Chollet, Escobar i Hill izgubili su Zapadni Balkan, samo to Blinkenu i Bidenu još niko nije rekao

Razgovarao: Marko Curać

U nedjelju 11. juna u Crnoj Gori održaće se izvanredni parlamentarni izbori. Hoće li ti izbori pasti u sjenu ruske agresije i poplava u Ukrajini te zaglušujuće srbijanske propagande u vezi s Kosovom? Kako Crnogorci dočekuju parlamentarne izbore, razgovarali smo s Darkom Šukovićem, političkim analitičarom i glavnim urednikom nezavisnoga glasila Antena M, čija je karijera vezana uz nezavisno novinarstvo.

Kako je u Crnoj Gori biti vlasnik i urednik nezavisnih javnih glasila, vrlo informativnoga radija i portala Antena M?

- Teško, točnije – preteško, ali inspirativno, makar za mene. Crna Gora je de facto medijska kolonija, kao država izložena je agresiji susjedne Srbije, Crnogorci su kao narod meta strašne asimilacijske politike, građanski i sekularni karakter Crne Gore je poništen, a prozapadni vanjsko-politički smjer postoji samo na vrhu jezika vlasti.

Moram se poslužiti onom poznatom izrekom: je li to zaista moguće?

- Na žalost! Sve to događa se ne samo pred očima EU-a i SAD-a, koji na sve ovo ili sramotno šute ili otvoreno pomažu Vučiću i njegovim pionima u Crnoj Gori. Tužno je gledati kako vam domovina pada u ruke klerošovinista i kako služi kao moneta za potkusurivanje u trgovini Zapada s Vučićem, ne bi li ga privoljeli da okrene leđa Rusiji i prizna Kosovo. Ali sve to, uz zgađenost i prijezir prema kreatorima i izvršiteljima te agende, mene silno motiviše da Antena M to rasvijetli i tome se suprotstavi. I to radimo danas, kao što smo radili 90-ih boreći se protiv politike Slobodana Miloševića i njegovih saveznika.  

Znači li to da ste ostali gotovo jedini zastupnici ideje slobodnih medija, osnovnoga preduslova slobodnoga i demokratskoga društva?

- Antena M praktično je jedina ozbiljna medijska kuća koja je ostala u vlasništvu Crnogorca. Nije, srećom, jedina koja afirmira zapadne vrijednosti i brani crnogorske interese, ali uvjerljiva većina medijske moći otvoreno služi prosrpskoj i proruskoj propagandi. I to je pokazatelj koliko je stara vlast vodila naopaku medijsku politiku. Ta glasila nijesu kupljena ili osnovana ni da prave profit, ni da emancipiraju crnogorsko društvo, nego da promiču anticrnogorsku i antizapadnu politiku dvojice autokrata i zarobljenika velikodržavnih projekata – Vučića i Putina.

U nedjelju su parlamentarni izbori. Kako Crnogorci dočekuju te izbore?

- Vidno umorni od izbora. Bilo ih je u posljednje vrijeme toliko da su se smučili čak i građanima Crne Gore koji, inače, vole glasati. Glasači opozicije prilično su deprimirani serijom poraza i zgađeni ponašanjem „zapadnih prijatelja“ koji su jako pridonijeli da Crna Gora nakon 30. avgusta 2020. postane leno Aleksandra Vučića, kao posilnoga Kremlja. A šareno društvo izbornih pobjednika u prethodne gotovo tri godine, sastavljeno od iskrenih „litijaša“, tih pravoslavnih talibana u kandžama Crkve Srbije, i bivših suverenista što su poslužili kao „korisni idioti“ u projektu razaranja i posrbljivanja Crne Gore, to društvo, dakle, dočekuje nedjeljne izbore poprilično sluđeno žestokim obračunom aktualnoga premijera Dritana Abazovića i, procjenjuje se, njegova nasljednika Milojka Spajića, lidera Evrope sad.

To što su njih dvojica, uz potporu prvih pobočnika sasuli jedan drugome, u staroj bi Crnoj Gori odavno završilo dvobojem. No budući da ova Crna Gora nema veze ni s čojstvom, ni s junaštvom, malo ko isključuje mogućnost da se, usprkos svemu, Abazović i Spajić, odnosno njihove stranke URA i Evropa sad – nađu u koaliciji nakon izbora. Jer, sličan rat verbalnim fekalijama vodili su ne tako davno bivši predsjednik Skupštine Aleksa Bečić i u svakoj sramoti nezaobilazni Dritan Abazović, pa ih eto zajedno u koaliciji „Hrabro se broji“.

Takve relacije na političkoj sceni Crne Gore nisu baš produktivne i obećavajuće…

- Sprdnja je politička scena Crne Gore, prepuna je partijske boranije koja nije u stanju povezati tri suvisle rečenice. Ali su, kao takvi, savršeni da se njima upravlja… čak i s razine ambasadora. I tu je Milan Knežević u pravu. Još kad bi bio pošten pa priznao kako je i sam u takvom položaju pred ambasadorima Beograda i Moskve.

Hoće li izbori produbiti podjele, ili će možda dovesti do ujedinjenja oko crnogorskih nacionalnih prioriteta?

- Podjele u Crnoj Gori duboke su i uopšte nisu specifičnost ove države ili društva, kako se to stalno i kvarno, manipulativno ističe. Dakle, imamo mi podjele po nacionalnoj i vjerskoj osnovi. I? Što je tu čudno? Je li podjela na Srbe i Crnogorce nešto neshvatljivo vama Hrvatima? Mislite da Slovenci, Mađari ili Nijemci to ne mogu razumjeti?

U čemu je onda problem?

- Kvaka je u nečem drugom. U tome da se duboke civilizacijske podjele, na prozapadni i proruski dio društva, uporno i vješto prikazuju i interpretiraju kao pretpolitičke i identitetske. Ono što biste trebali razumjeti makar u Hrvatskoj jest sljedeće: mi se u Crnoj Gori dijelimo na one koji ne osporavaju postojanje Srba i one koji osporavaju postojanje Crnogoraca i Bošnjaka; mi se u Crnoj Gori dijelimo na one koji Ratka Mladića smatraju ratnim zločincem, odgovornim za genocid u Srebrenici i na one koji toga monstruma veličaju, a genocid u Srebrenici poriču javno, a slave tajno; mi se u Crnoj Gori dijelimo na one koji smatraju da je Podgorička skupština (1918.) bila loša, jer je ugasila Crnu Goru i sve crnogorsko (dinastiju Petrović-Njegoš, autokefalnu Cetinjsku mitropoliju, nacionalno i državno ime…) i one koji taj događaj slave i ponovili bi ga, ako ih zapadne.

Pojavila se u posljednje vrijeme priča o preispitivanju crnogorskih simbola...

- E, znate, priča o simbolima još je jedno kukavičje jaje, vješto spakovano u tobožnju borbu za obnovu „tradicionalne Crne Gore“. Ima li logike da se ljudi koji slave Podgoričku skupštinu izdaju za čuvare/obnovitelje njezine tradicije? Pa u to može povjerovati samo idiot, a za to će glasati samo onaj ko iskreno želi da Crna Gora opet bude u zajedničkoj državi sa Srbijom. Pa makar opet bila samo 27. izborna jedinica, kao u doba Miloševića. Takvima smeta službena državna zastava Crne Gore, jer je ona simbol nezavisnosti izvojevane na referendumu, 21. maja 2006.

To je problem s uvjerljivo najljepšom zastavom na planeti. Pod tom zastavom i krstaš-barjakom Crnogorci su opsesivno branili i obranili slobodu od milion puta moćnijega Otomanskoga Carstva. Odbranićemo je i od 20 puta jače Srbije, pojačane pitomcima bjelaške ideologije, koje jako razdvajam od običnih abonenata beogradskoga korita. Odbranićemo je, možete biti sigurni u to, i stoga što je neće braniti samo nacionalni Crnogorci. Jer je ugodan zajednički život Crnogoraca, Bošnjaka, Albanaca i Hrvata – bio naš način života. Nije nam ga nametnuo nikakav Dayton ili Ohrid, nije ga morao čuvati ni KFOR, ni UNPROFOR. Neće nam ga uništiti Putin i Vučić preko svojih lutaka na koncu, predvođenih Dritanom Abazovićem.          

Koji su prema Vašemu mišljenju prioriteti koje bi svaka crnogorska vlast trebala riješiti?

- Teško da gdje postoji neki duži popis, s toliko potencijalnih problema-pretendenata da se nađu na vrhu. Možda ću mnoge iznenaditi redoslijedom kojim bih ja išao, ali krenuo bih od obrazovanja.

Zašto?

- Zato što će se, recimo, ekonomske štete popraviti kako-tako, nekoliko milijardi za Crnu Goru jeste golem novac, ali to je nadoknadiv gubitak. Ali naraštaji mladih ljudi koje „liferuju“ škole s direktorima biranima po načelu vjernosti svetosavskim standardima, e to će ovo društvo unazaditi desetljećima i učiniti ga lošim i nekonkurentnim. A upravo je takve direktore postavljala bivša ministrica Vesna Bratić, iz Bileće. Znate, Crna Gora odvojila je iz budžeta 1,5 miliona za dvije vjerske škole, a nije imala 16 hiljada eura kako bi poslala najbolje srednjoškolce iz fizike na natjecanje u Japanu. Da bi se crnogorsko društvo izvuklo iz blata do grla, moramo naučiti djecu kulturi poštovanja, pristojnosti, uljudnosti… ne ide se ljubljenjem popovskih ruku i velikim i malim metanijama u progres i EU. Strašni je sud za jednu zajednicu kad na mjestu gdje je dječje igralište i parkić postavite kamen temeljac za hram.

Politički rečeno, što to znači?

Crkva je najmoćniji politički faktor već nekoliko godina, u manastiru je stvarana prva vlada nakon pada stare vlasti, pa je logično da resorni ministri i cijela vlada više strecaju od popova nego od građana.

Osim obrazovanja, što je još na Vašem popisu crnogorskih prioriteta?

-Nakon školstva ide „mrtva trka“ za saniranje štete u zdravstvu, javnim finansijama i javnim poduzećima, biznis ambijentu. Pa čak i u pravosuđu, jer ih je Dritan Abazović&comp, sve kunući se u nezavisno sudstvo i tužilaštvo, podjarmio uticaju političara i stranaka više nego stara vlast. A to nije bilo nimalo lako, jer je ljestvica već bila visoko podignuta.

Crnogorski parlamentarni izbori 2020. protekli su u ozračju vrlo snažnoga, praktično navijačkoga pritiska beogradskih medija, indirektno tamošnje vlasti, naravno i SPC-a, u korist kandidata sklonih Beogradu, ili drukčije rečeno „srpskomu svetu“. Može li se takvo što ponoviti? 

- Može, ali neće, barem zasad, jer nema potrebe. Vučić je igrao đonom dok nije polomio i ruke i noge protivniku (čitaj – preuzeo resurse: institucije, medije, vlast na državnoj i lokalnim razinama) i sad računa da su i ovi njegovi politički invalidi dovoljno dobri kako bi pobijedili razoružanoga i svezanoga rivala. Sudija (čitaj – SAD i EU) mirno je promatrao kako se nekoliko stotina hiljada prozapadno orijentisanih i svojoj državi lojalnih građana bori protiv 20 puta jačega rivala, iza kojega stoji Moskva. Nije bilo šanse da završi drukčije nego što je završilo 30. avgusta 2020. pa taman da su Crnogorci bili sve Superman do Supermana.

Ali, bila je to vrlo tijesna pobjeda...

