Sedamdesete godine 20. vijeka bile su period fudbalske romantike u tadašnjem Titogradu. Budućnost je, poslije 12 sezona bitisanja u drugoligaškom društvu, 1975. ponovo osjetila ukus elite.
SFR Jugoslavija je opet dobila prvoligaša iz grada koji je nosio ime po njenom doživotnom predsjedniku, pod Goricom su ,,rođeni“ novi heroji...
Jedan od njih tek je bio stigao među ,,plave“. Tada dvadeset petogodišnji napadač Mojaš Radonjić došao je iz Lovćena, a u razgovoru za Antenu M podsjeća kako je imao drugačije planove.
,,Moja karijera je bila atipična. Kad sam počeo da igram za Lovćen dogodila se smjena generacija, od cijelog tima ostalo je samo petorica iskusnijih. Sticajem okolnosti morali smo da igramo mi mlađi, imao sam 19 godina i to mi je ubjedljivo najlakša godina fudbalskog staža. Niko me nije poznavao te prve godine, poslije je bilo potpuno drugačije. Imao sam nekoliko ponuda za odlazak. Prvu od Proletera iz Zrenjanina, ali Lovćen me nije pustio, potom od Čelika iz Zenice, dva puta me tražio zagrebački Dinamo, pa Olimpija, Rijeka... Budućnost je bila u istom rangu takmičenja kao mi, imala je dobar tim i nije bilo potrebe da se ,trpaju' igrači. Niko nije ni razmišljao da će Budućnost postati to što je postala godinama i decenijama kasnije“, priča Radonjić.
U trci za golgeterskog dijamanta izbrušenog pod Orlovim kršem pobijedio je - najuporniji.
,,Kad su se oformile dvije grupe Druge lige - Istok i Zapad, a do tada ih je bilo četiri, za trenera Budućnosti je došao sada pokojni Dušan Varagić i tada je počela ekspanzija fudbala u Podgorici i Crnoj Gori. Sve je bilo vezano za Budućnost, eventualno Sutjesku, svi ostali klubovi su bili u drugom planu jer nijesu bili organizovani i finansijski moćni kao Budućnost. Projekat je bio da Budućnost uđe u Prvu ligu“, navodi Radonjić.
,,Do tog trenutka nikad nijesam razmišljao o prelasku u Budućnost iako sam učio u Trgovinskoj školu u Titogradu. Bio sam vezan za Lovćen, ali moja preokupacija nije bila igranje u Jugoslaviji, već sam želio da odem vani, za što je bilo potrebno da imate 26 godina ako ste u Drugoj ligi, odnosno 28 ako ste profesionalac. Bilo je skoro završeno da idem u Belgiju, preko Doja Perazića, koji je već bio tamo kao igrač. Međutim, Budućnost je ušla u Prvu ligu i u tih pola godine okupila nekoliko igrača iz Crne Gore - Draga Kovačevića, Matkovića, Đurovića, vratio se golman Vujačić. Varagić je dok je bio trener Čelika iz Zenice insistirao da dođem tamo, potom i u Budućnost. Bio sam u nedoumici, imao sam još pola godine ugovora u Lovćenu, a to je tada bilo zabetonirano jer nijesu bila pravila kao danas, i čekao da pođem za Belgiju. Međutim, tadašnje rukovodstvo Budućnosti i trener Varagić pritiskali su me da dođem kod njih. Klubovi su se dogovorili i na kraju sam završio tamo đe uopšte nijesam ni planirao".
Pamti Radonjić i debi u novom klubu.
,,Prvu utakmicu za Budućnost odigrao sam na Titogradskom turniru. Sjećam se toga, možete zamislti kako je teren izgledao krajem februara. Pobijedili smo Ferencvaroš 2:0 i dao sam oba gola. Mislim da smo svake godine osvajali taj turnir. Povratak u Prvu ligu počeo je borbom za opstanak, nekih sezona smo lagano ostajali, nekih se grčevito borili, trebalo je vremena dok se sve složi. Kad je došla mlađa generacija - Vlahović, Bakrač, Vorotović i ostali - onda je klub postao stabilan prvoligaš“.
Za tadašnju ekipu Budućnosti, Radonjić kaže da je imala pedigre u SFRJ.
- Nijesmo nikome smetali, svuda smo bili rado gledani jer uvijek je Budućnost imala izvanrednih igrača, koji su mogli da igraju u bilo kom klubu u Jugoslaviji. Bili smo atraktivni. Imali smo različite tipove igrača - agresivne, tehničare, driblere..., ako počnem da ih nabrajam nekog ću sigurno zaboraviti. Ante ,'Tonko' Miročević je sa 50 metara mogao da ti da pas ,na trepavicu', ,'Guzo' Vujović bez problema da prođe sedam, osam igrača... I kad se sve složilo, kad smo postali najbolji, onda je počelo osipanje. Tonko je otišao prvi, pa ja, pa Vujović, Ljumović...“
Sedamdeset jednogodišnji Cetinjanin ušao je u istoriju kluba kao igrač sa rekordnim brojem prvoligaških golova. Od 1975. do 1982, Radonjić je u plavo-bijelom dresu dao 52 pogotka na prvenstvenim utakmicama.
,,Ostao sam šest godina, a otišao prekasno, tek sa 31. Mogao sam da promijenim sredinu samo uz saglasnost kluba, a nikad je nijesam dobio. Bio sam vrlo kratko u Tampi Bej, kasnije dvije godine u Grčkoj, a šlag na torti bila je Sutjeska, borba za ulazak u Prvu ligu i potom ostanak u društvu najboljih. U Nikšiću sam završio karijeru“.
Upečatljiv momenat te karijere i klupske istorije datira iz sezone 1976/77, kada je Budućnost drugi put stigla do finala Kupa Maršala Tita.
Meč za trofej igran je 24. maja 1977. na Zvezdinom stadionu u Beogradu, a do tada su ,,plavi“ eliminisali Pobedu iz Prilepa (3:1), Rudar iz Kaknja (1:0), Sarajevo (3:2), te u polufinalu Radnički iz Niša poslije penala (5:4, 1:1 nakon produžetaka).
I malo je falilo da Radonjić i drugovi sruše i moćne splitske ,,bile“ i donesu pehar u Titograd.
,,Na Zvezdinom stadionu bilo je 70 hiljada navijača. Hajduk je u to vrijeme imao daleko najboji tim u Jugoslaviji - Šurjaka, Žungula, Mužinića, Rožića, Luketina, golmana Katalinića... Mnogo sjajnih igrača, više od polovine ih je igralo za reprezentaciju Jugoslavije. Imali smo i mi vrlo dobar tim, igrali smo izvanredno. Tokom 90 minuta bili smo bolji, imali šanse preko Miročevića i mene, da golman Katalinić nije bio u formi sigurno bismo pobijedili. U produžecima se to okrenulo u njihovu korist i izgubili smo 2:0. Velike utakmice rađaju velike igrače, uvijek je tako bilo.“
Iako je pehar otišao u Split, a ne u Titograd, meč na ,,Marakani“ bio je potvrda velikog kvaliteta te generacije Budućnosti.
,,Kad imate Anta Miročevića, Ljumovića, Vujovića.., kad se sve upakuje možete da igrate sa bilo kim. Lagano smo pobjeđivali reprezentaciju Austrije, treću sa Svjetskog prvenstva, kad su dolazili ovdje na pripreme. Kasnije smo bili prvi u grupi Intertoto kupa. Mogli smo da igramo sa bilo kojom ekipom u Evropi, dugo smo bili zajedno, neki su u Budućnosti ostajali i po 15 godina. Bio je to suvi kvalitet, po pokretima tijela znali smo gdje će da ide lopta, a protivnici nikako to nijesu uspijevali da ukapiraju. Bilo je, međutim, u Jugoslaviji mnogo dobrih ekipa, boljih od Budućnosti.“
Jaka konkurencija uticala je i na slabu prohodnost igrača Budućnosti u reprezentaciju.
,,Ko je prvi, prvi je. Tonko Miročević je kasnije igrao za reprezentaciju, ali kad je bio najbolji igrač Jugoslavije nije mogao da uđe u tim. Na mom mjestu bili su Bajević, Kustudić, Halilhodžić, poslije toga Savić, Filipović... Da iz malog kluba uđeš u reprezentaciju bilo je skoro nemoguće. Teško je bilo promijeniti tim koji se već bio ustalio“.
Bilo je skoro nemoguće i tih godina doći do karte za mečeve Budućnosti. Gotovo cijela Crna Gora bila je zaljubljena u ,,plavo-bijele“.
,,Interesovanje je bilo veliko, ne samo u Titogradu. Sjećam se prvih godina, trebalo mi je dvije-tri hiljade karata da odnesem na Cetinje da bih izašao u susret svima koji su išli svojim automobilima da gledaju Budućnost. Sve je bilo drugačije, nije bilo organizovanih grupa. Kad sam se poslije utakmice vraćao kući, onim starim putem, bile su kolone automobila ljudi samo iz Cetinja, da ne pričam iz drugih gradova“.
I imali su što da vide...
“Bilo je utakmica koje nijesu imale veliki značaj, ali njihov tok je učinio da se pamte. Sjećam se da smo igrali dvije vezane utakmice sa Hajdukom. U Kupu smo u Splitu lagano izgubili 3:1, a poslije tri-četiri dana u prvenstvenom meču u Titogadu smo pobijedili 4:1. Sjećam se da je bila kiša, a da niko od gledalaca nije imao kišobran.“, prebira Radonjić po plavo-bijelim sjećanjima.
“Onda, meč protiv Austrije koji smo dobili 2:0. Padala je kiša, utakmica prijateljska, a na kraju je ispala ratnička, što je odgovaralo trenerima. Selektor Austrije se nije bunio, već je to tražio. Nas je vodio Spasojević. Takva utakmica se vjerovatno pod Goricom nikad više neće odigrati. Bilo je svega. Dešavalo se da skočim preko golmana, dam gol, a sudija misli da sam ga dao rukom, pa ga poništi. Tada su bile plitke mreže i pet-šest puta se desilo da šutnem, lopta udari u šipku i izađe, sudija ne vidi i ne prizna gol. A i promašaja je bilo“.
Posebno pamti i jedan meč sa Dinamom.
,,Kad smo ih savladali 2:0, a njima je trebalo da pobijede ili remiziraju da bi bili prvi, nama ništa nije značilo. Ćiro Blažević im je bio trener. Vodili smo 1:0, ostalo je dva-tri minuta do kraja i imali smo korner na strani terena bližoj Domu omladine. Znali smo da ako izađemo naprijed možemo da primimo gol iz kontre i trener nam je rekao ostanite pozadi. Ali, morali smo da izvedemo korner. Uradio je to Caco Ljumović iz ugla gdje su bile stare svlačionice, ja sam bio u šesnaestercu jedini od naših igrača, dok je njihovih bilo pet ili šest. Caco je dobro centrirao, a ja između svih njih skočio i postigao gol glavom. Fudbal niko ne može da izrežira. Zato je i takav sport.“
Danas, četiri decenije i kusur kasnije, mnogo toga je drugačije. Fudbal je napredovao, ali je publike u Podgorici sve manje.
,,Današnji uslovi za trening i oni koje smo mi imali - to je neuporedivo. Nijesmo imali pomoćni teren, trenirali smo iza gola, ili po ćoškovima kako ne bismo upropasli sredinu. Gro treninga nam je bilo u borovima na Zlatici. Po 15 dana uopšte nijesmo dirali loptu, samo kad dođemo na utakmice. Nijesmo imali reflektore, igrali smo na nepodnošljivim temperaturama. Teren je bio u očajnom stanju, naročito kad je kiša, u većini slučajeva smo igrali po blatu“, navodi Radonjić, svojevremeno trener i sportski direktor Budućnosti.
,,Sada je sve više pokriverno medijski i sigurno bi bilo isto interesovanje publike kad bi se igrala ona velika liga. Svi bi morali da budu bolje organizovani. Ali, sticajem okolnosti završilo se kako se završilo, sad imamo svako svoju državu, svi smo u malim okvirima i snalazimo se i bitišemo u zavisnosti od svoje veličine“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR