Sticaj okolnosti ,,namjestio“ je da se Viktor Trenevski kao dječak 1980. godine sa porodicom doseli u tadašnji Titograd.
,,Imao sam sedam godina. Otac mi je bio vojno lice i oftalmolog, a majka imala rođake u Crnoj Gori jer mi je baba po majčinoj liniji od Bulatovića, tako da smo pri očevoj prekomandi izabrali tadašnji Titograd“, podsjeća Trenevski u razgovoru za Antenu M.
Viktor je odrastao na titogradskoj džadi i poljanama i izrastao u ,,opakog“ fudbalera, ostvarenu i voljenu ličnost.
Ljubav prema našem glavnom gradu rodila se na prvi pogled. Ili - prvi korak, prvi šut na nekom od (improvizovanih) terena...
,,Osjećam se kao titogradsko dijete. Taj period je u odnosu na sadašnji, u kojem rastu moja djeca, bio raj na zemlji. Podgorica ima dušu, poseban je grad. Živjeli smo na Tuškom putu, poslije u Bloku 6, stekao sam mnogo drugova, prijatelja, kumova... Igrali smo fudbala, košarke, klikera, svega. Emocije i sjećanja su mi fenomenalna, to se ne može zaboraviti, iako je to kasnije bio i period raspada velike Jugoslavije. O Podgorici i Crnoj Goru mogu da pričam pet dana“, ističe Trenevski.
(Trenevski treći s desna u gornjem redu kao učenik OŠ "Boro Ćetković)
,,Najfudbalskiji grad na svijetu“
Titogradski poligoni i livade su u vrijeme kada se Trenevski zaljubio u loptu bile svojevrstan ,,filter“, mjesta gdje nije bilo baš lako odskočiti od vršnjaka.
,,Tu je bila najveća borba. Znalo se za svaki kvart kakvu ekipa ima, sjećam se i turnira na Stadionu malih sportova. Mnoge generacije su izrasle tu i nije slučajno da je Podgorica, a to sam davno izjavio u Rio de Žaneiru, po broju stanovnika sigurno najfudbalskiji grad na svijetu. Da toliki grad iznjedri toliko fudbalskih zvijezda - to je nevjerovatno“, smatra 48-godišnji Skopljak.
,,Plavo-bijeli do kraja života“
Trenevski je za Budućnost debitovao 1991, da bi 1995. potpisao za Partizan. Iz Beograda je otišao u meksičku Pueblu, ali se ubrzo vratio u Evropu.
Ne u klub renomea koji je igračkom virtuoznošču zasluživao, već u makedonski Sileks, nakon čega je igrao za Pelister, Muru, Koper, Olimpiju, Dravu iz Ptuja (gdje je sada zapošljen), Naftu iz Lendave i na kraju Malečnik.
Sedamnaest puta je nosio dres reprezentacije (sada Sjeverne) Makedonije.
,,Partizan jeste bio stepenik više, ali je Budućnost - u kojoj sam bio od pionira do prvog tima - sto odsto moj klub, do kraja života. Za Mikija Vukotića, Zlatka Kostića, mene... prednost je bila to što smo pred raspad Jugoslavije igrali u prvom timu Budućnosti i osjetili jačinu one lige koja je bila među četiri na svijetu. Mojim golom u penalima protiv Rijeke osvojili smo titulu omladinskog prvaka SFRJ, potom bili oduševljeni zbog prelaska u seniore. Nijesmo razmišljali o novcu, samo da se obuče plavo-bijeli dres i grb Budućnosti stavi na grudi“, evocira uspomene Trenevski.
,,Najupečatljiviji momenti bili su osnivanje ,,varvara“ i početak organizovanog navijanja, potom čuvena pobjeda nad Partizanom 3:2 kad je trener bio Dimo Mitrović, pa partije protiv šampionske generacije Zvezde iz 1991, dobra izdanja u Evropi... Kao da je juče bilo pamtim i kad su me trenirali Maco Rogošić, Tonko Miročević...“.
(Trenevski treći s lijeva u sredini)
Trenerski snovi
Dvadeset godina poslije odlaska iz Budućnosti i Podgorice, Trenevski se vratio u crnogorski fudbal.
Trenersku karijeru, započetu 2011. u Malečniku, 2015. nastavio je u Dečiću, gdje je bio u dva navrata. U našoj ligi vodio je i Kom.
- To je potpuno drugačiji posao. Dok si igrač imaš teren i momke oko sebe, kad si trener to je nešto sasvim drugo i kompleksnije. Trenerski posao je proklet. Oduševljen sam onim što se sada dešava sa Dečićem, što smo nagovijestili onda kad sam došao - od Vuljaja, Camaja i cijele te generacije, gdje je i sada u timu 30-40 odsto igrača koji su kod mene debitovali. Bila mi je velika čast da radim u crnogorskom fudbalu, kasnije sam sa Komom uspio da uđem u Prvu ligu. Ali, znate kako je kod trenera. Sve dobro što se uradi, u mjesec dana može na glavu da se okrene“.
Nije nam bilo teško pogoditi da je velika želja Trenevskog da vodi ,,svoju“ Budućnost.
,,Ne da je želja, nego mi je to najveći cilj. Za mene nije vrhunac da treniram Real Madrid ili neki tim iz Premijer lige, već da budem trener Budućnosti i Partizana, kao i selektor Crne Gore i Sjeverne Makedonije. Vjerovatno će se to jako teško ostvariti, ali to su moji ciljevi i o tome govorim već 10 godina. Što se tiče Budućnosti, čak sam bio i dosta puta blizu, ali više je nego očigledno kako razmišljam o tome“.
(Utakmica Crna Gora - Montenegro stars)
Makedonski recept za uspjeh
Trenevski ovih dana sa oduševljenjem proživljava uspjeh svojih Makedonaca, koji su se preko D divizije Lige nacija i baraža prvi put u istoriji domogli velikog takmičenja - Evropskog prvenstva.
,,Pisao sam kolumne prije tri, četiri godine i najavio dosta ovih stvari. Makedonija se okrenula domaćem selektoru Igoru Angelovskom, a tada sam i ja bio kandidat, ali to uopšte nije bitno. Mlada reprezentacija je sa Blagojem Milevskim otišla na Evropsko prvenstvo i način ulaska te generacije u seniorsku reprezentaciju bio je fantastičan. Mnogi raniji selektori A tima, od Kataneca, preko Boška Đurovskog, Drulovića... nijesu doživljavali klupu Makedonije kao vrhunac, nego kao stepenik da naprave nešto više u karijeri, i to je bio najveći problem, a u tom momentu su otkazali Pandev i mnogi igrači“, navodi Trenevski.
,,Suština je da igrač ne smije da ima dilemu da li će da igra za reprezentaciju, već to mora da bude kruna karijere i on toga nije svjestan dok ne završi karijeru i poslije 10 godina uvidi da su utakmice za reprezentaciju ono najvažnije što je igrao“.
Može li Crna Gora kao Sjeverna Makedonija?
,,Imate Jovetića i Savića, ali i problem sa mlađima u smislu sazrijevanja i uklapanja u seniorsku selekciju. Crna Gora je imala fenomenalne rezultate pod vođstvom Kranjčara, ali ljudi su htjeli mnogo više i počeli su da se gube u svoj toj situaciji. Makedonija je njegovala tu mladu generaciju, održala je, i u spoju sa Pandevom, Elmasom za kojeg sam rekao da je naš najbolji igrač poslije Pančeva i Pandeva, to je iznjedrilo ovako veliki rezultat i ovo čudo. Kao što sam prije nekoliko godina govorio za Sjevernu Makedoniju, govorim sada da to sigurno čeka i Crnu Goru, ali neke stvari moraju da se dovedu na svoje mjesto“, smatra Trenevski.
,,Vjerujte domaćim trenerima“
Poručuje da je Crnoj Gori potrebno strpljenje i vjera u domaće trenere.
,,Slovenija je u početku pravila velike uspjehe sa Srećkom Katanecom, ali najveći sa Matjažom Kekom za kojeg u tom momentu niko nije znao kakav je trener, ali je znao što predstavlja reprezentacija i osjećao je to. Hrvatska je bila druga na svijetu sa Zlatkom Dalićem, koga ljudi u tom momentu ne bi doveli ni za trenera Budućnosti, a oni su ga izabrali za selektora. Makedonija je odabrala Angelovskog, koji je vodio samo jedan tim prije ovoga, ljudi ni ne znaju ko je on. Safet Sušić je odveo Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo, znamo kakve je Srbija imala rezultate sa Antićem i nedavno sa Muslinom, tragedija je kako su se njihovi selektorski mandati završili“, objašnjava Trenevski.
,,Čast Hadžibegiću i Tumbakoviću koji jeste izvanredan trener, sarađivali smo u Partizanu, ali selektor treba da bude neko ko zna i osjeća situaciju. Tu se ne radi o postavci treninga ili taktici, već je nešto više od toga. Mislim da je tu napravljen raskorak jer Crna Gora ima igrače i trenere, ali ,,hiljadu“ nekih stvari je uticalo da još ne dođe vrijeme da ode na veliko takmičenje.
Nekadašnja ,,desetka“ kaže da se na ovim prostorima pati za imenima.
- Neko je tamo negdje trenirao neku ekipu... To nema veze sa tim da li će napraviti uspjeh. Ima mnogo ljudi u Crnoj Gori koji vrlo dobro znaju o čemu se radi, ali treba biti strpljiv i ujediniti se da se stigne do jednog takvog velikog uspjeha. Nemam nimalo dilemu da će se to dogoditi. Fudbal je čudo, magija koja treba da objedinjava. Znate da je makedonsko društvo podijeljeno, ali tim momcima koji nastupaju za Sjevernu Makedoniju dres reprezentacije je iznad svega. Fenonenalno je vidjeti njihov odnos prema nacionalnom timu“.
(Savo Milošević, Viktor Trenevski i Albert Nađ iz perioda u Partizanu)
,,Uzmu 100-200 hiljada, pa ih nema nigdje“
Ključ je, kaže, u usmjeravanju mladih.
,,Treba im proširiti vidike, da ne misle da je reprezentacija u mlađim kategorijama bitna samo dok se ne ostvari transfer, jer su generacije i generacije izgubljene odlaskom u inostranstvo, pa selidbama, pozajmicama... Uzmu 100-200 hiljada, po poslije pet godina ne znamo ni gdje su, ni što su. Mora da im se utuvi u glavu da je kruna svega reprezentacija Crne Gore, ništa drugo. Da ne misle da je igranje za nacionalni tim most do prodaje u klub. To je most do ničega“, poentira Viktor Trenevski, čovjek plavo-bijele krvi.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR