Sjećanja i po(r)uke Caca Ljumovića: Asistencija mi je bila milija od svega, mladi treneri danas misle da sve znaju

Petar Ljumović je legenda Budućnosti, nekadašnji kralj asistencija koji je duže od deceniju nosio plavo-bijeli dres, jedan od simbola generacije koja je igrala finale Kupa SFR Jugoslavije...

A, Budućnost je za čuvenog Caca - više od kluba.

,,Budućnost je moja mladost, Budućnost su lijepe uspomene. Rano sam počeo da igram za OFK Titograd, u južnoj grupi druge lige, a svima nam je cilj bio i jedva smo čekali da pređemo u Budućnost, jer je to i u onoj Jugoslaviji bio cijenjen klub. Iz Titograda sam 1972. otišao u Budućnost i prvi trener bio mi je čuveni Dušan Nenković. Tako je počela prelijepa karijera u dresu Budućnosti“, priča Ljumović za Antenu M.

Pet neuspješnih kvalifikacija za Prvu ligu imala je Budućnost prije nego je u sezoni 1974/75. izborila ulazak u elitno takmičenje.

,,To je bila kulminacija. Potom izboren opstanak u prvoj sezoni i dugo godina igranja u eliti. Zahvaljujući Budućnosti, dosta igrača sa ovih prostora je napravilo fenomemalne karijere i igralo za reprezentaciju, dovoljno je pomenuti Deja Savićevića i Peđu Mijatovića. Uvijek je bilo dobrih igrača u Budućnosti, kad bih nabrajao sigurno bih pogriješio jer je dug spisak“.

Kako je bilo biti fudbaler Budućnosti u to vrijeme?

- Sedamdesetih je Titograd imao šest prvoligaša, a igrati fudbal za Budućnost u Prvoj ligi je bilo nešto zaista značajno. Bio si toliko cijenjen i poštovan da me ponekad stvarno bilo muka kad izađemo neđe u kafanu ili hotel, ne da ti gazda da platiš, nema šanse. Kaže ono: ,,Ovo ti je Caco Ljumović, fudbaler Budućnosti“. Imponovalo mi je to, ali i to što smo svake srijede išli u posjete fabrikama - u Titeks, Kombinat aluminijuma, Duvanski... Družili smo se sa narodom, davali karte za utakmicu, uvijek su stadioni bili puni. Publika nas je nosila i bilo je prelijepo igrati u Prvoj ligi jer je tadašnja liga bila treća u Evropi, a kvalitet je bio strašan budući da nijesi mogao da odeš iz Jugoslavije prije nego napuniš 28 godina. Bilo je mnogo jakih ekipa“, prisjeća se Ljumović.

(foto: Facebook)

Najlakše nam je bilo sa ,,velikom četvorkom”

Kakav je danas fudbal kod nas?

,,Kad vidiš prazne tribine, uh... Idem na utakmice, gledam Budućnost i Titograd, pa se sjetim kad već u utorak ili srijedu nije bilo karata za vikend. I ne samo kad je dolazio neko iz ,,velike četvorke“, ko god je dolazio bilo je rasprodato i nosila te publika. Publika koja je voljela i poznavala fudbal i znala da te nagradi iako izgubiš ukoliko vidi da si dobro odigrao i da si dao maksimum“.

Odgovarali su vam najjači rivali?

,,S njima je bila najlakše, znali smo da će biti pun stadion i to nam je bila šansa da pokažemo kakvi smo igrači. I imali smo mnogo dobar skor sa njima jer smo igrali rasterećeno, nije bila sramota izgubiti u Titogradu od Zvezde, Partizana, Hajduka ili Dinama. Bilo nam je baš lako igrati sa tim rivalima koji su osvajali titule u Jugoslaviji i igrali u Evropi. Igrali smo za sebe i publiku, da vidimo jesmo li kvalitetni kao što se pričalo”.

,,Ljumo, radi malo i za sebe”

Više ste voljeli da asistirate nego da postignete pogodak?

,,Bilo mi je milije od svega da dodam loptu saigraču, uživao sam u tome. Sjećam se kad mi je Ćele Vilotić, čuveni trener mlađih kategorija reprezentacije Jugoslavije, na nekoj trening utakmici kad sam mogao da da dam gol, rekao: ,,Ljumo, sve je to lijepo kad namjestiš saigraču, ali radi i za sebe malo“. Danas govore kako su strašne asistencije Mesija, ovog, onog, piše se o tome, ne pominje se mnogo strijelac. A, tada u to pero, isticalo se ko je dao gol. Imao sam mnogo dobre trenere koji su me savjetovali što da radim jer od veznih igrača počinje igra. Uživao sam u asistencijama”.

(izvor: Podgorički cikotići: Stoje Miki Folić, Momo Vujačić, Nikola Janković, Janko Miročević, Vojo Vukčević, Čedo Milošević. Čuče: Drago Kovačević, Radovan Bošković, Mojaš Radonjić, Tonko Miročević i Caco Ljumović)

Šteta zbog finala Kupa

Možda bi bilo bolje da u jednoj situaciji iz finala Kupa 1977. protiv Hajduka nijeste dodali loptu napadaču Radonjiću?

,,Činilo mi se da je Mojaš u boljoj poziciji”, sleže ramenima Ljumović.

,,Imao sam dobru ,,zavijutku“, nikad nijesam napamet centrirao, nego sam baš ,,gađao” igrača. To mi je bilo najmilije. Imao sam i strašne saigrače - Guza, Tonka, Janka, Boškovića... Kulminaciju smo doživjeli kod Marka Valoka, pustio nas je da razvijemo maštu, da igramo kako mi volimo”.
Žalite za tim finalom Kupa?

- Šteta što ga ne uzesmo jer ko zna kakve bi nam karijere bile da smo tada izašli u Evropu. Jednom smo igrali Intertoto kup, sa timovima iz Austrije, Švedske i Danske, glat smo prvi bili i sjećam se kakve su tada ponude stizale, ali nisi smio da izađeš iz Jugoslavije prije 28. rođendana. Postoji žal za tim finalom. Pritisak je bio veliki, pun stadion, tada su za 25. maja i Titov rođendan organizovani bili sletovi... Sjećam se, kad smo izlazili iz tunela i kad sam čuo huk, da nijesam znao što se sa mnom dešava sve dok nijesam osjetio loptu. Tek tada sam postao svjestan da igram finale Kupa.

Na tribinama je, prepričava se, bilo pola Titograda?

,,Pola Titograda? A ne, no mi se činilo da se cijela Crna Gora preselila na Zvezdin stadion. To su bile kompozicije vozova po 30 vagona, pa autobusi, strašno je to bilo. I tek u produžetke smo izgubili 2:0, a Hajduk ih je igrao kao da je početak utakmice”.

Znamo priču o nekim sumnjivim situacijama u pauzi za produžetke...

- Nikolica Janković je htio da uzme jednu od boca igrača Hajduka da se osvježi i tad mu je Dražen Mužinić stao kopačkom na ruku. Što je bilo unutra, ko zna... Možda neki vitamin za snagu, ko će ga znat, ali znam da su kad smo primili prvi gol dva naša igrača ležala zbog grčeva. Bio je strašan pritisak”.

(Izvor: Facebook)

Da smo imali sadašnje uslove...

Kad smo kod vitamina, danas igrači imaju mnogo bolje uslove za pripremu i oporavak nego u Vaš vakat.

,,Uvijek sam to govorio - da je mojoj generaciji falilo to što imaju sadašnje. Budućnost sad ima tri pomoćna terena, možeš da treniraš đe god hoćeš, a mi smo tada kao prvoligaši u Jugoslaviji kad padne kiša išli iza Gimnazije. Znaš koliko bi nama značilo ovo sad... To sam tek vidio kad sam pošao u Francusku, u 34. godini”, kaže Caco Ljumović.

,,Dođem tamo, a ono šest pomoćnih terena, ne zna se koji je bolji od kojeg, a na glavni se samo igraju utakmice. Poslije utakmice vrhunski oporavak, ujutru u 10 razgibavanje, pa legneš na sto, masaža od glave do maloga prsta na nozi, pa minut u saunu, onda bazen. I kaʼ nov si. Na otvaranju kampa Budućnosti rekao sam tadašnjem gradonačelniku Mugoši da je samo trebalo nekoga da pošalju u Partizanov ,,Zemunelo“ i da kopira to. Đe su ti restorani, sobe, saune, bazeni... Sve to treba, da ne plaćaš igrača sa strane da spava u hotel, da igrači imaju đe da ručaju zajedno, sve što treba da ima jedan kamp”.

Karakteristično je za nas, ističe Ljumović, što niko neće da prihvati savjet.

,,Sjećam se kad sam počeo da se bavim trenerskom poslom. Ne možeš sve da znaš, zato sam tražio savjete od Dragana Šakovića, od Dragutina Spasojevića, zamolim ih da pođemo na kafu, da mi kažu nešto što su vidjeli sa tribina. A ovi mladi treneri danas? Ma kakvi... Neće niko da prihvati savjet, misle da sve znaju. Trenerski posao se uči cijeli vijek, ne postoji veliki trener koji nije neđe kiksao”.

Jesu li u Vaše vrijeme klubovi imali više strpljenja za trenere?

,,Radio sam u Budućnosti sa velikim šmekerom za sve, Dimom Mitrovićem, odlično smo se slagali. Kad se razbolio bio sam sa igračima na pripremama u Tivtu. Rekli su mi da nastavim, a imao sam mladu, prelijepu ekipu i molio sam ih da je ostave na okupu - Nedovića, Ivaniševića, Dragićevića, Đokaja... Ali, počeli su da odlaze i vidio sam da nema od toga ništa. Nema sreće kad nema dobre saradnje sa upravom. Tako je bilo i kad smo mi igrali. Nijesmo bili kompaktni sa rukovodstvom, birali su se na dvije godine i vazda je bio jaz između nas igrača i njih. Da je bilo zajedništva, sigurno bismo dva-tri puta igrali Kup UEFA”, tvrdi Caco.

(Izvor: Podgorički cikotići: Stoje: Momčilo Vujačić, Slavko Vlahović, Janko Miročević, Vojo Vukčević, Zoran Vorotović, Zoran Mitić, čuče: Žarko Vukčević, petar Caco Ljumović, Mojaš Radonjić, Momir bakrač, Ante Miročević)

Budućnost na dobrom putu

Kako Vam izgleda sadašnja Budućnost?

,,Dobro. Drugu sezonu zaredom je prva, bodovna razlika je velika. Normalno da neki timovi padaju, ekipa iz evropskih kvalifikaicija nemaju pauzu ljeti, ali evo Sutjeska se vraća. Dečić je za mnoge iznenađenje, za mene nije. Ima dosta kvalitetnih igrača, vrlo dobrog trenera i nije iznenađenje što su u vrhu. Kažem, Budućnost dobro igra u zadnje vrijeme, šteta je što nije prošla Sarajevo jer je malo falilo. U kvalifikacijama treba i malo sreće da prođeš. Dobra je stvar što je u klub došao Mijač, napravio je dobar tim oko sebe, izgleda da će uzeti klub na upravljanje 10 godina, to je dobro”.

,,Normalno, kad nešto ulažes gledaćeš i da ti se vraća”, dodaje Ljumović.

,,A u kvalifikacijama klub može - ako prođe krug ili dva - uzeti velike pare. Bilo bi dobro i da neki igrač može da proda za tri-četiri miliona, a ne sve pustiš dijete od 17-18 godina, pa dobiješ 200-300 hiljada, što potrošiš za odlazak na pripreme”.

Savjeti Gojka Zeca: Ako ti ne ide, trči

Radi li se u Crnoj Gori dobro sa mladima?

- Treneri moraju da budu svjesni da mladog igrača moraš da istrpiš, da ga trgneš u svlačionici i promjena će doći. Svi smo imali dan kad smo igrali loše i kad te jednostavno neće, ali to ne znači da treba da makneš igrača, već da mu staviš do znanja što je pogriješio”.

Imali ste to od koga da naučite...

- Stalno sam pričao igračima ono što mi je jednom rekao Gojko Zec, koji je bio i selektor Jugoslavije i šampion sa Zvezdom, kad smo igrali sa Slobodom iz Tuzle. Oću da primim loptu - ubije me u ćevanicu, ono što mi dobro ide - taj dan ne ide. I ja razveza pertle... Kad je Gojko ulazio u svlačionicu, tri-četiri minuta nije ništa pričao. Pita me onda, a svakome je persirao: ,,Jelte Ljumoviću, šta Vi igrate?“. Ja kažem - veznog. Jeste li šutnuli na gol?. Nijesam. Jeste li dali loptu za gol? Nijesam. A šta igrate Vi, pita on. Ja opet odgovaram - veznog. I tako još dva, tri puta. I rekao mi je onda: ,,Sada ćete da zavežete pertle, da igrate 45 minuta jer neću da vas mijenjam, a ako ponovite prvo poluvrijeme idete direktno na tribine jer Vi nijeste za klupu“. Uh, rekoh, što ću sad... Vežem one pertle, izađem na teren i srećom ,,ćušnu” mi je Slavko Vlahović po desnoj strani i ja Žara Vukčevića u vrʼ glave - 1:0. Poslije neki slobodni sa naše lijeve strane, ja preko zida - 2:0”, prepričava Ljumović.

,,Dobijemo, uđem u svlačionicu i on mi kaže: ,,Sve ovo ako Vam se ponovi, idete na tribine. Jer Vi kao vezni igrač ako Vas ne ide - onda trčite. A Vi hoćete da primite loptu, ona odskoči i stanete. Toga u fudbalu nema. Morate da trčite, pa uklizate, da se vidi želja”. To sam prenosio igračima”.

,,Politiku i struju ne diraj jer možeš od oboje da pogineš“

,,Ovo je podneblje đe svi sve znaju”, poentira Ljumović, čovjek realnih pogleda na svijet.

,,Sjedneš u kafanu i svi komentarišu: e kako uradi Mesi ono, a viđe li Ronalda... Nema oblasti u koju se ne razumijemo. Jednom su me pitali nešto oko politike, a ja kad sam išao na pripreme uvijek sam nosio Zabavnik i ukrštene riječi, to me otac učio. Vazda su pozadi bile poznate misli i pročitam jednu kinesku, od nepoznatog autora, koja je glasila: ,,Politiku i struju ne diraj jer možeš od oboje da pogineš“. I tako sam odgovorio na pitanje o raspadu Jugoslavije.

(izvor Facebook: Ante Miročević i Caco Ljumović)

Kako smo preživjeli otmicu aviona 1981.

Ljumović je 26. septembra 1981. sa ekspedicijom Budućnosti krenuo na prvenstveni meč sa Vojvodinom u Novi Sad.

Putovanje se pretvorilo u dramu jer su u avion ušli otmičari, čija je misija, srećom, neuspješno završena u Larnaki.

,,Bio je simpozijum bankara u Cavtat i sletjeli smo iz Podgorice u Dubrovnik da njih pokupimo. I čim smo se digli sa Ćilipa otmičari, za đavola, uđoše u kabinu, viđeli smo brzo da nešto nije u redu. Sve smo išli dublje u mrak. Situacija je bila grdna kad smo bili iznad Izraela i viđeli borbene avione, a oni su bili u ratu. Kapetan Zekavica je kasnije ispričao da je bilo rečeno da će nas gađati ako ne napustimo njihov vazdušni prostor. Onda je kapiten na svoju ruku sletio u Larnaku, rekavši da nema goriva. Kad smo sletjeli na zemlju, lakše nam je bilo. Ono kad si u vazduhu, uh, pušti đaʼola...”.

Kako se odigralo srećno finale u Larnaki?

- Doktor Đuro Musić je molio otmičare da pušte ženu koja je bolovala od leukemije da ne bi umrla u avionu i spuštili su je na zadnja vrata. U međuvremenu, neko je u toaletu zapalio maramicu. Kad se napravio dim, kunem ti se u unučad, i kad je neko zavikao ,,vatra“, od 110 putnika - ni minut nije prošao - gotovo nikog u avion nije bilo. Ja sam ostao u avionu sa posadom jer mi je rođaka bila stjuardesa. Dok su se otmičari dogovarali, kapetan Zekavica nam je rekao da se nas 10 podijeli i da izađemo kroz dva otvora za vanredne situacije. Potrčali smo ispod kljuna aviona, držao sam dvije stjuardese nekakvom blesavom snagom i pobjegli prema plaži. Tamo su bili kiparski specijalci koji su povukali ,,ruke gore“. Onda su zapucali preko aviona...

Ljumović ističe da putnici nijesu bili maltretirani, a jedan od otmičara Borivoje Jelić imao je namjeru da dođe u Podgoricu i popriča sa Ljumovićem i ostalim fudbalerima Budućnosti i izvini im se za neprijatne scene sa ,,čuvenog” leta, koje su ostavile posljedice na anšeg sagovornika.

Srećom, kratkoročne.

,,Pođem u Grčku da igram, ne prođe mjesec, dođem s treninga kući i žena me pita: ,,Što ti je ovo na kosu, nema dlaka“. Vidim neke rupe, koje su mi izašle bile svuda. Prijateljica me povela kod vojnog doktora, kojem sam ispričao što se sve desilo. Rekao mi je da je sve to od stresa, kojeg nijesam bio svjestan. Kad sam pošao u Francusku sve je bilo u redu”.