Crna Gora – poprište sukoba civilizacija

Piše: Vitalij Portnikov

Nakon pobjede crnogorske opozicije na posljednjim parlamentarnim izborima, ne samo u ruskim ili srpskim, već i zapadnim medijima, možete pročitati o gubitku moći snagâ koje su vladale Crnom Gorom tokom protekle tri decenije; i još više – od Drugoga svjetskog rata, kada je ova republika postala dio socijalističke Jugoslavije. O kraju perioda lične vladavine neokrunjenog kralja Crne Gore Mila Đukanovića, koji je i dalje šef države nakon poraza svoje stranke na parlamentarnim izborima. Piše se i o pobjedi nad korumpiranim klanovima, etc.

Ali sukob koji vidimo u Crnoj Gori mnogo je ozbiljniji od uslovne pobjede nad bivšim komunistima ili uspjeha u borbi protiv korupcije.

Ovo je, moglo bi se reći, pravi civilizacijski sukob.

Da biste shvatili šta se dešava u Crnoj Gori, zaista treba da otputujete unazad tri decenije, do vremena raspada poslijeratne Jugoslavije. Tada je predśedniku Srbije Slobodanu Miloševiću, koji se pripremao za rat, čija je svrha bila „Velika Srbija“ na ruševinama Jugoslavije, najviše bila potrebna podrška crnogorskoga rukovodstva.

Bez ove podrške, Milošević ne bi imao većinu u Predśedništvu SFRJ, koji je bio kolektivni vrhovni komandant oružanih snaga zemlje. I najvažnije, bez ove podrške, Milošević ne bi imao pristup moru, jer je praktično cijela morska obala SFRJ bila hrvatska obala. A Hrvatska je bila meta Miloševića na početku rata za preraspodjelu Jugoslavije.

Tadašnji lideri Crne Gore – predśedavajući njezina Predśedništva i budući prvi predśednik republike Momir Bulatović i šef vlade Milo Đukanović, zamišljali su budućnost republike, baš kao i lideri drugih jugoslovenskih republika – kao suverene države. Štaviše, za razliku od nekih drugih republika, Crna Gora je bila suverena država do 1918. godine, kada je pripojena Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ali su crnogorski lideri brzo shvatili da mogu da izgube vlast u sukobu sa Beogradom i sopstvenim prosrpskim rivalima u rukovodstvu republike i prešli su na stranu Slobodana Miloševića. Bulatović je ostao pristalica Miloševića do kraja diktature, a Đukanović, koji je važio za miljenika srpskoga predśednika, odlučiće šest godina docnije (1997) da raskine sa Beogradom. I izazove, ne samo Miloševića, već i svoga saveznika Bulatovića, koga je pobjedio na predśedničkim izborima.

Bivši Savez komunista Crne Gore podijeliće se u dvije stranke. Đukanović će ostati lider Demokratske partije socijalista, koja je sada prvi put poslije tri decenije izgubila na parlamentarnim izborima (ovaj podatak, često ponavljan u domaćoj i stranoj javnosti, nije tačan: „Pobjeda je Crne Gore - Demokratska koalicija – Milo Đukanović" je izgubila, ili nije osvojila većinu, ni na parlamentrnim izborima 2001. godine – nap. V.J.).

A Momir Bulatović će biti na čelu prosrpskih bivših komunista: Socijalističke narodne partije. I upravo su razne frakcije ove stranke glavna snaga opozicije koja je pobijedila na izborima 2020. godine.

Stoga je naivno reći da su bivši crnogorski komunisti prvi put izgubili borbu za vlast. Ali činjenica da su bivši komunisti, koji su postali pristalice nezavisnosti Crne Gore, izgubili od bivših komunista koji se zalažu da njihova zemlja bude pod uticajem Moskve i Beograda – i to je najtačnija definicija onoga što se dogodilo u zemlji.

Zanimljivo je da raskid sa Miloševićem nije spriječio Đukanovića da održi bliske odnose sa Rusijom, prema kojoj su simpatije tradicionalno bile jake u ovoj republici – čak i dok je bila u Jugoslaviji, koja je sa Sovjetskim Savezom imala (povremeno) hladne odnose, Crna Gora je smatrana „najproruskija“.

Ruski biznis imao je (od početka 2000-ih) „zeleni talas” u Crnoj Gori. Đukanović je uspostavio veze sa klanom gradonačelnika Moskve Jurija Lužkova; Oleg Deripaska kupio je najveće metalurško postrojenje u republici; bogati Moskovljani počeli su da tretiraju Budvu kao novu Jurmalu (Jurmala je mondensko ljetovalište u Letoniji – prim. V.J.).

Zbog toga je Moskva mirno posmatrala sukob između Miloševića i Đukanovića, čak i kada je crnogorski predśednik pružio utočište srpskim opozicionarima u svojoj republici – jedinoj koja je i dalje zadržala savez sa Srbijom i bila dio „male Jugoslavije“.

Međutim, u pogledu nezavisnosti Crne Gore, stavovi predstavnikâ demokratske opozicije Srbije nijesu se mnogo razlikovali od stavova Miloševića. I kada je, poslije rušenja diktature (Miloševića, 2000. godine), Đukanović govorio o ovoj nezavisnosti, u Beogradu su bili kategorički protiv. I, naravno, protiv toga su bili i zapadni političari, koji nijesu željeli da bivši komunistički funkcioner, koji je optuživan za korupciju i šverc, stvori svoju državu i izbjegne demokratske reforme koje su obećavali lideri nove Srbije.

Kao rezultat, Đukanović je bio primoran da potpiše novi sporazum o zajednici Srbije i Crne Gore (2002). Međutim, nije napuštio ideju nezavisnosti. Štaviše, u razgovorima sa srpskim i zapadnim političarima, Đukanović se mogao osloniti na podršku svojih moskovskih prijatelja.

Moskva je željela da kazni Srbiju zbog svrgavanja Miloševića, najboljega prijatelja Kremlja. I što je najvažnije, Moskva se plašila da će demokratska Srbija, u savezu sa Crnom Gorom, postati članica NATO-a i lišiti Rusije pristupa ovome malome dijelu jadranske obale, koji je još bio pod kontrolom Beograda. Jednostavno rečeno, Rusija se plašila da će čitav Jadran, čitav Mediteran, postati unutrašnje more NATO-a.

I dok postoji šansa da Crna Gora bude zavisna od Rusije – to nikada neće dozvoliti.

Da li treba da objasnim da je Rusija pozdravila nezavisnost Crne Gore. A na Zapadu im se do tog trenutka takođe nijesu posebno protivili, jer su bili uvjereni da se demokratizacija Srbije ne odvija onako brzo kako bi željeli; ispostavilo se da je u Srbiji uticaj sila, povezanih sa Miloševićevim režimom, mnogo ozbiljniji nego što se moglo pomisliti u vrijeme njegova poraza.

A onda se dogodio novi zaokret: postigavši nezavisnost svoje zemlje, Milo Đukanović je pravi novi salto i praktično je prekinuo odnose sa Moskvom; započeo pregovore o pridruživanju Evropskoj uniji i ostvario pristupanje Crne Gore NATO-u. Ostvario se strašni san Moskve! Štaviše, ova stvarnost je konstruisana uz pomoć Rusije.

I u Kremlju su počeli da traže načine kako da vrate porces unazad i kazne Đukanovića, koji im je, od najboljega prijatelja, momentalno postao gotovo glavni neprijatelj.

I tu su se interesi Moskve poklopili sa interesima Beograda: novo rukovodstvo Srbije, formirano od umjerenih saradnika bivšega vođe najmilitantnije kolone srpskih šovinista, Vojislava Šešelja, crnogorsku nezavisnost je vazda doživljavalo kao izdaju „srpske stvari“.

Išlo se čak do pokušaja državnoga udara u Crnoj Gori 2016. godine, u koji su umiješane ruske i srpske specijalne službe i neki lideri sada pobjedničke opozicije u Crnoj Gori.

Međutim, Đukanović je uspio da zadrži vlast – tokom ovih decenija, zahvaljujući svom političkom i finansijskom uticaju, zaista se pretvorio u gotovo monarha; i nije bilo važno koju je funkciju zauzimao – predśednik, premijer ili lider vladajuće stranke. Postao je jednostavno MILO, sinonim za vlast u Crnoj Gori.

Njegov trenutni poraz nije posljedica činjenice da je crnogorski predśednik izgubio svoj politički instinkt, kako vjeruju mnogi posmatrači na Balkanu. On je potpuno logično sagledao razvoj procesa izgradnje države. Đukanović je davno shvatio da može uspostaviti političku i ekonomsku kontrolu nad zemljom. Da njegovi politički protivnici nemaju dovoljan uticaj; da ni srpski i ruski napori ne mogu poljuljati njegov uticaj u državi. Ali što se tiče same izgradnje države i uspostavljanja crnogorskoga identiteta, tada je Đukanović ipak imao mnogo ozbiljnijeg protivnika: Srpsku pravoslavnu crkvu.

Na priznanje kanonske Crnogorske pravoslavne crkve u dogledno vrijeme Đukanović nije mogao da računa, jer se tu pozicija Vaseljenske patrijaršije bitno razlikuje od stava zauzetog prilikom davanja autokefalije Pravoslavnoj crkvi Ukrajine. Uz to, SPC nije ostala glavni podśetnik na civilizacijsko jedinstvo dviju suśednih država – nego glavni instrument za jačanje najreakcionarnijega šovinističkoga duha.

A onda je Đukanović došao na ideju da, za početak, smanji ekonomski uticaj SPC, na osnovu činjenice da njezina imovina u Crnoj Gori postoji tek 1920. godine, kada je, nakon likvidacije nezavisne crnogorske države, Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva postala dio SPC kao mitropolija.

I tu se crnogorski predśednik suočio sa neprijateljem mnogo ozbiljnijim od svojih uobičajenih političkih rivlala – crnogorsko-primorskim mitropolitom Amfilohijem, jednim od najuticajnijih arhijereja SPC, koji se ističe reakcionarnošću i privrženošću šovinističkim idejama čak i u poređenju sa Sinodom SPC, koji je već preplavljen klerikalnim šovinistima.

Amfilohije je bio jedna od najrevnosnijih pristalica Miloševića. Podržavao je učešće Crne Gore u svim avanturama beogradskoga diktatora; družio se sa ratnim zločincima; blagosiljao crnogorske vojnike jugoslovenske vojske koji su ratovali sa Hrvatskom – tada je dobio nadimak „ratnik u mantijii“. U teoriji, Amfilohije je već odavno trebao da bude na optuženičkoj klupi u Hagu; ali, kao što znate, „ratnici u mantijama“ nijesu podložni (ovozemaljskoj) pravdi.

Amfilohije je dugo čekao da Đukanović počne da se bori sa Srpskom crkvom – i dočekao je. Upravo je on uspio da okupi raštrkanu opoziciju; da predizbornu kampanju pretvori, ne u uobičajeni obračun vlasti i opozicije, ne u uobičajeni izbor između nezavisne Crne Gore i saveza sa Srbijom, ne u borbu naroda protiv korumpiranih zvaničnika – već u kampanju čija je glavna svrha bila zaštita nacionalnih svetinja od zadiranja korumpiranih zvaničnika!

A glavna svetinja je, naravno, Srpska pravoslavna crkva, crkve i manastiri - za crnogorsko biračko tijelo, koje se teško približava modernosti, ovo je potpuno razumljiv slogan.

Čak je i šef vodećega opozicionoga bloka koji je okupio prosrpske političke snage, profesor Zdravko Krivokapić, u politiku ušao upravo kao branilac Crkve, a kao šefa opozicionih snaga preporučio ga je i Amfilohije. I mnogi posmatrači na Balkanu sada doživljavaju Krivokapića kao lutku na drhtavoj staračkoj ruci jednoga od najodioznijih Srba sveštenika - Amfilohija.

Dakle, stvar nije čak ni u tome da je iskusni i lukavi Đukanović, koga su često nazivali „черногорским угрем” („crnogorskom jeguljom“), precijenio svoju snagu, već da je jednostavno pristupio sljedećem po redu koraku u izgradnji države; što nije mogao da ostvari, jer većina Crnogoraca još nije spremna da za to postignuće.

I tu se svi mogu lako śetiti ukrajinske reakcije na tomos o autokefaliji Pravoslavnoj crkvi Ukrajine i popularnoga komičara (sadašnji ukrajinski predśednik Volodimir Zelenski – nap. V.J.) koji je ovaj tomos nekako nazvao termosom; a zatim je izabran za predśednika Ukrajine.

Ali tomos nije zakon o crkvenoj imovini. A 73 odsto (podrška koju je Zelenski dobio 2019. u drugome krugu predśedničkih izbora – nap. V.J.), nije prednost u parlamentu za jedan glas, što novu crnogorsku vladu odvaja od stare.

Dakle, samo treba da shvatite da čak i u poređenju sa Crnogorcima, Ukrajinci zaostaju decenijama u izgradnji države i formiranju nacionalnoga identiteta; što i nije iznenađujuće, ako se śetimo vijekova postojanja suverene Crne Gore.

I vidite, nije tako jednostavno baratati sa tim glasovima. Do 41 glasa sa kojim bivša opozicija mora da formira vladu, došlo je samo zahvaljujući spajanju glasova dva prosrpska bloka sa koalicijom građanskih aktivista za borbu protiv korupcije, predvođenih etničkim Albancem Dritanom Abazovićem.

Zbog toga su u zajedničkoj deklaraciji opozicionih snaga prosrpski političari morali da napušte svoja najradikalnija obećanja: poput povlačenja iz NATO-a; prećutkuju ukidanje sankcija Rusiji; potvrđuju međunarodne obaveze Crne Gore i prioritet evropskih integracija. Abazović naglašava svoju posvećenost crnogorskome suverenitetu i stoga bi nagli zaokret prema Moskvi i Beogradu mogao značiti gubitak vlasti za dojučerašnju opoziciju.

Da, antikoruptivci imaju malo glasova, ali bez njih nema vlade. Štaviše, sada je generalno nejasno kako se istovremeno može udovoljiti i Moskvi i Beogradu u situaciji kada predśednik Srbije Aleksandar Vučić računa na pomoć Donalda Trampa u sređivanju odnosa sa Kosovom – što očigledno iritira Kremlj.

Pored toga, Crna Gora, kao i mnoge druge države u eri koronavirusa, na ivici je ekonomske krize. I velika je vjerovatnoća da će stanovnici te zemlje smatrati ne staru, već novu vladu odgovornom za ovu krizu.

A za povratak pristalica Đukanovića na vlast neće biti potrebni ni novi izbori. Dovoljno je da jedna frakcija, ili čak nekoliko poslanika, odbiju da podrže vladu i pristalice crnogorskoga suvereniteta će trenutno doći na vlast – čak sam spreman da napišem i „korumpirane pristalice crnogorskog suvereniteta“, to ne mijenja suštinu.

Štaviše, ni sada nije jasno kako će izgledati nova vlada. Abazović i drugi opozicioni političari govore o ekspertskoj vladi, dok predstavnici glavnih prosrpskih snaga nijesu neskloni da i sami śede u ministarskim stolicama. I zasad postoji konfuzija kako će se ovaj prvi sukob riješiti u taboru pobjednika; a onda će biti sve više i više neslaganja.

Ali, ipak, crnogorski izbori pokazali su najvažnije: crnogorsko društvo ostaje podeljeno na pristalice suvereniteta i pristalice Srbije, a etnički Crnogorci podeljeni su u ista dva tabora. Pristalice suvereniteta mogu da računaju na vlast samo u savezu sa nacionalnim manjinama koje ne žele obnovu hegemonije Beograda i Moskve – u stvari, da se hrvatske stranke Crne Gore nijesu podijelile prije izbora i da su dobile svoj jedan mandat, pobjeda Amfilohija i kompanije bi ostala pusti sanak.

Istovremeno, među pristalicama suvereniteta ima mnogo ljudi koji ne žele da država ostane pod vlašću vječitog Đukanovića. Radi modernizacije zemlje, ti ljudi su spremni da uđu u savez sa prosrpskim snagama. I ne primjećuju da Amfilohijevi jurišnici ne teži modernizaciji, već uništenju ove države, jer je za njih Crna Gora samo „srpska obala, srpski izlaz na more”.

I u tom smislu, crnogorska državna izgradnja i konsolidacija crnogorske nacionalne formacije takođe su iznenađujuće slični procesima koji se odvijaju u Ukrajini.

(NAPOMENE: Članak je objavljen 22. septembra na ukrajinskome portalu LB.ua. Prijevod: V. Jovanović)