- Jeste, na tim je izborima Putin-Vučićeva koalicija pobijedila doslovno za pola poslanika, uz prljavu igru kojom je spriječen ulazak poslanika Hrvatske građanske inicijative (HGI) u Skupštinu. Na izborima, u Nikšiću, agresija Beograda bila je strašna, a pobjeda izvojevana na golu silu. E, zatim je sve išlo lakše, prosrpske (uvijek to znači i proruske) stranke preuzele su državne resurse, zaposlile desetke hiljada svojih glasača, a popovi su se neometano mogli posvetiti agitpropu. Pobjede su bile sve uvjerljivije, zaključno s izborima u Podgorici i za predsjednika CG. Nikad ne smetnite s uma: sve stranke koje su bile dio pobjedničkih koalicija 2020. ili su iz njih nastale, do pobjede je dovela ruka Amfilohija Radovića, za kojega je NATO bio i ostao – Četvrti Reich!

Ovo sve ne znači da je Beograd stajao skrštenih ruku. Ne. Samo se sad mogao relativno diskretno miješati u unutarnje stvari Crne Gore. A posao sada obavljaju oni koji su instalirani nakon promjene vlasti, prije tri godine. Sigurnosno-obavještajni sektor Crne Gore postao je ekspozitura BIA-e. A na čelu BIA-e je Alekandar Vulin, koji otvoreno govori o „srpskom svetu“ i prisustvovao je prije desetak dana konferenciji u Rusiji. Zaključak možete izvesti sami…

I sve se to događa pred nosom predstavnika, kako se to zna reći, međunarodne zajednice?

Možda je bolje da sam dovršim misao, imajući u vidu da i ovako očigledne stvari nijesu mogli ili nijesu htjeli shvatiti Gabriel Escobar, Derek Chollet, Chris Hill... Dakle, „zahvaljujući“ brutalnomu miješanju Istoka i promašenomu držanju Zapada, u Crnoj Gori smijenjena je vlast koja jest ozbiljno patila od korupcije, a na njezino mjesto dovedena je klerošovinistička i rusofilska vlast, još sklonija korupciji i partitokratiji od prethodne.

Najkraće – Chollet, Escobar i Hill izgubili su Zapadni Balkan, samo to, izgleda, Blinkenu i Bidenu još niko nije rekao.    

Budući da je Crna Gora kandidat za članstvo u EU-u, kako omogućiti poštene i fer izbore bez sličnoga miješanja sa strane, koje je predvodila Happy TV i njezin gost Aleksandar Raković, ostrašćeni negator crnogorske nacije?

- Teorijski, ništa lakše: amputirate uticaje sa strane koje sam spomenuo, zabranite popovima da se bave politikom, sredite birački spisak i kaznite po zakonu sve koji muljaju uoči izbora i na izborni dan. U praksi, to je moguće ako Srbija postane demokratska, evropska država, a na čelo EU-a i SAD-a dođu ljudi koji stvarno vjeruju u načela koja proklamuju. Ne čini mi se da je to bliska budućnost.

Što se Rakovića tiče, on je primjerak najgore vrste koja nastaje u Crnoj Gori a uspijeva u Beogradu. I koja opstaje ližući ruku koja ga plaća da bi pljuvao na svoje ognjište. Dobro je što se ne izjašnjava kao Crnogorac i nadam se da ga nitko ne će uvjeriti da počne.

Zar aktualni rektor Univerziteta Crne Gore (UCG) Vladimir Božović nije još radikalniji u negiranju nacionalnoga identiteta Crnogoraca? Kako može čovjek takvih pogleda biti na čelu najviše državne obrazovne ustanove? 

- Rektor UCG-a mnogo je pametniji i lukaviji, pa posljedično i mnogo opasniji. Nije moguće biti verbalno radikalniji od Rakovića, osim ako ste Šešelj ili onaj Antić. E, sad, druga je stvar ako prihvatite, a ima osnova za to, da je portal In4S pravo lice Vladimira Božovića. U tom slučaju neophodan je „WAR“ da utvrdi ko je crnji i gori, Raković ili Božović. A činjenica da je takav Vladimir Božović dobio glasove svih članova tijela koje ga je izabralo za rektora Univerziteta CG pokazuje kakvu je politiku prethodnih desetljeća vodila vlast predvođena DPS-om. Zato danas na razaranje Crne Gore ne reaguje gotovo nitko sa UCG, iz CANU… Gotovo nepogrješivo trodesetljetno biranje podobnih učinilo je da se sve prospe na prvoj krivini.

Željeli bismo da Crna Gora što prije postane članicom EU-a. Posljednjih godina, međutim, kao da je taj proces usporen, stavljen u stranu. U čemu je problem?

- U najkraćem, problem je u tome što je Crna Gora dobila vlast koja iskreno ne želi CG u EU-u. Gospodar te vlasti je Aleksandar Vučić i on bi poludio da se Crna Gora nađe u EU prije Srbije; ne samo zbog svojega bolesnoga ega nego i zbog niza praktičnih problema koje bi to donijelo Beogradu. Da ne ponavljam kako i koliko isto vrijedi za odnos Rusije.

Drugo, samo onaj ko želi biti prevaren, može biti prevaren eurooptimističnom retorikom Abazovića, Milatovića&comp. Dakle, službena Podgorica laže službenome Bruxellesu da želi u EU, a službeni Bruxelles tobože to ne vidi i stalno nešto podvikuje Dritanu. Realno, predstava za malu djecu, s opskurnim Varhelyijem u glavnoj sporednoj ulozi.

Treće, Crna Gora naopako je reagovala kad je šef prethodne Evropske komisije Juncker saopštio da proširenja neće biti „idućih pet godina“. Umjesto da nastavi najjačim tempom i ispunjava reforme, Vlada Duška Markovića gotovo da je „batalila“ evropsku agendu, ponašajući se kao da je pet godina – pet stoljeća. Doduše, i ta vlada je, vozeći EU agendu s pola gasa, bila Valentino Rossi za ovu Abazovićevu i prethodnu, apostolsku Krivokapićevu.

Predsjednika DNP-a Milan Knežević izjavio je ako postane mandatar da će poništiti priznanje lažne države Kosovo, možda u perspektivi zatraži i izlazak iz NATO-a, uporno Crnu Goru naziva „Ambasadistan“... Što se može iščitati iz tih poruka?

- Milan Knežević sigurno neće postati mandatar, pa može obećavati i produžetak života građana Crne Gore na 120 godina. No ne bih ignorisao poruku iz njegove rodne Zete da će na razini opštine „otpriznati“ Kosovo. Ne bi me začudilo da, ako se to odluče napraviti, kao posebnoga gosta, uz ambasadora Rusije, pozovu i Christophera Hilla. Mrtav sam ozbiljan. Jer to kako ova američka ekipa podržava sve prorusko, a izdaje sve prozapadno u Crnoj Gori, postaje objašnjivo na samo jedan način… koji je dosad bio tipičan za nas Balkance.

Gradonačelnik Pljevlja došao je u središte medijskoga interesa, što je svrha?

- Uz nešto starije unutarnje inicijative, poput one o posebnom statusu za Boku i ovo što sada radi novi gradonačelnik Pljevalja, ima smisla zapitati se: je li to počela „saoizacija“ Crne Gore? Da budem ciničan do kraja, tim bi povodom specijalni gosti mogli biti Escobar i Varhelyi.

U predizbornim govorima obećava se znatna poboljšica materijalnoga položaja crnogorskih građana. Je li riječ o poznatom populizmu, odnosno kako na to gledaju građani, birači?

- Populizam je golim okom vidljiv. Nedavno se Crna Gora zadužila po kamatnoj stopi od koje se ježe i „zelenaši“ na ulici. A onda je Vlada predložila rebalans proračuna jer ima viška novca u blagajni!? Pogađate, desetak dana pred izbore. Mi nismo samo kancer-država, kako to reče Tanja Fajon, mi smo postali cirkus-država, baš kako žele svi koji su bili protiv obnove njene nezavisnosti.

A kako na to gledaju građani? Većina njih s oduševljenjem. Ništa što će doći nakon 1. u mjesecu u ovom trenutku ne zanima većinu građana Crne Gore. Savršeno im se fućka za upozorenja da upravo uništavaju budućnost svoje djece.  

Dritan Abazović kao premijer potpisao je svojedobno ugovor sa SPC-om. Je li taj ugovor ratificiran i što je s položajem Crnogorske pravoslavne Crkve, je li još predmet anateme...

- Dritan Abazović je lakoćom tipičnom za osobe bez savjesti i svijesti darovao Crkvi Srbije i državi Srbiji najvrjednije što Crna Gora ima: njezino kompletno sakralno nasljeđe, a zapravo nacionalnu i državnu DNK prepisao je drugoj državi. Ako postoji neprskana forma akta veleizdaje, to je tzv. Temeljni ugovor. To je očigledno i neukom, iako Abazović to drsko negira.

To je, drukčije, klasična krađa povijesti i identiteta jednoga naroda i jedne države. Čak ni Aleksandar Karađorđević nije dao srpskoj Crkvi to što joj je dao besprizorni Dritan Abazović. Taj posao, međutim, nikad ne će biti završena stvar za Crnogorce.

A kakav je odnos Vlade prema CPC-u, dovoljno govori nedavni događaj: Abazović je na sva zvona pozivao mitropolita i predstavnike CPC-a da dođu i s njima potpišu ugovor, da bi se, kad je sastanak ugovoren, ispostavilo kako umjesto premijera tamo treba da budu neki trećerazredni vladini činovnici. Naravno da je CPC otkazao sastanak. Toliko o ravnopravnosti građana u CG, neselektivnosti vlade, ravnopravnosti vjernika…

Stabilnost države nešto je što je pretpostavka napretku, pa i ulasku u EU. Tko na ovim izborima to zagovara; točnije, tko bi ju mogao crnogorskoj naciji dugoročno osigurati?

- Dugoročno samo i isključivo građani Crne Gore. Odnosno, većinsko razumijevanje da je država najbolji instrument za uređenje načina života po mjeri ljudi koji u njoj žive. I da svako ko ima elementarnu ideju o samopoštovanju mora biti protiv toga da njegova zemlja služi kao moneta za potkusurivanje u trgovinama velikih s malo većima od malih. Pogotovo građani Crne Gore imaju pravo i obavezu na takav odnos prema svojoj državi jer ni jedna članica UN-a nije tako skupo krvlju platila slobodu, slobodu svakoga kvadratnoga metra svoje zemlje.

U Srbiji se neskriveno navija za rusku agresiju na Ukrajinu. Kako se to prelama u crnogorskom društvu?

- Lideri stranaka aktualne vlasti moraju se „folirati“ i pred sagovornicima iz EU-a i SAD-a glumatati potporu Ukrajini i osudu Rusije. No njihovo je članstvo slobodno slaviti Putina, ispisivati Z gdje stigne, odijevati odjeću sa simbolima agresije na Ukrajinu, a „noćni vukovi“ i pravoslavna bratstva povremeno se lijepo druže na terevenkama s „prozapadnim“ premijerom Abazovićem.

Jeftine predstave do bola, vrijeđaju inteligenciju, ali za Washington i Bruxelles, izgleda, dovoljno.

Nedavno je na skupu Međunarodnoga PEN centra u Zagrebu poznati crnogorski književnik Miodrag Popović upozorio na jezičnu, kulturnu i nacionalnu diskriminaciju nacionalnih Crnogoraca. Njegov nastup bio je svojevrstan signal na uzbunu u okviru EU-a. Kakav je odjek taj govor imao u Crnoj Gori?

- Mijo to govori već godinama u Crnoj Gori, upozoravao je da se to sprema i mnogo prije 30. avgusta 2020. Na žalost, mnogi su te njegove riječi shvatili ozbiljno tek kad se dogodilo ono što je najavljivao. Vjerujem, ipak, da ni sad nije kasno, jer povijest svjedoči da je duh slobode u Crnoj Gori jedina neuništiva kategorija. „Nove nužde ištu nove sile“, a oni koji vole Crnu Goru trenutno tragaju za tim silama. No možete biti sigurni da ćemo ih pronaći.