Rade Zalad za Antenu M: Budućnost je bila moja srećna zvijezda, nadam se da ću uskoro posjetiti lijepu Crnu Goru

Timski sastanak u nekadašnjem hotelu ,,Ljubović“, na kojem se usprotivio treneru Milošu Milutinoviću, odredio mu je sudbinu u Partizanu i nekoliko mjeseci kasnije poslao ga - očigledno je sve bilo sudbinski - baš u Titograd.

Epizoda u Budućnosti trajala je samo godinu, ali je bila obostrano uspješna. Ili kako bi sagovornik Antene M kazao - kratka, ali slatka.

Rade Zalad, nekada jedan od boljih jugoslovenskih golmana, uspješan i poštovan i u Turskoj, o plavo-bijelim danima svoje karijere priča kao da je pod Goricom ostao godinama...

,,Najljepše uspomene vežu me za sezonu 1984/85, za Budućnost i Podgoricu. Bila je prilično izazovna godina jer sam kao partizanovac došao poslije sjajnog golmana Živana Ljukovčana, koji je sezonu ranije branio za Budućnost na pozajmici iz Crvene zvezde. To mi je bio dodatni motiv. Imao sam veliku sreću da mi trener golmana u tom periodu bude Momo Vujačić, koji je iznjedrio mnogo dobrih golmana u Budućnosti“, navodi Zalad.

,,Sjećam se da smo u konkurenciji bili Branislav Đukanović, Škurta Radović, Zoran Nikitović i ja. Svi su oni imali dobre karijere. Te godine je iz Bara doveden mladi Dragoje Leković i trenirao je sa nama, a o 'Jegulji' ne treba trošiti riječi. Priključen je bio i Saša Petrović, a u Titogradu - koji je uvijek imao dobru komunikaciju sa Budućnošću - branio je Saša Živaljević. Za sve njih najzaslužniji je Momo Vujačić, koji je i meni mnogo pomogao da se stabilizujem poslije turbulentnih godina u Partizanu, da branim dobro te sezone, odem u Prištinu i potom sedam godina provedem u Turskoj“.

Sutjeska mu davala više novca

Lako je moglo da se desi da poslije Partizana, gdje se borio s nepravdom i jakom konkurencijom, završi u drugom crnogorskom klubu.

,,Izabrao sam Budućnost, iako sam tada imao mnogo bolju ponudu od Sutjeske. Smatrao sam, ipak, da mi je Bato Bulatović garant i da je Podgorica dobra sredina, gdje ću se afirmisati. Tako je bilo i nijesam pogriješio. Igrao sam za manje novca nego što sam mogao da dobijem, ali razmišljao sam dugoročnije. Bilo mi je bitno da branim i pokažem Partizanu i jugoslovenskoj javnosti da su 'crno-bijeli' pogriješili što smo se rastali. Mislim da sam uspio u tome jer sam bio najbolji igrač u Budućnosti, kao i u Prištini pored svih njenih vedeta - Vokrija, Batrovića...“, podsjeća Zalad.

,,Na najljepši način sam se odužio Budućnosti, neizmjerno sam im zahvalan na tome što su mi pružili šansu da se reafirmišem, a mislim da su i oni zadovoljni mojim boravkom tamo. Do danas je ostalo veliko poštovanje sa svim saigračima iz te generacije i tako će ostati dok sam živ“.

Ispoštovan do kraja

Budućnost je brzo napustio uprkos dobroj volji za ostankom.

,,Te godine sam imao 'nepristojnu' ponudu Prištine koja se ne odbija. Istog trenutka sam pozvao Bata Bulatovića i rekao mu: ,Direktore, imam ponudu ,toliko i toliko', ako Budućnost može da mi dâ pola od tog novca, ostaću'. Odgovoro mi je: 'Vidi, Rade, da ti kažem: nemam ni one pare od prošle godine. Neka ti je sa srećom, alal vjera što si tako postupio, niko se ne bi odrekao tog novca“, prepričava Zalad.

,,U Budućnosti sam dobio obećani novac, sve do posljednjeg dinara, iz nekoliko rata, ali sve je ispoštovano i imam najljepšu moguću uspomenu na taj dio. Druga stvar: uprava nam je obećala bila premiju za opstanak u ligi. Dok sam bio na pripremama u Prištini zove me Danilo Karadžić i kaže:

,,Majstore, uplatili smo ti onu premiju za opstanak'. Nevjerovatno. Ljudi imaju razna iskustva, moje je takvo, sve je bilo više nego pozitivno“.

,,Ležao“ mu titogradski stadion

Pamti Zalad i neka titogradska iskustva dok je dolazio kao gost.

,,Umalo da izgubimo titulu u sezoni 1982/83. kad smo poraženi u Titogradu 3:2. Ja sam branio. Sjećam se da sam nakon te utakmice izgubio mjesto u timu kod Miloša Milutinovića iako 'nitʼ luk jeo, nitʼ luk mirisao'. Međutim, stadion pod Goricom mi je uvijek bio drag, nekako mi je 'ležao'. Sjećam se da i smo 1977, kad sam imao 20 godina, a vodio nas je Ante Mladinić, igrali tradicionalni zimski titogradski turnir: 10 minuta pred kraj meča sa Vojvodinom ušao sam umjesto Borote jer su se naslućivali penali. Odbranio sam tri zaredom i pobijedili smo, tako da je i ta epizoda uticala da ljudi u Jugoslaviji čuju za mene“, ističe Zalad i podsjeća:

,,Jugoslavija je imala 20 i više miliona stanovika i bila je čast biti među dva golmana u bilo kom klubu, posebno Zvezdi i Partizanu. To je period koji se ne zaboravlja“.

