u intervjuu Vikend novinama prof. dr Milenko A. Perović.

Kako smatra, srpskim nacionalistima stvara košmarnu mučninu činjenica da su se Crnogorci napokon počeli oslobađati kompleksa inferiornosti. Oslobađanje se najprije desilo u političkom činu referendumske pobjede suverenizma, zatim u duhovnom smislu donošenjem norme crnogorskog jezika, a “bijelo usijanje” dobija u činu započinjanja vjerskog samooslobođenja Crnogoraca kojemu danas prisustvujemo, kaže Perović.

Perović je dobitnik nagrade koju mu je država Crna Gora dodijelila za očuvanje državnog identiteta i pripadnosti Crnoj Gori, a koju će 29. jula u Baru, na Danima dijaspore, uručiti predsjednik države Milo Đukanović.

VN: Šta Vam znači nagrada države Crne Gore? Kako izgleda boriti se za crnogorski identitet, a živjeti u Srbiji?

PEROVIĆ: Nijesam naviknut na nagrade. Uglavnom sam u životu bio kažnjavan. Držao sam da imam pravo, čak i obavezu kritičkog odnosa prema političkoj i društvenoj stvarnosti u vrijeme socijalizma. Kritike su mi se najčešće vraćale kao bumerang. Kad je najveći dio tzv. inteligencije u Srbiji pohrlio u velikosrpski nacionalizam, opet sam izabrao drugu obalu.

Savjest mi nije dopuštala da mirno posmatram kako ta nacionalistička ratna politika razara Jugoslaviju, pa i samu Srbiju i na svim stranama donosi siromaštvo, patnju, beznađe i zločine. Ni tada moj antiratni i humanistički angažman nije mogao ostati nekažnjen. Napokon, u vrijeme najvećih anticrnogorskih histerija naglašeno sam isticao crnogorsku nacionalnu pripadnost i javno branio pravo Crne Gore na samostalno i suvereno državno i nacionalno postojanje.

VN: Kakve su bile posljedice…

PEROVIĆ: “Nagrađivan” sam netrpeljivošću i mržnjom, mnoštvom uvreda i stigmatizacija, prijetnjama proćerivanja iz Srbije, prijetnjama smrću, sistematskim uznemiravanjima moje porodice i pokušajima da se pojedini članovi moje porodice podvrgnu montiranim optužnicama. “Nagrađen” sam posebno kad su me pred očima cijelog svijeta na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu napali neonacisti, a mediji po Srbiji pozivali na obračun sa mnom zato što uznemiravam “dobre momke iz komšiluka”. Vrhunac “nagrađivanja” doživio sam u montiranom sudskom procesu zbog tobožnjeg mobinga. Za sve te godine izuzetno rijetko i od malo koga iz Crne Gore sam dobio podršku i saosjećanje. Nije slučajno što sam se stalno osjećao kao Lalićev Lado Tajović, koji čeka kad će izgubiti obraz ili glavu, ili oboje!

Nagrada koju dobijam, iako jako odocnjela, nekakva je satisfakcija za sve što sam činio i što sam pretrpio zbog svoje duboke odanosti crnogorskoj ideji.

VN: Začuđujuće je da ste sve to doživljavali u zemlji u kojoj ste stvorili univerzitetsku katedru i studijsku grupu za filozofiju i izveli trideset generacija studenata filozofije?

PEROVIĆ: Najljepše što čovjek može podariti zemlji svoga rođenja je da u njoj stvori nešto od opšte i trajne vrijednosti. Srbiji sam podario novosadsku univerzitetsku katedru za filozofiju.

Na njoj je do sada studije filozofije završilo nekoliko stotina studenata. Oko stotinu njih je diplomiralo kod mene. Bio sam mentor na tridesetak magistarskih i jedanaest doktorskih disertacija iz filozofije. Većina sadašnjih nastavnika na Odseku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu je diplomirala i doktorirala kod mene. Više je desetina diplomiranih studenata kojima sam potpisao licencu za rad u brojnim gimnazijama i srednjim školama širom Srbije. Poveliki naramak tekstova, ogleda, knjiga i udžbenika objavio sam kod srpskih izdavača.

Uredio sam trideset svezaka časopisa “Arhe” koji se smatra jednim od najboljih filozofskih časopisa na jugoistoku Evrope. Osnovao sam Bioetičko društvo Srbije etc. Kako mi je uzvraćeno za sve to? Na najgori mogući način. No, u meni zbog toga nema gorčine ni resantimana. Ima samo beskrajne tuge što moj golemi trud nije doprinio da moj a matična zemlja postane bolje mjesto za život, nego odlazi u vjetar u sudaru s mjerom stvari koju je nametnula “tranzicijska” kleptokratija i kakistokratija!

VN: U kakvom je položaju crnogorska zajednica u Srbiji? Sudeći po informacijama iz medija i tu ima dosta podijeljenosti i neslaganja. Predsjednik Nacionalnog savjeta, na primjer, oštro kritikuje vlast u Crnoj Gori, njegov zamjenik ćuti pred uvredama koje na račun naše države u njegovom prisustvu, iznosi istoričar Raković… Ko su zapravo predstavnici Crnogoraca u Srbiji?

PEROVIĆ: Političke turbulencije u potonjih trideset godina pokazale su do koje je mjere crnogorska dijaspora u Srbiji neotporna u očuvanju svoga nacionalnog i kulturnog identiteta. Bez oslonca na matičnu državu Crnu Goru, koja je i sama dugo glavinjala kroz prostor i vrijeme, crnogorska dijaspora je bila osuđena na asimilaciju u srpski nacionalni korpus. Dijelom se ona odvijala dobrovoljno, dijelom pod najrazličitijim pritiscima. Kad je počela postajati svjesnom da u Srbiji ne žive samo tzv. terazijski Crnogorci, nego da ih je mnogo više koji ostaju utemeljeni u svom crnogorskom nacionalnom identitetu, država Crna Gora je, preko svojih oficijelnih i poluoficijelnih predstavnika, načinila mnoštvo pogrešnih poteza prema crnogorskoj dijaspori u Srbiji. Umjesto da pomognu ovoj dijaspori da se organizacijski konsoliduje, državni službenici Crne Gore stalno su dolazili s potpuno pogrešnom percepcijom šta se u njoj dešava i šta treba činiti. Konačni rezultat takvoga destruktivnog rada pokazuje se u činjenici da Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji ne predstavlja crnogorsku dijasporu.

VN: Koga predstavlja Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji?

PEROVIĆ: On predstavlja i sprovodi interese srpskih državnih i paradržavnih struktura, kako protiv Crnogoraca u Srbiji, tako i protiv vitalnih interesa Crne Gore! Više je primjera koji pokazuju kako se taj zlosrećni “nacionalni savjet” stavlja u službu specijalnog rata protiv suverene Crne Gore. Došlo se dotle da autentični interes Crnogoraca zastupa svega nekoliko prilično marginalizovanih crnogorskih udruženja.

VN: Često imamo priliku da čujemo da je oštrica srpskog nacionalizma okrenuta prema Crnoj Gori da bi se ublažio gubitak Kosova. Dokle može da ide ta “oštrica”, da li je već napravljen rez koji će biti malo teže sanirati?

PEROVIĆ: Ne dijelim to mišljenje, jer je Srbija davno “preboljela” Kosovo. Druga je stvar što u njoj niko nema hrabrosti da konačno prekine mitološki i patološki igrokaz “očuvanja Kosova”. U opsesijama srpskih nacionalista Crna Gora ima posebno mjesto. Ono je jedinstveno i neponovljivo. Nije mu moguće naći analogon niđe u svijetu. Srpskim nacionalistima stvara košmarnu mučninu činjenica da su se Crnogorci napokon počeli oslobađati kompleksa inferiornosti. Oslobađanje se najprije desilo u političkom činu referendumske pobjede suverenizma, zatim u duhovnom smislu donošenjem norme crnogorskog jezika, a “bijelo usijanje” dobija u činu započinjanja vjerskog samooslobođenja Crnogoraca kojemu danas prisustvujemo. U mjeri u kojoj se ovo oslobađanje bude kretalo po društvenoj širini i dubini, na Crnoj Gori će se slamati svaka oštrica!

VN: Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio je okidač za novu kampanju SPC, srpskih zvaničnika, intelektualaca, medija, protiv Crne Gore. MCP čak poziva Srbiju i SPC da “im pomogne jer im crnogorska vlast otima njihove svetinje”. Da li ovakve izjave i dezinformacije pokazuju strah kod sveštenstva MCP jer ne mogu dokazati da su titular imovine kojom sada gazduju?

PEROVIĆ: Od sredine XIX vijeka počela se rađati srpska nacionalna svijest. Od početka do danas ona je u svom sadržaju imala i održavala jednu nereflektovanu iracionalnu paradoksiju. Na jednoj strani, srpski nacionalni ideolozi smatrali su Crnogorce narodom koji je najbliskiji Srbima, pa čak i “pravim Srbima” ili “najčistijim Srbima”. Na drugoj strani, istodobno oni su prema Crnogorcima pokazivali prezir, netrpeljivost i mržnju. Ova se paradoksija odavno proširila i ovladala u srpskoj nacionalnoj svijesti do te mjere da je postala gotovo urođen način odnošenja prema Crnoj Gori i Crnogorcima.

Ono zakonomjerno određuje da na isti način, bez sposobnosti da shvate vlastitu iracionalnu paradoksiju, “razmišljaju” o crnogorskim stvarima najprominentniji srpski intelektualci, domaćice, seljaci, sveštenstvo SPC, političari, književnici, novinari i besposličari od svake ruke. Ko bi bio u stanju da dokuči “htonički” osnov te nevjerovatne paradoksije, zaslužio bi Nobelovu nagradu iz bar dvije oblasti!

