Uzbekistan (I)

Piše: Gordana Borović (tekst sa Fejsbuk profila prenosimo uz saglasnost autorke, objavljeno 10. januara) 

Dragi prijatelji, o mom nedavnom putu u Uzbekistan pripremila sam duži tekst koji sam imala namjeru da pustim u nastavcima za vrijeme praznika. Jasno vam je zašto sam od toga odustala.

Puštam sada, uz nadu u naše zajedničke bolje dane. Pred vama je prvi od sedam nastavaka. Nadam se da ćete uživati.

Na putu svile

Na bronzanom magarcu u centru Bukhare sjedi, naravno, takođe bronzani, Nasrudin hodža. Da, onaj isti Nasrudin hodža Branka Ćopića.

Tu je, pored bazena sa labudovima i restorana na otvorenom, uz “živu” muziku, svjetske evergrinove i lokalne zvuke - možda baš uz ashmaqam, muzičku formu koja se izvodi na šest različitih instrumenata i isto toliko muzičkih dionica u različitim ritmovima, a koja navodno postoji samo u Uzbekistanu i Tadžikistanu.

U svakom turističkom gradu, a Bukhara je to sve više, kao i cijeli Uzbekistan, postoje mjesta za obavezno fotografisanje. Spomenik poznatom hodži tamo je jedno od njih.

Društveni život Bukhare vrti se upravo oko Lyabi-Hauz, ili Lyabi-Khause, jednog od par preostalih bazena odakle su lokalci i putnici nekada uzimali vodu. Ostali (bazeni) su, iz sanitarnih razloga, zatvoreni još tokom rane sovjetske ere, između ‘20-tih i 30-tih godina prošlog vijeka. Tu je i jedno stablo murve, tvrde još od 1.477, kao i dvije medrese i druga važna zdanja, svako sa svojom posebnom i zanimljivom istorijom.

Biće da je pomalo blesavo priču o Uzbekistanu početi Nasrudin hodžom.

Ali, susret sa ovom, “najcentralnijom zemljom” Centralne Azije, zaista jeste nešto između jave i sna, kao istinita priča ili legenda o starcu i njegovom magarcu, koji danas ima spomenik (i) bukvalno nasred nekadašnjeg čuvenog Puta svile.

Nasrudina prisvajaju i neke druge zemlje što, kao što znamo, nije tako rijedak slučaj. U Turskoj i u Albaniji, a nesumnjivo da ima i drugih zemalja, takođe postoje njegovi spomenici, dok se u anadolskom Akšehiru svake godine organizuje festival njemu u čast.

Ovoga puta želim vjerovati da je baš iz Bukhare ili njene okoline. Mnogi suveniri, uključujući i ne baš jeftine slike ili crteže na svili, sa hodžinim su likom, kao što i ja imam figuricu, magnet za frižider, kupljen prije koju godinu u - Istanbulu.

Oko bazena su, jasno, restoranski stolovi, a hrana sa bogatog menija u kojem dominiraju jela od mesa i povrća je odlična. Ako se ima u vidu i cijena, jer dvoje može večerati za 15 eura, vrhunska. Za radoznalce koji vole zaviriti u tuđi tanjir reći ću da sam tu pojela najbolji teleći jezik u sosu od nečega. Pravi gurmani razumjeće moj izbor.

Pa, da nastavimo o Uzbekistanu i Bukhari.

Nemoguće je pojednostaviti i sažeti prebogatu i zamršenu istoriju naroda, nekadašnjih carstava i današnjih zemalja Centralne Azije, determinisanu mnogim faktorima, uključujući i geografske, velikim pustinjama, jezerima, moćnim rijekama, ogromnim planinskim vijencima, koji su dijelili civilizacije i svjetove, među kojima se još u daleka vremena ispreplela mreža puteva koji su povezivali zapad i istok, sa stotinama karavan saraja, koje su pokrili vijekovi i pijesak.

I jedna od medresa na Lyabi-Hauz bila je karavan saraj. Ta mreža puteva je čuveni Put svile ili, preciznije, Put čaja, kako bi rekao naš uzbekistanski vodič, koji je veoma često, uz priču o vremenu sovjetsko-ruske dominacije, koristio upravo pojam “Centralna Azija”, a o Uzbekistanu govorio kao dijelu te cjeline. 

To su vijekovi, uz razna krvava osvajanja i razaranja, da pomenemo samo Aleksandra Makedonskog i Džinkis kana, uz miješanje raznih plemena i naroda.

Vidljivo je po mnogo čemu da je ova zemlja bila dio persijskog carstva pa je, recimo, tradicija izrade tepiha i ćilima od vune i svile ostala do danas.

Tradicija uzgoja svilene bube, stigla je sa istoka. O tome da je još živa svjedoče nebrojena stabla murve, čiji je list jedina hrana ovom ne baš uglednom leptiru, “proizvođaču” najfinije moguće niti.

Lično, gajim bezgranično poštovanje za narode koji su, uprkos teškim, ponekad i surovim uslovima života, razvili snažan osjećaj za lijepo, odnosno umijeće da ljepotu i stvore. Svakakve zanatske vještine, kao i graditeljske, u ovom dijelu svijeta su zapanjujuće.

Pored izrade tkanina, tepiha i ćilima, razvijena je i bogata izrada keramike, predmeta od metala, duborez…

Svo to znanje svoj najuzvišeniji izraz našlo je posebno u gradnji i ukrašavanju medresa, koje ćete od džamija razlikovati po mnoštvu spoljašnjih vrata.

One svjedoče ne samo o usponu islamske religije, koja je zamijenila do tada dominantni zoroastrizam (čuli ste za Zaratustru?) i, ponegdje, budizam, već i o zlatnom dobu procvata nauke i umjetnosti, od astronomije i matematike, do poezije i filozofije…

Taj se procvat svakako mora zahvaliti upravo razmjenama ne samo dobara, već i ideja, vještina, učenja, u stalnim susretima trgovaca, putnika namjernika, avanturista, sa svih strana tadašnjeg poznatog svijeta.

A ovo “tada”, valja uzeti prilično široko jer, putevi svile, čaja i začina, ali i umijeće obrade metala, skicirani su u Antici, za Rimskoga carstva i kineske dinastije Han, još prije Nove ere.

(Nastavlja se)