Ratni vihor početkom devedesetih godina odveo ga je iz njegovog rodnog Sarajeva i doveo u Crnu Goru. Došao je u potrazi za srećnom budućnošću i našao je - u Budućnosti.
Bio je neumorni vezista, igrao u generaciji ,,plavih“ iz koje mnogi sada rade u našem fudbalu, vratio se i nastupao u prvoj sezoni prvenstva nezavisne Crne Gore, ali potom ,,nestao“ sa radara i rijetko se pojavljivao u medijima.
Javio nam se iz Beograda - Goran Trobok.
,,Rođen sam u Sarajevu, tamo sam igrao fudbal u omladincima, i kad je počeo rat došao sam sa rođakom u Crnu Goru. Tad nije bilo menadžera, nije bilo vrijeme kao sadašnje. Došao sam praktično sam jer mi je porodica ostala bila na Palama, a ja sam sa 17 godina otišao da završim srednju školu i probam da igram fudbal. Bio je avgust, mislio sam da odem u Mogren, ali oni su već bili na pripremama, igrali su u prvoj ligi, tako da sam završio u Petrovcu. Bili su u nekoj nižoj ligi, lijepo su me prihvatili i odmah poslije dva-tri mjeseca kontaktirali su me iz Budućnosti, u koju sam prešao već na polusezoni“, podsjetio je Trobok za Antenu M kako je došlo do toga da Budućnost bude prva stanica u njegovoj profesionalnoj karijeri.
(Gornji red: Dimo Mitrović, Bato Barac, Vuksanović, Džogo Rabrenović, Srdan Dmitrović, Goran Đurović, Žarko Dragaš, Baćko Mugoša, Donji red: Neđo Aničić, Džaja Peković, Damjanović, Vanja Popović, Viktor Trenevski, Goran Trobok, Duško Vlaisavljević)
U Podgoricu je stigao 1992. i ostao sve do 1997. godine.
,,Samo sam tražio šansu da igram fudbal, da probam da uspijem u tome. Imao sam 17 godina, ništa mi nije bilo teško, ni da igram u Petrovcu koji je bio niželigaš. Kao što sam rekao, htio sam šansu i iskoristio sam je. Zvala me Budućnost, gdje sam u početku igrao za omladince i trenirao sa prvim timom. Važno je bilo da iskoristiš šansu. Bilo je dosta starijih, iskusnijih igrača, nije baš svako mogao da se priključi prvom timu i nije bilo mnogo mladih igrača među seniorima“.
Bila su to mučna vremena - raspad velike države, pad interesovanja publike, period u kojem mnogima nije bilo do fudbala i igre...
Ipak, i tada je pod Goricom bilo kvaliteta.
,,Imali smo dobre igrače, a i liga je ipak bila jača, sa dosta iskusnih fudbalera jer se nije moglo tako lako ići u inostranstvo, zbog sankcija i svega ostalog. Tek kasnije je tržište postalo otvorenije za mnoge zemlje. U Budućnosti sam igrao sa Vlaisavljevićem, Grofom Božovićem, Saveljićem, bilo je mnogo dobrih igrača i nije bilo lako ući u tim, ali uspio sam“, priča Trobok.
,,Četiri i po godine sam bio u Budućnosti, sjećam se da smo igrali i Intertoto kup kad nam je jedan od rivala bio Bajer Leverkuzen. Za njih je igrao Bernd Šuster, završavao je karijeru poslije decenije u Barseloni i Real Madridu, te tri godine u Atletiku. Kao domaćini smo mečeve u grupi igrali u Beogradu. Možda je taj izlazak u Evropu najveći uspjeh koji smo napravili“.
Vratio se jer se uželio Podgorice
Iz Budućnosti je otišao u Partizan, gdje je ostao šest godina, tri puta bio šampion Jugoslavije i postao igrač s najviše nastupa u istoriji tadašnje Prve lige.
Zaslužio je transfer u moskovski Spartak, potom u Šangaj Šenhuu, a poslije kratke epizode u ruskom Šinjiku vratio se u ,,svoju“ Budućnost.
Devet godina od prvog rastanka mnoge okolnosti su se bile promijenile, nije više bilo ni zajedničke države, ali je ostala Trobokova privrženost klubu i gradu u kojem je napravio ime.
,,Poslije Spartaka i Šangaja, razmišljao sam da završim karijeru iako nijesam imao mnogo godina. Odlučio sam, ipak, da još malo igram, ne zbog novca jer sam maltene platio iz svog džepa. Kad si pri kraju karijere važno ti je samo da probaš da odigraš još malo i uživaš u fudbalu. To je bio razlog da dođem u Budućnost, kao i to što sedam-osam godina nijesam bio u Podgorici. Dolazio sam povremeno, ali sam zbog prijatelja želio da iskoristim vrijeme da ponovo budem u okruženju koje mi prija. Ostao sam šest mjeseci, poslije toga završio karijeru u Smederevu“.
U Podgorici je, kaže, stekao prave prijatelje, za cijeli život.
,,S mnogima sam ostvario kumstvo, tako da su mi najbolji prijatelji u životu oni iz perioda provedenog u Podgorici. Došao sam sa 17 godina, ali nijesam imao problema, kroz sport se brzo adaptiraš, provodiš dosta vremena sa saigračima i sa te strane mi nije bilo teško. Vežu me lijepe uspomene za Podgoricu“, navodi Trobok, koji je u gradu na Morači našao i životnu saputnicu.
,,Supruga mi je iz Podgorice i tokom ljeta uglavnom budemo u Budvi, gdje imamo stan. Otkad sam završio karijeru praktično tri mjeseca godišnje provodimo na relaciji Budva-Podgorica.“
,,Bitno je jesi li dobar ili loš čovjek, ne gdje si se rodio“
Može li se reći da je Crna Gora drugi dom Gorana Troboka?
,,Tako je. Recimo, dosta ljudi u Beogradu misli da sam Crnogorac. Posebno oni koji prate fudbal i znaju da sam u Partizan došao iz Budućnosti. Prezimena Trobok nema u Srbiji i onda me povezuju sa Crnom Gorom.
Ne smeta Vam?
,,Ne, zašto bi. Rođen sam u Sarajevu, živio sam u Podgorici, pa u Beogradu gdje sam i sada. Jedina podjela koja postoji za mene je na dobre i loše ljude, nebitno je ko se gdje rodio. Igrao sam u Šangaju, tamo nema mnogo naših ljudi. U jednom klubu bio je Hrvat, pa je došao musliman iz Sarajeva - sjedjeli smo i družili se, i onda shvatiš da smo mi na ovim prostorima jedan isti narod, nije važno ko je koje nacije i vjere“, lijepu poruku šalje Trobok.
,,Nemam za čim da žalim“
Pečat njegovoj karijeri dali su nastupi za reprezentaciju SR Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore. Upisao je 10 zvaničnih, tj. onih koji ,,prepoznaje“ FIFA.
,,Kad se podvuče crta, prezadovoljan sam karijerom. Igrao sam za najveći klub u Crnoj Gori, za jedan od dva najveća u Srbiji, pa u Spartaku iz Moskve koji je najpopularniji klub u najvećoj zemlji na svijetu. Bio sam i u Šangaju koji je takođe fantastičan klub, stigao sam i do reprezentacije. Pitanje je da li sam mogao i više, ali zadovoljan sam. Nijesam imao ni ozbiljnije povrede i zadovoljan sam bio kad sam igrao svaku utakmicu. Odigrao sam ih dosta i nemam za čim da žalim“.
Trobok kaže da prati Budućnost i 1. CFL kad god ima vremena.
,,Mnogo mojih prijatelja i kumova radi u crnogorskim klubovima. Kod nas će uvijek biti talentovanih igrača, ali potrebni su novac i vrijeme da se napravi jak tim. Teško je napraviti rezultat u evropskim okvirima. Treba dosta rada. Prije je u velikoj državi bila ozbiljna liga, sad je sedam manjih država i nije realno biti konkurentan evropskim klubovima koji imaju mnogo novca“, smatra Trobok, čiji je aktuelni posao da ,,snima“ talente.
,,Malo se bavim menadžerisanjem za agenciju prijatelja koji je bio direktor Spartaka iz Moskve. Kao skaut uglavnom imam kontakte sa Rusima i Kinezima, čisto da ostanem u fudbalu. Proputujem, pogledam neke igrače... Slabo sam uključen u domaći fudbal. Uglavnom, nije loše“, navodi naš sagovornik.
Da su moji bili milioneri...
Goranov sin je fudbaler, ima 21 godinu i igra za Teleoptik.
,,Možda i uspije, ne miješam se mnogo“, navodi Trobok senior i poredi sadašnje uslove s onim u kojima je stasavala njegova generacija.
,,Možda ni ja ne bih uspio da sam imao sve, da sam imao gdje da se vratim u Bosnu ili da su moji bili neki milioneri. Rekao bih: hvala, doviđenja, idem ja kući, neću da igram fudbal... Treba sve da se poklopi da uspiješ kao fudbaler, potrebna je snaga volje. Djeci sada pored mobilnih telefona i ,,milion“ drugih interesovanja nije lako da se posvete i da cijeli dan igraju fudbal“, poentira Goran Trobok.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR