Doktori medicine, specijalizanti zdravstvenog sistema Crne Gore, koji svoje znanje stiču kako u Crnoj Gori, tako i u zemljama regiona (najviše u Beogradu, Srbiji), predali su peticiju u kojoj traže povećanje sredstava predviđenih za odvojeni život, a koja su trebala biti definisana budžetom Crne Gore za 2025. godinu. Peticiju je potpisalo više od 200 ljekara, a ona je upućena Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu finansija, Fondu za zdravstveno osiguranje i kabinetu premijera. Peticija je podnijeta 29.10.2024. godine, ali nadležni još nisu dali odgovor, stoji u saopštenju dr Anisa Šabotića, osnivača Bošnjačkog demokratskog pokreta.
Sredstva koja su predviđena za odvojeni život specijalizanata, koji svoj staž obavljaju u zemljama regiona, iznose 333 eura, dok specijalizanti u Crnoj Gori dobijaju samo 108 eura.
"Zdravstveni sistem Crne Gore zavisi od ovih mladih ljudi, jer će upravo oni biti ti koji će u budućnosti pružati zdravstvenu zaštitu svim građanima. Stoga je od presudne važnosti da se adekvatno i pravovremeno reaguje kako bi se riješio njihov status. Apelujemo na sve nadležne institucije – Vladu, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo finansija, Fond za zdravstveno osiguranje, Odbor za zdravstvo i poslanike Skupštine Crne Gore – da hitno razmotre ovu peticiju i pomognu specijalizantima da se oslobode osnovnih egzistencijalnih briga, čime će im biti omogućeno da se posvete svom obrazovanju i napretku zdravstvenog sistema", tvrdi Šabotić.
Šabotić kaže da najbolju sliku situacije u kojoj se trenutno specijalizanti nalaze prikazuje sljedeća poruka, koja mu je dostavljena:
„Poštovani,
Obraćam vam se iz susjedne zemlje. Vrijeme je ručka, a pred kraj mjeseca sebi mogu da priuštim samo konzervu argete i krišku trodnevnog hljeba, jer sam sav novac za odvojeni život poslao supruzi sa dvije bebe, kako bi im obezbijedila osnovne životne potrebe, hranu i sredstva za higijenu. Ljekar sam. Završio sam šest godina osnovnih studija i sada već četiri godine obavljam specijalizaciju. Prinuđen sam da spavam u hostelima i dijelim sobu sa šest drugih ljudi – tako već tri godine.
Pozajmljujem novac od roditelja, stričeva, braće i sestara kako bih imao za osnovne potrebe i kako bih obezbijedio hranu za svoju djecu. Iako sam doktor medicine, uskoro specijalista, više kolokvijuma i ispita sam položio nego svi moji članovi porodice zajedno. Više sam sati u učenju proveo nego što su oni spavali.
Na poslu mjesečno radim između 250 i 300 sati, što je skoro duplo više od regularnog radnog vremena – 8 sati dnevno, 40 sati nedjeljno, odnosno 160 sati mjesečno. Ovakvo radno vrijeme me odvaja od supruge i djece, od porodice i prijatelja, od slobodnog vremena i rekreacije. Svaka moja posjeta djeci svodi se na novo upoznavanje s njima, na privikavanje jedno na drugo.
Ugrožen mi je brak, ugroženo mi je zdravlje – psihičko i fizičko. Doveden sam na rub egzistencije. Od mene se očekuje da se, po povratku, posvetim svom poslu i pacijentima, da svakog pacijenta u ambulanti dočekam sa osmijehom na licu i maksimalnom posvećenošću. Sa velikom zabrinutošću postavljam retoričko pitanje – kako? Kako kad me porodica gleda kao stranca? Kako kad ću morati da radim duplo više od svakog drugog građanina u Crnoj Gori? Kako kada ću više noći provesti u bolnici nego u svojoj kući? Kako kada ću iz danonoćnog dežurstva ostajati i sjutradan da liječim ljude? Kako kada će mi djeca odrastati bez oca? Kako kada neću biti u prilici da izvedem suprugu i djecu i provedem kvalitetno vrijeme sa njima? Kako ako ne spavam osam nego četiri sata dnevno, i tako godinama?
Kako?
NN, ljekar na specijalizaciji"
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR