Piše: Gordana Borović (tekst sa Fejsbuk profila prenosimo uz saglasnost autorke, objavljeno 13. januara)
Za prethodne dijelove moje priče o Uzbekistanu, mnogo sam istraživala, kako prije, a još više nakon putovanja.
Za kraj, daću nekoliko opaski i zapažanja o ovoj zemlji koja me je istinski oduševila, uz podsticaj svakome da ode, prije nego postane previše popularna turistička destinacija, a što će joj neminovno oduzeti od šarma i autentičnosti.
.
.
Mnoga su mjesta, poput grada Hive ili Ferganske doline, najplodnijeg i najnaseljenijeg dijela ne samo Uzbekistana, već i cijele Centralne Azije, ostala za neki drugi put kojem se iskreno nadam.
Eto, svaki mesožder, u Uzbekistanu će biti više nego zadovoljan, pod uslovom da može preživjeti bez prasetine. Čorbe, supe, salate, takođe su izvrsne.
.
A uzbekistanski hljeb, ili samarkandski, non, za koji tvrde da je najbolji na svijetu… Paa, isto tvrde i u Italiji, za hljeb iz Matere, u Bazilikati. Taj je rustičan, nepravilnog oblika i tvrde debele kore, za razliku od vrlo elaboriranog nona, pravilnog okruglog oblika, sa sjajnom glazurom, mekanog i često ukrašenog raznim sjemenkama. Da ne sudim o ukusima, svakako je jedinstven i neobičan, ne samo po recepturi, već i zbog načina pečenja u specijalnoj peći od pečene gline, koja se zove tandir. Neophodna je velika vještina da se tijesto zakači za zid peći, a da se ne strmoglaviš dolje, u vatru. Posao za momke skoro akrobatskih sposobnosti.
Hljeb je ovdje važan, ne smije se prevrtati naopačke, nekulturno je, niti rezati nožem. Čudno jeste ali, u restoranu ćete nož dobiti jedino ako tražite.
.
Ruska dominacija ostavila je tragove i u kuhinji. Sva punjena tijesta koja, kao pelmeni, liče na torteline, ili one kineske damplinge, ili mantije (imaju sličan naziv i u Uzbekistanu), sa nadjevima, prelivima, sosevima, u supi… smatram svjetskom kulturnom baštinom najvišeg reda, pa se ne bih trošila oko sitnijih razlika.
Riječ boršč mi je kod ruskih klasika zvučala tako romantično. U stvari, ova supa od cvekle nije ništa naročito. Što se slatkiša tiče, najbolja je bila - baklava.
Lokalci svakako najviše piju, a što drugo nego čaj, ali pravi, ne metvicu, kamilicu ili brusnicu. Sok od šipka, iscijeđen na licu mjesta, kroz onu specijalnu presu, pripada i uličnoj ponudi, kao i “kurt”, čudne loptice od osušenog jogurta.
.
Takvu gužvu kao u taškentskom metrou, u vrijeme povratka sa posla i iz škole, nikada nijesam vidjela, čak ni u Njujorku ili Londonu. Ali, nijesam naišla ni na takvu ljubaznost i vaspitanje. Ženi mojih godina skočiće da oslobode mjesto čim je vide.
Ljudi su izuzetno prijatni. Na mjestima kao što je trg Registan u Samarkandu, puno je grupa samih Uzbekistanaca, za koje bih rekla da nijesu lokalci. Gledaće u Evropljane sa istom radoznalošću kojom mi gledamo njih, spremni za zajedničko fotografisanje, uz glasni smijeh koji kod starijih žena često otkriva cijeli niz zlatnih zuba.
Uzbekistan vrvi od mladosti. Kada vidite osnovce, kao da ste se vratili u Jugoslaviju ’60-tih, ’70-tih godina. Istina, ne nose uniforme, ali djevojčice su u tamnim suknjama i bijelim bluzama bogato izvezenih kragni. Dječaci nose takođe tamne pantalone, sa jednostavnim bijelim košuljama. Izuzetno uredni, počešljani, sve na njima blista kao njihove tamne kose.
.
Jedino nam je za ulazak u džamiju rečeno da žene stave bilo kakvu maramu preko glave ali, nijesam imala utisak da to neko kontroliše.
Ova zemlja postala je nezavisna država 1991. godine, što stanovnicima nije donijelo mir i političku stabilnost.
Nastupio je period duge i teške političke represije. No, prvom predsjedniku Islamu Karimovu, koji je vladao 16 godina, do njegove smrti 2016, podignut je veliki spomenik u neposrednoj blizini Registana.
Očigledno je da se u posljednje vrijeme Uzbekistan otvara, sve je više turista iz zapadnoevropskih zemalja, pogotovo Italijana, Španaca i Francuza. Ništa neobično. Zemlja je pristupačna, prebogata istorijom, dobro povezana avionskim linijama, pogotovo sa Istanbulom, jeftina i sigurna. Ustanovili su čak i “turističku policiju”, koja je na usluzi za svakakva pitanja, ali i zbog sigurnosti.
Za kraj, da kažem i ono što vas sigurno interesuje. Moja snaha i ja išle smo preko jedne turističke agencije iz Beograda. Bili su profesionalni, sa divnom djevojkom kao vođom puta. U Uzbekistanu smo, kako pravila nalažu, imali lokalnog vodiča. Zanimljivo je da je u grupi od nas 17 bio samo jedan muškarac. Takođe je zanimljivo da su mnoge od tih žena putovale same, te da im to, najčešće, nije bilo prvi put, niti su zbog toga imale kakvu nelagodu. Štoviše. Riječ je, saznajem iz priče, o svjesno odabranom stilu života. Među sobom razmjenjuju iskustva sa raznih putovanja, pričaju anegdote, daju uputstva, lako se uklapaju, kao što se lako i izdvoje, da vide nešto što samo njih interesuje.
.
Otkrila sam djelić jednog malog paralelnog svijeta “svjetskih putnica”. Ima među njima i mlađih osoba koje, jednostavno, ne mogu lako naći društvo za takva putovanja. U tim grupama, uvijek ima zanimljivih osoba, koje će obogatiti kompletan utisak. Kažem ovo kao neko ko je izuzetno rijetko koristio usluge turističkih agencija.
A to što u otkrivanje svijeta u značajnoj većini idu žene, fenomen je za neko sociološko istraživanje.
P.S.
Ovaj poduži tekst u nastavcima uradila sam iz neobjašnjivog osjećaja duga prema Uzbekistanu da, na neki način, mislima i trudom produžim moj boravak tamo i odam počast toj zemlji, te da svojim sjećanjima i utiscima ne dozvolim da ispare.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR