UZBEKISTAN (IV)

Piše: Gordana Borović (tekst sa Fejsbuk profila prenosimo uz saglasnost autorke, objavljeno 12. januara) 

Biti turista ili putnik, zahtjevno je i skupo. Nabrajati sve znamenitosti u Bukhari, koje ćete naći na internetu ako vas interesuje, možda i nema mnogo smisla. Pominjaću neka egzotična imena, nama teška za pamćenje. Ali, internet vam ne može dočarati prijatni, suvi vazduh Bukhare ili Samarkanda. Ono što nedostaje svakom turističkom putovanju, jeste saznanje o običajima ili navikama, tradiciji, važnim ceremonijama i događajima.

Niko nam unaprijed nije rekao da je bakšiš u Uzbekistanu potpuno neprihvatljiv, ukoliko nijesu konobari ili taksisti. Karta za metro u Taškentu košta naših 10 centi. Šalterska radnica neće primiti ni samo deset centi preko toga. To nam se desilo i kupujući flaširanu vodu na trafici.

Uzbekistanska valuta je som. Jedan euro - 14 hiljada som(ov)a. Svako plaćanje kešom, biće prava trauma od silnih papira na kojima brojite nule, kao u doba naše inflacije ‘90-tih. Ovo je svakako jedna od najjeftinijih zemalja na svijetu, ne računajući neke vrijedne predmete, poput svilenih tepiha, ili bundi od astrahana.

Uzbekistansku telefonsku karticu koju sam kupila po samom slijetanju iz Istanbula u Taškent, platila sam 10 dolara i za sve dane boravka tamo, nijesam potrošila internet. Promjena eura u somove pokazala se manje-više nepotrebnom. Jer, ondje gdje ne primaju karticu, primaju keš, a euro prolazi sasvim dobro.

.

Cjenkanje se po bazarima podrazumijeva, ali nije toliko naporno kao, recimo, u Maroku ili Turskoj. Niti su oni napadni trgovci.

I tako, krenusmo put Samarkanda, autobusom.

Neki bogati čovjek iz Samarkanda pošalje slugu da mu nešto kupi. Sluga se vrati, sav izbezumljen i traži od gospodara najbržega konja, da bježi u Bukharu jer je, veli, na bazaru vidio sopstvenu smrt.

“Kad me ugleda, razrogači oči na mene.”

Gospodar dade najbržega konja, ali mu bijaše čudno i ode na bazar. I stvarno – tamo sretne smrt svoga sluge. Na pitanje što mu je uplašila slugu, smrt odgovori: „Samo sam se začudila što ga vidim ovdje, a večeras s njim imam sastanak u Bukhari."

.

Ista ova priča o neizbježnosti sudbine, koja je našla mjesto i kod Somerseta Moma, ali i u italijanskoj kanconi, prije 50-tak godina, sa pjesmom “Samarcanda”, kantautora Roberta Vekionija, uz neke modifikacije (nije sluga nego vojnik, a bjekstvo je u suprotnom smjeru, od Bukhare do Samarkanda: „Corri cavallo, corri ti prego, Fino a Samarcanda io ti guiderò, Non ti fermare, vola, ti prego, Corri come il vento che mi salverò”), postoji i vezana za Bagdad i Samaru.

Srećom, davno su prošla vremena kada ste na bazaru mogli da sretnete sopstvenu smrt, pa još i da vam se ukrste pogledi, ili da vas bace sa visokog minareta, pa barem bio zasljepljujuće ljepote, ili da vam preko rodnog mjesta tutnje nekakvi Džingis kanovi.

.

Pomenuću kao digresiju i vezu Džingis kana sa mističnim redom asasina, čiji je osnivač bio Hasan El Sabah.

Pored svega ostalog, Džingis kan je uništio i veliku biblioteku od, navodno, desetina hiljada knjiga koje je u neosvojivoj tvrđavi Alamut, nadomak Kaspijskog mora, u današnjem Iranu, imao pomenuti El Sabah, učeni osnivač prve terorističke organizacije u istoriji. Jedan romansirani dio te priče tema je romana “Samarkand” francuskog akademika libanskog porijekla, Amina Malufa (Stolica na Seni).

Do Samarkanda smo putovali autobusom, nakon noćenja u jurtama, u kampu Aidar, pored istoimenog vještačkog jezera i posjete poznatom hodočasničkom mjestu nadomak gradića Nurata, gdje je Aleksandar Makedonski imao svoju utvrdu.

.

Jurta je šator karakterističan za Centralnu Aziju, sa drvenom konstrukcijom koja se može sklopiti i natovariti na kamilu, a koju koriste tamošnja nomadska plemena i narodi, od dubokih davnina. To je prostrana okrugla prostorija, u koju svjetlost ulazi kroz rupu na krovu ili ako otvoriš vrata. Od hladnoće se štite tako što se odozgo pokrije ćilimima, a pod je pokriven takođe vunenim ćilimom. Istražujući malo, vidim da postoje njeni različiti tipovi, a da šare na podnim pokrivačima za jurte uvijek nose neku simboliku. Onaj “naš”, u jurti u kojoj nas je spavalo četvoro, bio je zelene boje sa, sigurno tzv. “šetajućim” uzorkom tamnoplavih povezanih rombova. Među nabrojanim značenjima, nijesam sigurna niti u jedno, pa da ne nagađam. Svakako je bio besprekorno čist.

Današnji kampovi namijenjeni turistima imaju restoran, struju, tuševe, toplu vodu. Zvjezdano nebo svakako je dio ukupnog doživljaja, kao i muški duo sa gitarom koji se odnekud stvorio u sami sumrak, a koji nam je pjevao uz logorsku vatru neke veoma ritmične pjesme koje su nas lako razgalile. Zarada im je bila naš bakšiš. Pored nas 17 iz grupe, te noći je u kampu bio samo još mladi par iz Holandije. Kada je duo završio program, i sa zvučnika krenuli narodnjački hitovi iz ovih krajeva, par je otišao na spavanje, ne sjećam se da li nakon Halida Bešlića ili Ane Bekute.

.

Posebna ponuda u kampu bilo je jahanje kamile.

Nastavljajući put u Samarkand, u blizini gradića Nurata, posjetili smo u cijeloj Aziji poznato hodočasničko mjesto sa svetim izvorištem vode, “chashma” (podsjeća na “česma”, zar ne?). Legenda kaže da je izvor nastao padom meteorita, što bi trebalo da potvrdi značenje riječi “nur” (svjetlost). Drugi tvrde da je nastao tako što je prvi imam, Hazreti Ati, udario tu štapom po zemlji, u prolasku, propovijedajući Islam. Izvor je u blizini tvrđave koju je u IV vijeku prije nove ere izgradio Aleksandar Makedonski, kao bazu za svoja azijska osvajanja. Riječ je o jednom od najstarijih spomenika u Uzbekistanu. Na ograđenom izvoru čiste vode, čija je konstantna temperatura 19 stepeni, plivaju svete ribe, zvane marinke, koje je zabranjeno pecati ili jesti, inače nećeš śutra osvanuti živ.

.

Neposredno nad izvorištem, strmim puteljkom stiže se na pijacu jeftinih suvenira i raznih đinđuva, gdje nad pokrivenim tezgama vise plastične torbice sa natpisima “Paris” ili sintetičke marame sa natpisom “Dior”. Mlade žene, sjedjeći na toj utabanoj zemlji, vezu svilenim koncem šipkove na komadu svilene tkanine, budućoj jastučnici ili stolnjaku.

U Nuratu se Aleksandar Veliki oženio baktrijskom plemkinjom, lijepom Roksanom, a bogami i sagradio vodovod čiji ostaci i danas postoje. Što se Aleksandra tiče, što god da je sagradio, sravnio je sa zemljom, između ostalog, persijsku prijestonicu Persepolis, a to mu ne mogu oprostit.

Nastaviće se...