U glavama onih koji su zadojeni ovom iracionalnom paradoksijom zaista mora biti šokantno i bolno kada neko pokuša da ih dovede na teren racionalnosti, argumentativnosti i pravne uređenosti društvenih, dakle, i vjerskih i vlasničkih odnosa. Njima je nepodnošljivo buđenje iz mitološkog pijanstva.

Posebno im je nepodnošljivo što u Crnoj Gori polako sve dolazi na svoje mjesto, počevši od državne suverenosti, konsolidacije jezičkog identiteta Crnogoraca, kulturne emancipacije Crne Gore do savremenog i kvalitetnog uređivanja religijske sfere društva.

VN: Zašto bi napredak Crne Gore smetao Srbiji, ili Srbima u Crnoj Gori? Ima li racionalnog odgovora?

PEROVIĆ: Niko u današnjem vaskolikom srpstvu ne može dati bilo kakav argumentovan, smisleni i prihvatljiv odgovor zašto bi bilo kakav boljitak Crne Gore bio štetan za Srbiju i Srbe! Niko ne može dati smislen odgovor zašto bi po interese Srpske pravoslavne crkve bilo štetno da sestrinska Crnogorska pravoslavna crkva nastavi s korišćenjem pravoslavnih crkvenih objekata koje je prekinuto 1920. Zar je moguće da bilo ko, ko se po moralnim i medicinskim kriterijima smatra uračunljivim, može misliti da je boljitak Crne Gore štetan po Srbe koji u njoj žive?!

VN: Kako komentarište pismo Vaseljenskog patrijarha predsjedniku Đukanoviću?

PEROVIĆ: Patrijarhovo neobično pismo očito je pisano u crnogorskoj filijali Srpske pravoslavne crkve. Nije teško dokučiti ko mu je pisac, a ko redaktor. Što je Vartolomej dopustio da u njegovo ime jedna “zainteresovana strana” piše baš takvo pismo? U javnosti je o patrijarhovoj stvarnoj namjeri iznijeto dosta uvjerljivih i neuvjerljivih pretpostavki. Ako bi se zaključivalo iz analogije prema rješavanju ukrajinskog pravoslavnog pitanja, reklo bi se da Vartolomej “tvrdi pazar.” U Ukrajini je pokušao, naplaćujući davanje tomosa, staviti pod svoju kontrolu Pravoslavnu crkvu Ukrajine. Ne misli li isto s apostrofiranjem “Crnogorske crkve”?

VN: Kakvu poruku šalje država Crna Gora nagrađivanjem zaslužnih ljudi iz dijaspore?

PEROVIĆ: Dugo je u socijalističkom i „tranzicionom” periodu vladala indiferencija prema činjenici da bar još jedna Crna Gora živi izvan njenih granica. Predugo je u Crnoj Gori dominiralo uvjerenje da je sretan svako ko iz nje ode ili pobjegne. Ono je podupirano infantilnom predstavom da Crna Gora nije mjesto za “pravi život,” nego je on tobože moguć isključivo neđe drugo. Ta je infantilnost bila dio strategije ukorjenjivanja otužnog crnogorskog kompleksa inferiornosti, posebno prema Srbiji i Srbima. Kad je Crna Gora počela otkrivati vlastitu dijasporu, suočila se s nečim što joj je najprije bilo neshvatljivo. Pokazalo se da većina ljudi u dijaspori nema nikakvih dilema u pogledu svoga nacionalnog identiteta (crnogorskog, albanskog, muslimanskog ili bošnjačkog). Počelo se otkrivati da ljudi u današnjoj Crnoj Gori od svoje dijaspore mogu učiti kako se bez kalkulacija i čistoga srca voli i cijeni svoja matična domovina.

VN: Intervju predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića na Javnom servisu uoči Dana državnosti, 13. jula, izazvao je dosta komentara od strane srpskih medija, posebno u dijelu posvećenom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Predsjednik je jasno saopštio kako želi da pomogne da se “izađe iz stanja dubokog raskola unutar pravoslavnog bića Crne Gore”, da iz tog projekta ne isključuje MCP…, ali da se zakoni države moraju poštovati. Nakon toga u srpskim tabloidima pojavili su se naslovi da “Milo hoće da hapsi Amfilohija”…

PEROVIĆ: Bilo bi više nego prijatno iznenađenje da je u srpskoj javnosti Đukanovićev intervju analiziran mirno i razložno. Od Osme sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije 1988. godine u tzv. medijima i javnosti Srbije gotovo ništa nije analizirano kako Bog zapovijeda i kako bi to činili dobronamjerni i razložni ljudi.

Ako se Đukanovićevo razmišljanje ne posmatra kroz velove teške iracionalnosti, jasno je da je dijelu Srpske pravoslavne crkve koja ordinira u Crnoj Gori on ponudio najviše što je moguće za njen budući status. I povukao je jasnu analogiju s povijesnim situacijama u kojima su srpski političari, zaslijepljeni svojim maksimalističkim apetitima, na kraju po pravilu gubili gotovo sve od onoga što im je nekad bilo ponuđeno!