Sjećanja Niše Saveljića: Kad su reflektori obasjali titogradski korzo, razbijanje Partizana i vozač Miško ,,kapiten nad kapitenima”

Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina plavo-bijeli dres Budućnosti nosila je plejada fudbalera koja je pred sobom imala - budućnost. Uspješnu, trofejnu, blistavu...

Pod Goricom su igrali budući reprezentativci Jugoslavije, učesnici evropskih i svjetskih prvenstava, osvajači Kupa/Lige šampiona, protagonisti tadašnjeg Kupa UEFA... Virtuozi, golgeteri, ali i oni koji su velike karijere napravili gospodareći svojim šesnaestercem.

Kao, na primjer, titogradsko dijete Niša Saveljić.

,,Počeo sam da igram fudbal u OFK Titogradu, pa sam prešao u Budućnost. Prve utakmice sam odigrao kao sedamnaestogodišnjak. Debitovao sam u drugom poluvremenu meča protiv Čelika u Zenici, kod trenera Stanka Poklepovića. Prvi meč pred podgoričkom publikom odigrao sam protiv Slobode iz Tuzle“, prisjeća se Saveljić u razgovoru za Antenu M.

,,To je nezaboravan period. Pamtim dosta detalja sa početka karijere. U ekipi su bili iskusniji igrači koji su se vratili iz vojske, poput Željka Janovića, te legendarni Slavko Vlahović, Dragoje Leković, Saša Petrović, Željko Petrović, Miodrag Božović sa kojim sam igrao u tandemu, Srdan Dmitrović, Anto Drobnjak, Branko Brnović... Sjajna generacija. Jugoslovenska liga je bila među najjačim, veoma sam ponosan što sam nastupao u takvom takmičenju, protiv Dinama, Zvezde, Partizana, Hajduka, Veleža... Igrati u takvoj ligi je veliki uspjeh i u njoj sam proveo četiri godine na visokom nivou, a najviše zahvaljujući Stanku Poklepoviću koji me je otrkio u omladincima i prekomandovao iz napada u odbranu. Tako je moja karijera počela uzlaznom putanjom.

Za Budućnost se tih godina nijesu dešavale lijepe stvari samo na terenu, već i oko njega. Na tribinama se 1987. pojavila organizovana navijačka grupa, a dvije godine kasnije, 28. maja 1989, pod Goricom je odigrana prva utakmica pod reflektorima.

,,Varvari su počeli da se skupljaju i prave sjajan ambijent, a znamo što znače za Budućnost u svim sportovima. Pamtim i kad su se reflektori prvi put upalili, u prijateljskom meču protiv Rada. To je bio spektakl, čuveno titogradsko korzo bilo je osvijetljeno reflektorima. Svi u gradu su bili oduševljeni. Sjećam se i 1990. godine kada smo pod vođstvom Gana Ćerića imali sjajnu ekipu, čak smo igrali najljepši fudbal u Jugoslaviji u tom periodu“, priča Saveljić.

U sezoni 1990/91, Budućnost je igrala finale Balkanskog kupa.

,,Plavi“ su u četvrtfinalu eliminisali Tiranu (0:0, 2:1), u polufinalu slavni Galatasaraj (0:0, 1:1), da bi u finalu uspješniji bio rumunski Inter iz Sibinja.

Pod Goricom je bilo 0:0, a 23. aprila 1991. u Rumuniji 1:0 za domaćina poslije produžetka.

U revanšu, na terenu su u dresu Budućnosti bili Petrović, Mirotić, Saveljić, Miročević, Ćalov, Perović (Tuzović), Rmandić, Dmitrović, Šćepanović (Trenevski), Božović, Dragaš.

,,I to je nezaboravno iskustvo. Eliminisali smo Galatasaraj, za koji su igrali Dževad Prekazi, Tandžu Čolak... Imali su sjajnu ekipu. U Titogradu je bilo 0:0, a sjećam se centaršuta Miodraga Radulovića i mog sjajnog pogotka za izjednačenje i plasman u finale. Uspjeh za tu odličnu generaciju“, kaže 50-godišnji Podgoričanin.

Nijesu to jedine utakmice zbog kojih se ponosno prisjeti starih vremena.

,,Pamtim mnogo njih. U sezoni 1990/91. pobjeđivali smo redom Zvezdu, Partizan, Hajduk... Najviše, ipak, pamtim utakmicu kad smo u mojoj posljednjoj sezoni u Budućnosti, sa trenerom Dimom Mitrovićem, razbili Partizan 3:1, nakon 3:0 na poluvremenu, što im je bio jedini poraz. Sa Mitrovićem smo igrali sjajan fudbal, a taj meč je za pamćenje. Bio sam među iskusnijima, a na suprotnoj strani su bili Mijatović, Brnović, Jokanović, Vujačić... sve 'A' reprezentativci Jugoslavije. Ta utakmica mi je posebno ostala u sjećanju".

Među sjećanjima čija plavo-bijela nijansa ne blijedi nijesu samo pobjede, remiji ili porazi.

,,Mnogo je anegdota iz tog perioda. Za dobru atmosferu bili su zaduženi i ekonom Tomo Đokić, kao i naš nezaboravni vozač, pokojni Miško Bulatović, koji je bio sjajan čovjek i autoritet. Anegdote sa njim su neprevaziđene, on je bio kapiten nad kapitenima, gazda u autobusu i njegov humor zajedno sa našim je nezaboravan. Taj autobus mi je ostao u sjajnoj uspomeni jer smo išli njim kroz cijelu Jugoslaviju i ni oni brži nijesu ga mogli stići. Miško je uvijek govorio da je naš autobus najbrži jer je imao najbolji brdsko-brzinski menjač“, uz osmijeh se prisjeća Saveljić.

Niša je sa Jugoslavijom nastupao na Svjetskom i Evropskom prvenstvu, bio je šampion države sa Partizanom i francuskim Bordoom, u čijem je dresu igrao i četvrtfinale Kupa UEFA.

Gdje god je bio, primjenjivao je lekcije iz titogradskih udžbenika - fudbalskih i životnih.

,,Budućnost je dobra, ali i jako teška sredina za razvitak igrača, naročito za nekog iz Titograda. Uslovi koji su u Budućnosti bili ranije su te ojačavali i sve je to iziskivalo da uvijek budeš najbolji. Uspjeti u svojoj sredini nije lako, ali ujedno ti je davalo dodatni motiv da se pokažeš u klubu takve tradicije i ugleda, gdje su igrale mnoge zvijezde, pred takvim navijačima. Na svakom treningu i utakmici pokazao sam da klub može da računa na mene, a posebnu čast mi predstavlja što sam dvije godine bio kapiten Budućnosti“, navodi Saveljić.

,,Iskreno, poslije takvih utakmica i takvog podneblja, gdje su kriterijumi visoki, bilo mi je lakše da igram u Hajduku iz Kule, a posebno u Partizanu, reprezentaciji... Stvorio sam neku vrstu temelja iz perioda koji je nezaboravan“.

,,Asovi iz blata“- mogao bi da glasi naslov priče o toj generaciji.

,,Imali smo loše uslove, igrali uglavnom po blatu, bez pomoćnog terena... Snalazili smo se, kuburili sa opremom, ali takva je bila situacija. Ali smo prikazivali sjajan fudbal jer se fudbal i volio. U moje vrijeme i ranije poligoni na kojima se igrao mali fudbal bili su puni, pa i ja sam išao ponekad poslije utakmice ili treninga da sa prijateljima igram na male golove iza stadiona, jer sam živio u centru i volio sam to“, priča Saveljić.

I poredi sa današnjim vremenom i navikama...

,,Društvene mreže su učinile svoje, iako ima tu dobrih stvari, ali i mana zato što mladi ljudi sve više bježe od sporta, što je katastrofalno i glavni uzrok asocijalizacije jer su neki drugi prioriteti. U Sjedinjenim Amerićčkim Državama ili Francuskoj na prvom mjestu su škola i sport, onda sve ostalo. Kod nas na Balkanu je, nažalost, sistem takav da se ne radi na jasnoj strategiji edukacije mladih. Kao suvlasnik kluba Brejkers iz Santa Kruza i neko ko stavlja akcenat na rad sa mlađim kategorijama, na izvoru sam informacija i vidim da se u SAD ulaže dosta u fudbal i koliko im je važno da jednog dana budu u vrhu svjetskog fudbala, pritom naravno vodeći računa o obrazovanju mladih generacija“, zaključuje Niša Saveljić.