CEP: Genocid nad Crnogorcima je stvarno počinjen poslije 1918. godine čemu svjedoči i pismo generala Vučinića Vilsonu

Crnogorska evropska partije u svom saopštenju navodi da je Genocid nad Crnogorcima stvarno počinjen poslije 1918. godine čemu svjedoči i pismo generala Milutina M. Vučinića američkom predsjedniku Vilsonu.

Saopštenje CEP-a prenosimo integralno:

Staro je pravilo, « Daj mi činjenice, daću ti pravo ». Činjenice su svete, a uvjerenja su slobodna (P. Skot). Činjenice obavezuju, u nauci i struci, i trebale bi i u političkom i drugom javnom, ali i nejavnom životu da imaju značenje erga omnes (prema svima), saopštene na način koji je u skladu sa načelima savjesnosti i poštenja (bona fides). Mi, iz Crnogorske evropske partije, smo to uradili, ili makar benevolentno pokušali uraditi, jasno i otvoreno, bez okolišavanja i uzmaka, pred bilo kime ili bilo čemu. Očigledne, notorne činjenice, pravno i istorijski relevantne, ne mogu se negirati, raznim političkim, ideološkim i drugim motivima, fantazijama, izmišljotinama, prevarama, podvalama i opskurnim pričama.

Poznato je, da istina boli, i to jako, pogotovo kad je za neke neprijatna, a u ovom slučaju ona je takva za konstantne velikosrpske protagoniste i negatore, u istoriji u XX vijeku, počinjenog, stvarnog, faktičkog genocida nad Crnogorcima i Crnogorkama, od kraja 1918., kad je Crna Gora postala žrtva velikosrpske okupacije, aneksije i subjugacije.

Crnogorska evropska partija predložila je i javno objavila Prijedlog Rezolucije o genocidu nad Crnogorcima (1918-1929) i pozvala druge političke parlamentarne i vanparlamentarne partije, koherentno tome i sve činioce intelektualnog, kreativnog, kulturnog, političkog i građanskog društva, riječju faktore društvenog života Crne Gore, raznih i važnih društvenih esnafa, da podrže našu Rezoluciju ili da se dogovorimo oko usaglašavanja teksta iste Rezolucije, između različitih subjekata, ali i s težnjom i akcentom da pojedinačno i zajednički otvorimo i tu temu i da je zajednički učinimo institucionalnom i predmetom, makar, javne diskusije i parlamentarne debate u Skupštini Crne Gore, na čijem dnevnom redu potrebno je da se ta Rezolucija nađe. Mi smo tu, za dijalog i dogovor, realan, objektivan, koherentan istorijskim i pravnim činjenicama i kooperativni smo za dogovor u smislu zajedničkom djelovanja u tome pravcu.

Sadržina teksta prijedloga Rezolucije o genocidu nad Crnogorcima, koju sam u ime Crnogorske evropske partije, u svojstvu njenog Predsjednika, prezentirao javnosti, od ranije je poznata, i dostupna je od ranije javnosti itd…, i nema potrebe da ponavljamo ono što smo već ekspicitno apostrofirali u istoj. Ali, ima potrebe navesti, istorijske i pravne činjenice, koje nesumnjivo pokazuju i argumentuju da smo u pravu kada smo to predložili i na čemu dosljedno insistiramo. I od čega odustati nećemo, a znajući da je ovo, ne dnevna, već dugoročna borba za Crnu Goru i za istinu o njoj, koju vode ljudi, hrabri, dosljedni, uporni, pravedni i znanstveni. Mi smo u tome, patriotskom crnogorskom stroju, vazda bili i bićemo sa ciljem da bi opet bio formiran crnogorski blok suverenista, koji bi se odupro, sinergijom akcije, poništavanju Crne Gore i Crogoraca/Crnogorki i građanske države Crne Gore i pokušajima izmjene njenog Ustava.Mi ništa neargumentovano ne pričamo i ne predlažemo, niti tražimo. Samo ono što ima istorijski, pravni i legitimni politički osnov, prije svega što emanira utemeljenje u utvrđenim istorijskim činjenicama.

U ime Crnogorske evropske partije, u ovom saopštenju, javnosti prezentiram još jedan bitan istorijski izvor i činjenice, koji potvrđuju da je genocid nad Crnom Gorom i Crnogorcima/Crnogorkama, vršen od kraja 1918. godine. Radi se o arhivskom dokumentu, istorijskom, primarnom izvoru, o pismu generala Milutina M. Vučinića, (jednog od organizatora Božićnog ustanka 1919 /po novom kalendaru/, ministru vojnom crnogorske vlade u egzilu (1919-1921) i Predsjedniku crnogorske vlade u emigraciji (1921-1922), koga je on 11. februara 1919. godine, iz Riima, kao politički emigrant, usljed srpskog terora i tlačenja, poslao Predsjedniku Sjedinjenih američkih država (SAD) dr Vudrouo Vilsonu.

To pismo glasi u cjelosti :  

„Gospodine Predsjedniče,

U vezi sa peticijom od 20. Jan. 1919. koju je imao čast predati vođa Crnogorskih ustaša gosp. Ministar Jovan S. Plamenac, Njegovoj Ekselenciji Ambasadoru Sjevero-Amerikanskih Sjedinjenih Država, a kako sam prije neki dan stigao iz krajeva moje nesrećne otadžbine, to mi je osobita čast u dopunu pomenute peticije našega vođe istaknuti: da se teror i nečuvena nasilja i dalje vrše nad zarobljenim Crnogorskim narodom od strane srbijanskih trupa i njenih plaćenika u prkos i najelementarnijih osjećaja morala i principa slobode lične i društvene:

Srbijanske su trupe pustile iz tamnica najveće zlikovce i od njih su stvorili čitave naoružane bande s naređenjem, da idu od sela do sela i od mjesta do mjesta u cilju zlostavljanja i pljačkanja čak i sviju onih ljudi i familija, koji su i najmanju duhovnu simpatiju pokazivali radi vaspostave Crne Gore i njenog državnog suvereniteta.

Ne bivaju u ovim slučajevima pošteđene ni žene ni đeca, nego ih svukuju i nose im sve haljinsko što nađu na njih; uzimaju im svu ishranu iz kuća, stoku i sve drugo što nađu, a zlostavljanja, bezčašćenja i zatvor to je obična stvar. Takvim zlikovcima se govori od strane terorističkih vlasti, da se od nikakvih okrutnosti i svojih zločinačkih postupaka ne plaše, jer ako se Crna Gora vaspostavi, da će oni dobiti drugu otadžbinu-SRBIJU-đe će biti za ta svoja zločinačka djela obilato nagrađeni službama i drugim. Taj bijes naročitim se ciljem provađa kako bi se narod zaplašio i uvjerio da nema ni od kuda nikakve druge nade, pa prema tome, da se prikloni krvavom režimu okupacije Crne Gore od strane Srbije. Sveštenici se apse i uzimaju na odgovornost ako ne bi u crkvama pri Božjoj leturgiji spominjali ime Kralja Petra Karađorđevića, a ima slučajeva đe je sveštenicima naređivato od strane Srbijan. terorističkih vlasti i prijetilo im se da ne smiju ukazati potonju poštu-izvršiti mrtvačko opijelo-mrcu koji je pokazivao simpatije prema svojoj otadžbini; a da nije ustanak spriječio, bila je donesena odluka od strane srbijanskog terorističkog odbora, da se mošti sviju svetitelja u granicama crnogorskim unište. Vrijeđaju se sve svetinje, javne i privatne, koje je narod svojom istorijom stvorio.

Srbijanske vlasti u Crnoj Gori spremaju sada krijući ali hitno otpor, da dadu svakome onome, koji bi pokušao vaspostavu Crne Gore pa ma to bilo i protiv samih Velikih Sila, a sve tobož kao da to narod sam spontano čini, t.j. da ni sami Crnogorci ne žele imati svoju otadžbinu, kako bi obmanuli strani politički svijet.

U tom cilju ne samo da imaju poslužiti čete, kojima oni daju razna imena, čas kod naroda nazivaju ih Šumadinskim trupama a pred stranim svijetom Jugoslovenskim i Crnogorskim, nego i ubacuju razne organizovane jedinice iz negdašnjeg Novopazarskog Sandžaka, da se nađu tun kao mještani sjeverne Crne Gore. Ubacuju preko Peći i negdašnjeg Novopazarskog Sandžaka silno oružje radi spremanja pomenutog otpora.

U tamnicama bez saslušanja leže prvi ljudi zemlje, koji su i moralne i duhovne vođe našega naroda. Ali baš su u tamnicama radi toga da ne bi mogli njihovu riječ čuti kulturni narodi. Pa nalazim, Gospodine Predsjedniče, da moralni interesi pravde zahtijevaju, da se njihova riječ kao političkih vođa našega naroda, ima čuti, a to bi moglo biti jedino kad bi se oni mogli pustiti na slobodu i kad bi mogli dobiti pravo da prođu kroz političku blokadu i da dođu u inostranstvo, gdje bi mogli slobodno, nezavisno i bez opasnosti po život istinu govoriti i zastupati pravednu stvar svoje zemlje.

Ako nije moguće iz čeljusti zvijerova da se puste sve nevine žrtve, to interesi humanosti, i pravdoljublja zahtijevaju da se pusti iz zatvora gospodin Vojvoda Božo Petrović, koji uživa opšte simpatije našega naroda, a povjerenje i njegova objektivnost poznata je i inostranstvu.

Moje su riječi, Gospodine Predsjedniče, nedovoljne a da bi mogle i u blijedoj boji prestaviti kobno stanje praćeno najgorim vandalizmom, koji se je zacario u mojoj otadžbini, od kad su, od nikoga neopunomoćene, ušle u istoj Srbijanske trupe, da izvrše grabež moje herojske zemlje. Moji sunarodnici sa suznim očima pogledivaju na Vašu uzvišenu osobu, kao na neumitnog pravednog sudiju, koji će zločince maći sa napaćenih grudi Crnogorskog Naroda.

Sav narod želi vaspostavu Crne Gore i održanje njenog državnog suvereniteta, a pri tome čast mi je napomenuti, gospodine Presjedniče, da naš Ustav počiva na najdemokratskijoj osnovi izbornoj, jer on ne prepoznaje nikakav izborni cenzus. Svaki punoljetni građanin crnogorski, bez obzira na njegovu imovinu, ima pravo glasa, međutim Srbijanski Ustav uslovljava za pravo glasa izvjesnu imovinsku bazu.

Pa narod, sjećajući se svoje negdašnje slobode, nije čudo što je prolio prije kratkog vremena svoju dragocjenu krv u borbi protiv Srbijanskih trupa.

U najvećoj poniznosti

Rim, 11. Feb. 1919.                        General Milutin Vučinić

Njegovoj Ekslenciji V. Vilsonu

Predsjedniku Sjedinjenih Država“

(Izvor: Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore-Podgorica, Odabrani dokumenti Jovana S. Plamenca, kutija bez signature, dokumenta izabrao i u posebnoj kutiji sabrao Jagoš Jovanović.

Spienti sat-pametnom je dosta.

Niko nam slobodu pokloniti ili donijeti neće, ako se sami čvrsto, dosljedno i uporno ne izborimo za nju.