Piše: Gordana Borović (tekst sa Fejsbuk profila prenosimo uz saglasnost autorke, objavljeno 11. januara)
Treći od sedam nastavaka...
“Great Game” i tepih u mojoj sobi
Da naglasim - ništa na putovanju nije mi oduzelo dah kao samarkandski trg Registan, sa tri velelepne medrese. Ali, mistična Bukhara me je potpuno osvojila. Nemoguće je nabrojati sve znamenitosti i ljepote, sve priče i važne istorijske ličnosti povezane sa njom.
Blizu željezničke stanice, veliki natpis “Avicena” na nekoj klinici, podsjeća da je baš Bukhara rodno mjesto slavnog Huseina ibn Sine, (980-1037), velikog filozofa i naučnika, koji se smatra ocem moderne medicine. U njegovo je doba Bukhara bila prijestonica moćne persijske dinastije Samanida.
U Bukhari, od istorijskog značaja najvišeg reda svakako je upravo Samanidov mauzolej (X vijek), gdje je sahranjen Ismail Samani, možda najvažniji vladar te dinastije, koju je osnovao njegov đed, nakon što je iz zoroastrizma primio islam. Rekoh li da u ovom dijelu svijeta inače upadljivo vole mauzoleje? To su, pored vjerskih islamskih građevina, najmonumentalnija moguća zdanja.
Ovaj persijski emir je danas nacionalni heroj u susjednom Tadžikistanu, đe su mu podigli više impozantnih spomenika. E sad bih ovdje morala bar nešto o Uzbecima i Tadžicima. Ali, bolje da ne počinjem.
I jedni i drugi su persijskih korijena. Jezik Tadžika je persijski, dari, a Uzbeka uzbečki, koji vuče korijene iz skupine turkijskih jezika. Uzbeka ima u Tadžikistanu, kao što Tadžici žive i u Uzbekistanu. U svakom slučaju, i jedni i drugi morali su već generacijama, savladati ruski, koji je i danas vrlo korisno znati ako boravite u nekoj od ovih zemalja.
A nije da je počelo tek od Sovjetskog Saveza. Počelo je od carske Rusije. O tome svjedoči i stara bukharska tvrđava Arc, sagrađena u V-VI vijeku, sa bedemima poput širokih talasa, čudnog “nadušenog” oblika, kao haljine koje se danas vijore na djevojkama po glavnim gradskim trgovima dok prave modne “tutorijale”. Na trgu ispred same tvrđave danas šetaju nakinđurene dvogrbe kamile, spremne za slikanje. Rušena je i obnavljana, a tu su dugo stanovali i stolovali emiri.
Dakle, Centralna Azija je od početka 19. do početka 20. vijeka bila i poprište skoro stogodišnjeg “hladnog rata” između Rusije i Britanskog carstva, za prevlast, dominaciju i podjelu interesnih zona, uz mnogo državnih intriga i međusobne špijunaže, poznat kao “Great Game”.
Riječ je o procesu sa dalekosežnim posljedicama, o postavljaju temelja za neke sasvim drugačije geopolitičke odnose, u vrijeme kada je ovaj dio svijeta već odavno izgubio svoj nekadašnji sjaj, sa pojavom pomorskih trgovačkih linija koje su povezivale istok i zapad, umjesto karavana kamila.
Tako je britanski oficir, obavještajac i pisac Artur Konoli stigao u Bukharu dok se hladni rat zagrijavao, ne bi li izvukao iz zarobljeništva britanskog diplomatu, pukovnika Čarlsa Stodarta, koji je, opet, pokušavao da oslobodi neke utamničene Ruse. Tadašnji Emir od Bukhare, Nasrulah kan, obojicu ih je, uz optužbu za špijunažu, pogubio 1842. godine na trgu ispred tvrđave, možda baš na mjestu đe smo se ja i moja snaha Sanja slikale pored dvogrbe kamile. Danas je Stodartovo ime ovjekovječeno u nazivu nekog guštera iz Sri Lanke, Ceratophora Stoddarti, dok je autor izraza “Great Game”, bio upravo nesrećni Konoli.
Neke od priča vezane su za jednu od najljepših građevina u Bukhari, prekrasni Kalan minaret, fascinatne ljepote i elegancije, sagrađen u XII vijeku. Vele da je Džingis kan, na svom strašnom rušilačkom pohodu, prolazeći kroz Bukharu, 1220, poštedio jedino Kalan minaret, zadivljen njegovom ljepotom, nakon što je srušio sve ostalo, uključujući i pripadajuću džamiju i pobio stanovništvo koje se sklonilo baš u tvrđavi Arc. U to vrijeme, naš hodža sa početka priče (I dio), prema ne baš pouzdanim informacijama, mogao je imati 12 godina. Đe li se samo sakrio?
Ne moramo da vjerujemo u Džingisovu slabost na lijepo, ali je nesporno da je minaret dugo služio za egzekucije, bacanjem osuđenika odozgo. Legenda kaže i da se neka osuđenica na smrt bezbjedno prizemljila, zahvaljujući “padobranu” od ko zna koliko haljina koje je navukla jednu preko druge. Ovo je protumačeno kao božiji znak, te joj je pošteđen život. Ne vjeruj ženama ni kad ko zna koliko raša nose.
Kalan minaret je dio kompleksa, zajedno sa istoimenom, novom džamijom i medresom Mir-i-Arab, koje su sagrađene u prvoj polovini XVI vijeka. Na tom mjestu, do dolaska Islama, bio je zoroastrijski hram, koji je uništen, u najboljoj tradiciji rušenja starog pred naletima novog.
Ne zamjerite što sa ovakvom lakoćom skačem preko vijekova, naprijed-nazad. Uostalom, i Ibn Sina, latinski Avicena, smatrao je da proces svjetskog zbivanja nema početka i kraja u vremenu, već da je neka vrsta emanacije (kompleksno shvatanje po kojem svijet nije nastao jednokratnim činom stvaranja, već dugim procesom izviranja nižeg iz višeg.)
Nesporno je samo da su nove religije ili ideologije, novi vladari i surovi osvajači, pljačkali i palili u nepovrat sve na što bi naišli ili što je podsjećalo na prethodno vrijeme. Nijedno učenje ne pomaže da umjesto Kalan minareta ponovo vidim zoroastrijski hram, kao ni na mjestu šarmantne džamije Magoki-Attori, đe je danas i muzej tepiha, zoroastrijanski hram obožavalaca mjeseca.
Nadajući se putu u Iran, ušla sam pomalo u svijet persijskih tepiha. Ispalo je da sam odškrinula vrata nepreglednoj i kompleksnoj materiji, da svaka regija, grad, pleme, oblast, ima svoje boje, šare, dizajn, simbole, čuvare doma od svakoga zla. U tom svijetu, tepih ili ćilim nijesu pokrivači za pod, to su relikvije. Što ću, u mojoj dnevnoj sobi sada imam jedan vuneni iz Bukhare. Dominantno je crven, sa životinjama i biljkama. Islamska zabrana figuracije za Bukharu ne važi.
Kupljen je na jednom od četiri najznačajnija bazara u Bukhari, pod kupolama, koje predstavljaju posebnu atrakciju. U stara vremena, svaki je bio specijalizovan za posebnu vrstu trgovine ili novčanih transakcija. Tuda mora proći svaki turista, kroz zamršene lavirinte, gdje se može ući ili izaći na sve četiri strane.
Tu vrvi od života, jer je prepuno prodavnica i tezgi, od najjeftinijih suvenira, do svilenih tepiha koji koštaju po više hiljada eura. Na jednom od njih, izljubismo se sa jednom našom odivom sa Cetinja, koja je bila u nekoj slovenačkoj turističkoj grupi.
Bazaar Toki Saraffon bio je za novčane transakcije, Telpak Furushon za knjige, Tim Abdullahan za tkanine i tepihe, a Toki Zargaron za zlato i nakit.
Količina robe koja se tu i danas nudi, je ogromna.
(Nastaviće se..)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR