Popović: Vučić preko Muamerovog sina i sličnih pokušava kontrolisati Bošnjake u regionu. Zašto je Izetbegović podržao Ibrahimovićev savez sa četnicima?

Politiku koju su devedesetih godina 20. vijeka determinisale velikosrpske i velikodržavne ambicije SANU i Slobodana Miloševića, tokom postmiloševićevskog perioda u Srbiji, a od avgusta 2020. godine i u Crnoj Gori, preuzela je državna crkva Srbije. Zato je u Crnoj Gori danas na vlasti struktura koja je prije samo 18 godina glasala protiv obnove crnogorske državne nezavisnosti i koja je 2017. agitovala protiv njenog priključenja NATO.

Zadatak te političke strukture je da asimiluje crnogorsku naciju, da Crnu Goru kao nezavisnu državu izbriše sa geografske karte i da je, zajedno sa bosanskohercegovačkim entitetom RS, prilkjuči Srbiji, kaže pisac Milorad Popović.

U razgovoru za Slobodnu Bosnu, crnogorski književnik i dobitnik više domaćih i međunarodnih književnih priznanja, uključujući ”Njegoševu nagradu” i nagradu ”Meša Selimović”, kaže da je ”marionetski režim u Podgorici, služeći Beogradu i Moskvi, od Crne Gore napravio balkansku Bjelorusiju; koloniju koja, uz Rusiju i Bjelorusiju, jedina u Evropi ima političke zatvorenike”.

Razgovarala: Tamara Nikčević

SLOBODNA BOSNA: Da, ali Zapad Podgorici toleriše i političke zatvorenike i sve zbog čega oštro kritikuje i Minsk i Moskvu.

POPOVIĆ: Istina. Iako su u Beogradu i Budimpešti na vlasti autoritarni režimi, u Srbiji i Mađarskoj nema političkih zatvorenika, niti je, kao u Crnoj Gori, u toj mjeri izražen politički progon po ideološkoj ili nacionalnoj osnovi. 

Ćutanje Zapada o kojem govorite opasno je jer ne predviđa moguću reakciju dijela crnogorskog društva na sve žešći teror podgoričkog marionetskog režima. Taj teror Zapad prećutno odobrava ne samo zato što zemlje liberalne demokratije, i zbog tromosti vlastitog sistema, gotovo uvijek sporo reaguju, nego i zato što su nerijetko fascinirane autokratskim režimima, sa kojima često pregovaraju ne bi li ih pridobile na svoju stranu. Primjer je Aleksandar Vučić. 

Objašnjenje smo vidjeli i u Ukrajini: prije tri godine, kada je Rusija tenkovima krenula na Ukrajinu, SAD su pedsjedniku Volodimiru Zelenskom nudile da ga evakiušu i prebace na sigurno mjesto.

”Ne tražim od vas prevoz, tražim oružje da se borim”, odgovorio im je ukrajinski predsjednik.

SB: Hoćete da kažete da zapadne pomoći nema dok sami ne pružite otpor?

POPOVIĆ: Tako je. Struktura koja je 2006. vratila Crnoj Gori nezavisnost, a 2017. je uvela u NATO, strateški je saveznik Zapada. Ta nesposobna, donekle i naivna politička elita, koja je avgusta 2020. izgubila vlast, i dalje nema ozbiljnu strategiju odbrane; nijesu uspjeli da sačuvaju prozapadni, građanski, multietnički blok, očito ne shvatajući da će velikosrpski, propagandni, politički i obavještajni štabovi udariti baš tu - u meko tkivo Crne Gore, u njen noseći stub, koji je, od obnove državne nezavisnosti 2006. godine, ključno održao nezavisnu državu Crnu Goru. Nažalost, upravo je ta politička struktura danas vrsta saučesnika u rušenju Crne Gore.

SB: Kako je saučesnik?

POPOVIĆ: Posmatrajući izvana, nekome ne odveć obrazovanom i lucidnom zapadnom diplomati stanje u Crnoj Gori može izgledati redovno: Vlada ima gotovo dvotrećinsku većinu, parlament naizgled funkcioniše, opozicija se manje-više bavi uobičajnim temama. Međutim, da je opozicija napustila parlament čim je četnički vojvoda, tada prvostepeno osuđen za pokušaj terorizma iz 2016. godine, postao šef parlamenta, da je pozvala građane na protest zbog političkih procesa protiv nekadašnjih tužilaca i visokih državnih funkcionera - Čađenovića, Katnića, Veljovića i Jelene Perović - to ne bi ostalo bez reakcije zapadnih saveznika.

Opozicija je do sad morala da objavi memorandum, dokumentovan dokazima o sistemskoj kulturnoj asimilaciji i devastaciji, o otimanju crnogorske kulturno-istorijske baštine, o tome da su u zemlji u kojoj je režim za četiri godine uništio i pokrao sve što je mogao, svi optuženi za navodni privredni kriminal i pripadnost zločinačkim organizacijama nacionalni Crnogorci; o tome da se nacionalna diskriminacija posebno ogleda u resorima odbrane, pravosuđa, unutrašnjih poslova, prosvjete i nauke; da su otvoreni ruski agenti i agitatori, pored parlamenta i Vlade, postavljeni i na čelna mjesta u državnom univerzitetu i tajnim službama... Umjesto toga, opozicija zbunjuje građane i vanjske faktore pokušajima pravljena vještačkih političkih i ideoloških razlika između premijera Milojka Spajića, vicepremijera Alekse Bečića i šefa parlamenta Andrije Mandica.

SB: Vi ne vidite tu razliku?

POPOVIĆ: Kakvu razliku?! Svi su se oni ispilili iz ”moleban revolucije”, iz Amfilohijeve mantije i kabineta srpsko-ruskih propagandno-obavještajnih službi. Opozicija, dakle, ne samo da se nije aktivno suprostavila uništenju građanske Crne Gore i crnogorske nacije o kojem govorim, nego nije smogla snage da stvari nazove pravim imenom. Pritom, pokazali su krajnju nesolidarnost prema novinarima i intelektualcima koje režim progoni i koji su egzistencijalno ugroženi usljed režimske odmazde.

SB: Zašto takvom režimu nije pružen ozbiljniji otpor? Jesu li protekle četiri godine srušile mit o crnogorskoj hrabrosti i junaštvu? Ili, da preformulišem: je li vrijeme za nama potvrdilo da će se Crnogorci svih vjera i nacija bez razmišljanja suprotstaviti mnogo jačoj spoljnoj sili, ali da će pokorno služiti svakoj vlasti?

POPOVIĆ: Najveći dio opozicije, naročito one mlađe od 50 godina, cio život proveo je ili u vlasti ili blizu nje. Riječ je o političarima bez ikakvog opozicionog iskustva ili političke strasti. Oni nikako da shvate da magnum crimen Demokratske partije socijalista (DPS) nijesu kriminal i korupcija, nego to što je stranka Mila Đukanovića 1997. stala na čelo pokreta za nezavisnost i što je u njoj najviše nacionalnih Crnogoraca. Da su problem kriminal i korupcija, ne bi Crna Gora, četiri godine nakon smjene Đukanovićeve partije, bila neuporedivo kriminalinija država, o čemu svjedoči i nedavno objavljeni podatak Evropske unije da najveći broj zaplijenjenih švercovanih cigareta, kada je riječ o zemljama izvan EU, dolazi iz Turske, Ujedinjenih Arapskih Emirata i - Crne Gore. Dugoročni cilj Beograda i njenih marioneta u Podgorici je segregacija nacionalnih Crnogoraca, zagovornika državne nezavisnosti iz 2006. godine, kako bi se ubrzala projektovana srbizacija, sve uz podršku stranaka manje brojnih naroda, dojučerašnjih saveznika DPS-a.

Na kraju, kada govorimo o razlozima nepostojanja ozbiljnijeg otpora režimu, ne zaboravite da je Crna Gora jedina država u SFRJ koja nije imala antikomunističku opoziciju. Zbog toga što je jednom rekao da je Tito američki špijun, a drugi put da je sovjetski, Kiro Radović je postao jedini politički zatvorenik u Crnoj Gori koji nije bio IB-ovac.

SB: Svjetski poznat politički zatvorenik i komunistički disident bio je Crnogorac - Milovan Đilas.

POPOVIĆ: Tako je. Međutim, Đilas tada nije politički djelovao i živio u Crnoj Gori, zato ga nijesam pomenuo. 

Zašto, dakle, Crnogorci nijesu imali ozbiljnu antikomunističku opoziciju, niti iskustvo opozicionog političkog djelovanja? Kako je moguće da nasljednici onih za koje je Garibaldi rekao da ”njihovo junaštvo čini čast čovječanstvu”, i baštinici vjerovatno jednog od najvećih fenomena evropske istorije - tih 100 000 Crnogoraca je, naime, iako napadano od najjačih evroazijskih imperija, jedino u ukruženju stoljećima uspijevalo da ostane slobodno - danas nemaju snage, borbenosti i hrabrosti da se suprotstave teroru slabog, marionetskog režima?

SB: Imate li odgovor?

POPOVIĆ: Crnogorci još nemaju kritičnu distancu prema komunizmu i jugoslovenstvu; još  nijesu shvatili da će, ukoliko proces nacionalnog konstituisanja ne dovedu do kraja, biti prinuđeni da prave sitne piljarske kompromise, nakon kojih će doživjeti ono što upravo doživljavaju: ostaće sami, bez saveznika, na ledini. 

Slijedeći instrukcije premijera Albanije Edija Rame, prozapadni blok najprije su napustile albanske stranke. Nedavno je isto učinila partija za koju glasa najviše bošnjačkoga naroda u Crnoj Gori - Bošnjačka stranka. Taj transfer inspirisan je i podržan iz Beograda, čiji je strateški cilj stvaranje etnički čistih država. Uostalom, tzv. istorijski sporazum Albanaca i Srba podrazumijeva definitivno razgraničenje i stvaranje novih granica, koje uključuju djelove Kosova, BiH, Crne Gore, vjerovatno i Sjeverne Makedonije. 

SB: Kako se to reflektuje na crnogorsko društvo? Od avgusta 2020. godine, ovo je treća Vlada bez Crnogoraca.

POPOVIĆ: Riječ je o projektu ubrzane asimilacije Crnogoraca i planu velikosrpskih nacionalista da im dodijele sudbinu Moravaca i Lužičkih Srba, koji su u procesu nestanka. To se radi veoma organizovano, brutalno i efikasno. 

SB: Kako?

POPOVIĆ: Izuzev konvertita koji su se novoj vlasti prodali za novac ili privilegije, ni na jednoj političkoj funkciji ili u kulturi danas nemate nacionalnog Crnogorca. Medijski javni servis oruđe je ogoljene velikosroske propagande, dok se paralelno sprovodi potpuna srbizacija crnogorske kulture. Resorno ministarstvo, na primjer, odavno ne podupire relevantne pisce i časopise; ugasilo se književno prevođenje i međunarodna razmjena; svi sajmovi knjiga, književni, muzički i filmski festivali postali su provincijalne varijacije ”srpskog sveta”; crnogorski pisci i umjetnici su getoizirani: u dvije trećine javnih kulturnih institucija u Crnoj Gori bilo kakav crnogorski umjetnički i kulturni sadržaj ne može dobiti prostor za promociju. 

Pored toga, režim progoni političke protivnike, pokreće političke procese, najavljuje hapšenja onih koji su imali zapažene, često i ključne uloge u vraćanju državne nezavisnosti Crne Gore i njenom priključenju NATO. Taj razuđeni sistem tvrde i meke moći kombinacija je staljinističkih i fašističkih metoda nasilja prema političkim protivnicima. Status Crnogoraca u Crnoj Gori umnogome danas podsjeća na status Baska i Katalonaca u doba fašističkog režima Franciska Franka.  

SB: U kojem smislu?

POPOVIĆ: Svako fašističko ozračje karakteriše, s jedne strane brutalnost, neobzirnost i glupost, a s druge pomiješana osjećanja straha, ravnodušnosti i samosažaljenja. Ključni ton političkog života u Crnoj Gori danas daje policijsko-pravosudna hunta, duboko umrežena sa crkveno-paravojnim-kriminalnim strukturama, o čemu najbolje svjedoči odnos sudija, tužilaca i policije prema pritvorenim političkim zatvorenicima. Nekadašnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovica, čim su ga polumrtvog iz zatvora prenijeli u bolnicu, lancima su vezali za bolnički krevet, nakon čega su satima saslušavali ljekare koji su konstatovali da je Veljoviću, baš kao i bivšem tužiocu Katniću, neophodno bolničko liječenje.

Vrhunac njihove brutalnosti, nezapamćen još od vremena staljinizma, pokazuje i na silu sklepana optužnica protiv Milivoja Katnića, koga su najprije optužili da je član zločinačke organizacije, a onda, kad su shvatili da za tu monstruoznu konstrukciju nemaju dokaza, njegovu kuću u crnogorskoj nedođiji procijenili na više od milion eura, kako bi ga optužili za novo krivično djelo. Na kraju, nemajući kud, izmislili su da ga Hrvatska potražuje za ratni zločin. 

SB: Njegov advokat je to demantovao.

POPOVIĆ: Naravno da je demantovao. No, vrhunac kriminalnog djelovanja suda i tužilaštva očitovan je u posljednjem obrazloženju produžetka pritvora istom Katniću, u kojem tužilac, pored ostalog, kriminalizuje i telefonske kontakte bivšeg specijalnog tužioca sa šest novinarki i novinara i jednim piscem! Najzad, sudije Vrhovnog suda falsifikovale su datum ulaska jedne kriminalne grupe iz Srbije u Crnu Goru kako bi bivšeg specijalnog tužioca lažno optužili da im je praktično pomogao u vršenju zločina. 

Slučaj bivšeg tužioca Milivoja Katnića, čiji je jedini crimen to što je otkrio namjeru ruskih agenata iz Crne Gore i Srbije i agenata GRU-a da 16. oktobra 2016. izvedu državni udar i ovdje izazovu krvoproliće, po svojoj je surovosti i apsurdnosti najsličniji čuvenoj "aferi Drajfus".

SB: Režim u Crnoj Gori nazvali ste marionetskim i slabim. Kako je slab ako ga već optužujete za tako strašne stvari?

POPOVIĆ: Zato što falsifikati, progoni političkih protivnika, targetiranje novinara i pisaca nijesu samo odraz gluposti i traljavosti, nego i demonske psihologije nedemokratskog režima, koji pokušava da građanima utjera strah u kosti, kako oni ne bi, baš kao u ”Prokletoj avliji”, nešto krivo pomislili protiv vlasti. 

SB: Albanske stranke su, kažete, promijenile političku stranu pod pritiskom premijera Rame. Zašto ulazak Bošnjačke stranke (BS) u savez sa četničkim vojvodom Andrjom Mandićem dovodite u vezu sa Beogradom?

POPOVIĆ: U karađorđevićevskoj Jugoslaviji, velikosrbi su kupili tridesetak begova i aga u BiH, u Sandžaku i na Kosovu, i pomoću njih kontrolisali muslimanski narod. To danas ponavlja Vučić: pomoću sina Muamera Zukorlića, Ervina Ibrahimovića i sličnih pokušava da kontroliše Bošnjake u regionu. 

BS je dobila važnu ulogu u transformaciji Crne Gore u treću srpsku državu. Ovdje, naime,  nije riječ o ”bosnizaciji” Crne Gore ili o njenoj etnofederalizacji; riječ je o pokušaju fundamentalne i suštinske političke i vrjednosne transformacije Crne Gore u "srpsku Spartu".

SB: Da, ali - kako?

POPOVIĆ: Od čelnika Bošnjačke stranke i njima bliskih struktura velikosrbi upravo stvaraju nove mehmede spahe, nove zukorliće koji će služiti beogradskim gazdama. Budući da je riječ o političarima koji su još 2016. godine, nakon pomenutog pokušaja državnog udara, sa ruskom agenturom i teroristima namjerali da uđu u vlast - što je spriječio tadašnji predsjednik Bošnjačke stranke, veliki i Bošnjak i crnogorski patriota, pokojni Rafet Husović - ne mogu reći da su me iznenadili Ervin Ibrahimović, Suljo Mustafić, Mirsad Nurković i dr. Konačno, ako Ibrahimoviću nije smetalo da se devedesetih učlani u najgoru Narodnu stranku, čiji su politički saveznici tada razarali BiH, držali Sarajevo pod opsadom, planirali genocid u Srebrenici, zašto bi se danas gadio koalicije sa četničkim vojvodom Mandićem?

SB: Predsjednica udruženja ”Majke Srebrenice” podržala je taj politički savez, baš kao i predsjednik SDA Bakir Izetbegović.

POPOVIĆ: Ibrahimovićeva manipulacija tom ženom u namjanju ruku je nemoralna i odvratna. Međutim, veoma indikativna je podrška predsjednika SDA; tim prije što se ulaskom crnogorskih Bošnjaka u velikosrpski korpus slabi njihova pozicija u regionu. Zašto je Izetbegović podržao Ibrahimovićev savez sa četnicima? Ili je Izetbegović potpuno politički potkapacitiran ili je napravio dogovor sa Beogradom.

SB: Kakav dogovor?

POPOVIĆ: O tkz. muslimanskoj ”fildžan državi”, koja bi imala dvije enklave - jednu bihaćku i drugu sarajevsko-tuzlansko-zeničku. One bi funkcionisale kao Gaza i Zapadna obala.

SB: Kako to da Crnogorci nijesu tako burno reagovali kad su albanske stranke ušle u vlast sa velikosrpskom političkom strukturom? Odakle višak emocija kada je riječ o Bošnjačkoj stranci?

POPOVIĆ: Možda otuda što su na ulazak BS u velikosrpsku, prorusku Vladu odmah burno reagovali sami Bošnjaci; među prvima - reis Rifat Fejzić. Albanci su uglavnom ćutali. 

Pored toga, reakcija Crnogoraca bila je jača i zbog narasle frustracije: postalo je jasno i manje obrazovanim Crnogorcima, koji su, inače, uglavnom impresionisti, bez jasno formiranog političkog i nacionalnog stava, da su, uz Hrvatsku građansku inicijativu, ostali sami, te da je koalicija BS sa ruskom agenturom smrtonosna za državu koja je 2006. godine stvorena na građanskim vrijednostima. Najzad, razumjeli su da oni koji su u savezu sa četničkim vojvodama implicitno podržavaju velikosrpsko negiranje crnogorske nacije. Eto, zato su Crnogorci tako burno reagovali. 

Sa druge strane, reakcije bošnjačkih predstavnika u građanskim strankama, u crnogorskoj široj javnosti, u regionu potvrdile su da izvan BS ima Bošnjaka koji podržavaju Crnogorce, i to na isti način na koji su Crnogorci stajali uz njih onda kad su bili u nevolji. 

SB: Ibrahimović je kazao da su svi koji kritikuju odluku BS da uđe u Vladu neprijatelji i Bošnjaka i nezavisne Crne Gore. Jeste li se osjetili prozvanim?

POPOVIĆ: Ibrahimovićeva izjava je toliko glupa i besmislena da se ne da komentarisati. On brani svoju odluku svim sredstvima, jer zna da će sjutra izbori. Pitanje je kako će na ”svilen gajtan” koji im je Ibrahimović priredio reagovati Bošnjaci u Bijelom Polju, Rožajama, Pljevljima i ostalim crnogorskim gradovima. 

SB: Zaista mislite da će uskoro biti raspisani vanredni parlamentarni izbori? Vladajuća većina kaže da nikada nije imala veću podršku u parlamentu. Je li Vlada zaista toliko stabilna?

POPOVIĆ: Kako može biti stabilna vlada koja ima 32 člana, 25 ministara, 7 potpredsjednika Vlade, 35 savjetnika potpredsjednika Vlade, 54 državna sekretara?! Vlada Milojka Spajića ima više članova nego što ima poslanika u parlamentu. To je skalamerija ”s koca i konopca”, čiji je  zadatak da ispunjava naloge Beograda i Moskve. 

Kada je riječ o izborima, ukoliko zapadni partneri, bez obzira na trenutne interese, jače ne podrže prozapadne snage u Crnoj Gori i regionu, sudbina i Crne Gore i regiona biće tragična. 

SB: Zašto tragična?

POPOVIĆ: Zato što je na Balkanu uvijek sve nepredvidivo i sve moguće. U Crnoj Gori naročito. Ukoliko se ovdje nastavi pasivno čekanje i puko geopolitičko licitiranje i trgovina, Crna Gora će ostati moneta za potkusurivanje; bez elementarnog samopoštovanja i volje za preživljavanjem. Samo snažni i hrabri potezi i lideri mogu biti garant opstanka i slobode.

SB: Nakon Mila Đukanovića, ima li Crna Gora danas tako jakog lidera?  

POPOVIĆ:”Nema posla u plaha glavara", kaže crnogorska poslovica nastala tokom vjekovne borbe za opstanak. Crnu Goru nikada nije bilo lako braniti; tako nije ni danas. Zato je na crnogorskim liderima veliko breme i političke i moralne odgovornosti. Moraju se trgnuti iz apatije i sitnu dnevnu politiku zamijeniti smjelim i promišljenim akcijama, onako kako to su to stoljećima činili njihovi prethodnici.

Na početku Krimskog rata, ruski konzul iz Dubrovnika je kod crnogorskog knjaza Danila došao sa imperativnim zahtjevom: Crna Gora mora pomoći Rusiji i objaviti rat Turskoj. Knjaz ga je ćutke saslušao i iz kutije sa stola uzeo šaku dukata.

"Ovo je pomoć Crne Gore Rusiji”, rekao je.

Crnoj Gori su veoma važni zapadni saveznici, ali postoje državni interesi o kojima ozbiljni lideri ne pregovaraju. A samo se takvi lideri i uvažavaju i pamte.