Može li Spajić sastaviti vladu do kraja dana

Razgovorom sa Bošnjačkom strankom očekivani mandatar Milojko Spajić završio je prvi, moguće i posljednji krug zvaničnih razgovora o formiranju 44. vlade. Prema izvorima Antene M, Spajić je još prošle sedmice najavio, a tokom jučerašnjih sastanaka sa liderima stranaka manje brojnih naroda ponovio odlučnost da do večeras riješi sve dileme u vezi svoga kabineta.

Na pitanje što je motiv lidera PES da toliko ubrza donošenje tako krupne odluke, sagovornici Antene M uglavnom su saglasni o dva razloga: jedan je Spajićeva procjena da vrijeme ne radi za njega lično, a ni za Evropu sad; drugi je želja da se dogovor postigne do početka konstitutivne sjednice novog saziva Skupštine CG, kako bi na njoj za predsjenika zakonodavnog doma bio izabran Aleksa Bečić, predsjednik najvažnijeg koalicionog partnera Evrope sad.

Do kraja dana znaćemo, dakle, da li je Spajić uspio da ispuni cilj koji je sada sebi zacrtao. U ovom trenutku čini se da je to moguće samo u varijanti sa ulaskom "Za budućnost CG" u vladu. Ujedno, bila bi to varijanta koju su kao svojevrsnu političku stupicu za očekivanog mandatara nedjeljama kreirali isti politički i medijski centri koje smo imali priliku da gledamo na djelu tokom litijaške kontrarevolucije i "bitaka" za pojedine crnogorske gradove kojima je komandovano iz Beograda i Moskve.

Vlada samo od pobjednica litijaške kontrarevolucije teško da je ono što je Milojko Spajić sanjao kad je ušao u pregovore o njenom formiranju. Teško je, naime, očekivati da će ijedna od lista manje brojnih naroda biti dio izvršne vlasti u kojoj bi bile stranke doskorašnjeg Demokratskog fronta. Liderima albanskih stranaka, BS i HGI bilo bi preteško da objasne svojim biračima ulazak u vlast sa strankama koje ne priznaju Kosovo i genocid u Srebrenici, no priznaju Ratka Mladića za heroja, odlaze na noge Milici "Zavetnici" u Beograd i formiraju etnički čiste vlasti u gradovima u kojima su osvojili većinu. A bez stranaka manjinskih naroda kao partnera, pošto je u startu eliminisao koaliciju "Zajedno", Spajić i PES napraviće vladu bez iskaznice pred Zapadom. Evropa sad - bez evropske budućnosti u startu.

Prethodnih dana u opticaj je, posredstvom režimskih medija u Beogradu i Podgorici, lansirana teza da će Aleksandar Vučić i Gabrijel Eskobar isposlovati u Vašingtonu tolerisanje ulaska proruskih i prosrpskih NSD i DNP u vladu, uz Mandićevo i Kneževićevo obećanje da će "zaboraviti" na stavove koji ih čine nepoželjnim za SAD i EU, a povodom: Kosova, agresije Rusije na Ukrajinu i sankcija Moskvi, Srebrenice, Oluje...

Koliko je Gabrijel Eskobar u situaciji da ispuni to obećanje, ako ga je uopšte dao, možda najbolje pokazuje sklanjanje Derika Šolea sa pozicije Blinkenovog savjetnika na mjesto podsekretara u Ministarstvu odbrane. Po svoj prilici to je potvrda informacija kako je Vašington riješio da promijeni ekipu koja na Zapadnom Balkanu nije ispunila očekivanja i Eskobar je prvi sljedeći na redu za premještaj. Nijedan od sagovornika Antene M, respektabilnih poznavalaca američke spoljne politike, nije mogao da potvrdi i nagovještaj promjena stava Stejt departmenta prema koaliciji ZBCG.

Spajić je u pregovorima o vladi bio izrazito boleć prema Demokratama. Lako razumljivo jer mu je stranka Alekse Bečića čuvala bokove prema Crkvi Srbije i prosrpskom biračkom tijelu. Napadi (veoma neutemeljeni) na BS zbog, navodno, megalomanskih zahtjeva zapravo su odvukli pažnju od činjenice da je Bečiću i Demokratama namijenjeno srce kolača vlasti, uključujući monopol nad bezbjednosnim sektorom, koji je postao opsesivna fiksacija nove generacije političara i partija.

Važno i otvoreno pitanje je na koga u kojoj od dvije varijante (sa manjinama ili sa ZBCG) očekivani mandatar može da računa sa "svoje" poslaničke liste. Iako nose ime "Evropa sad" više podsjećaju na društvo slučajnih saputnika koji su na izbore izašli iz "Lastinog" autobusa, nego na vrijednosno homogenu ekskurziju na putu prema Briselu. Zaista je, uz najbolju volju, u objavama partijskih glasnogovornika, poput Čarapića, Dragaša ili Radulovića teško prepoznati i naznaku političke pismenosti i evropskih vrijednosti. To sugeriše da bi Spajić, ako se opredijeli za partnerstvo sa manjinama, mogao upasti u probleme sa matematikom. A sasvim je jasno: ako se odluči za savez sa stranjama bivšeg DF, evropsku agendu ne bi mogao da podvali ni Kristijanu Timonijeu... da mu, konačno, nije istekao mandat.

Na kraju, u ovom trenutku čini se da je neulazak GP URA u vladu jedna od rijetkih izvjesnih stvari, uprkos gotovo dirljivoj kampanji paramedijskih adresa da Dritan Abazović ne ostane na cjedilu. Ako se to potvrdi i u konačnom, eto barem jedne dobre stvari za Crnu Goru i planetu Zemlju.

Naravno, sve ovo pod uslovom da se, umjesto nove vlade i parlamenta, Crnoj Gori ne desi vanredno stanje, za koje udarnički teren priprema odlazeći premijer, njegovi pobočnici u vladi i partiji, neka pera za sve šešire iz režimskih glasila i polusvijet (vjerovatno pozajmljenih) botova.