Veliko ime u Turskoj

Ne zaboravljaju ni u Turskoj ono što je Rade Zalad postigao u njihovom fudbalu. Osvajao je kupove, vrlo lako i srca navijača, uživao veliku popularnost...

,,Igrao sam tamo sedam godina, za tri kluba - jednu sam proveo u Eskišehiru, dvije u Bešiktašu i četiri u Ankaragudžuu. Sve prvoligaški klubovi, odigrao sam gotovo 300 utakmica. Imao sam čast da tri puta budem proglašen za najboljeg golmana lige, a jednom sam bio i najbolji strani sportista Turske. Imam lijepih trofeja i iz tog perioda“.

Pronašao se kao trener golmana

Toliko iskustva i kvaliteta, a nijeste imali afinitet da budete šef stručnog štaba. Zašto?

,,Po završetku karijere dugo sam razmišljao šta da radim jer sam želio da ostanem u sportu i onda sam shvatio da nijesam za šefa stručnog štaba, zašto bih uzimao hjleb nekome ko bi to bolje radio od mene. Bolje je da se opredijelim za ovaj manje cijenjen i plaćen, ali jednako odgovoran i težak, i meni drag posao. I do dana današnjeg sam ostao trener golmana, srećom imao sam lijepih uspjeha: sa mladom reprezentacijom Srbije i Crne Gore sam bio vicešampioni Evrope, bio sam u stručnom štabu Radomira Antića kad je Srbija igrala na Svjetskom prvenstvu 2010, radio sam u dosta zemalja u inostranstvu, tako da nijesam nezadovoljan".

A sada?

,,Sad sam pred penziju“, kroz osmijeh kaže nekadašnji div među stativama i član mlađih selekcija SFRJ.

,,Nemam ugovor, u Beogradu sam. Posljednja destinacija na kojoj sam radio bila je Saudijska Arabija, gdje sam bio sa mojim drugom iz Partizana Miodragom Ješićem, to je bilo prije dvije i po godine.“

Ješić je bio trener Budućnosti, eto još jedne ,,kopče“ sa našim najvećim klubom?

,,Sudbinski smo vezani za Budućnost. U nekom trenutku Budućnost se pojavila kao naša srećna zvijezda. Mislim da je i Miodrag ostavio lijep utisak tamo“, dodaje Zalad.

Dva ključna savjeta

Koliko je teško biti golman, prije svega psihološki?

,,Imao sam sreću da mi trener bude Aleksandar Atanacković, koji je stvorio Milutina Šoškića, a i Šoškić mi je pet godina bio trener u Partizanu. Neke znakonitosti koje su me tada učili važe za čitav život. Moji učenici su bili Oliver Kovačević, Ivan Ranđelović, Ivica Kralj, Đorđe Pantić, Vladimir Stojković, njegov imenjak Dišljenković, Dragoslav Jevrić... Sve sjajni momci i golmani“, kaže naš sagovornik.

,,Moj princip rada je bio da ih pozovem na kafu, upoznamo se i kažem im dvije stvari. Prva je da nikad ne dozvole da ja kao trener želim njihov uspjeh više od njih samih. Golman mora više da želi i hoće od mene, a ja sam tu da mu pomognem. Druga stvar koja je vrlo bitna: ako nijesi spreman da sebi oprostiš grešku, nemoj da radiš ovaj posao. Jer naš posao je vezan za greške, a najbolji su oni koji najmanje griješe. To su dva principa kojih se držim kroz cijelu trenersku karijeru i mislim da odslikavaju pravo stanje stvari, ono kako bi trebalo da razmišlja moderan golman.

Kakva je sadašnja golmanska scena na ovim prostorima?

,,Tanka. Mnogo tanja u odnosu na onu koja je bila ranije. Svaki klub u bivšoj Jugoslaviji je imao dva ili tri izvanredna golmana. Trenutno mi pada na pamet mostarski Velež i njegov trio golmana Marić, Mrgan i Njeguš. Enver Marić legenda, a ova dvojica sjajni, ali ne mogu sva trojica na gol. Ili Budućnost: kakav je Momo Vujačić bio golman, to je za priču. Pa Radovan Bujić iz Bara - fantastičan, pa Škurta Radović, pa Đuke, Jegulja, Saša Petrović".

Neraskidivo vezan za Crnu Goru

Pratite li crnogorski fudbal?

,,Uvijek. Dejo Savićević je moj dragi prijatelj, kad sam bio u Budućnosti bio je mlad igrač koji je ulazio u prvi tim, igrali smo zajedno godinu. To prijateljstvo traje i danas. Jesmo dvije države, ali mene nijednog trenutka ništa ne može da odvoji od toga da pomno pratim sva dešavanja u crnogorskoj reprezentaciji i Budućnosti. Radujem se svakom uspjehu i reprezentacije i kluba, kao i što tugujem kad ne naprave dobar rezultat“, istakao je Rade Zalad, as gospodskih manira, uz poruku plavo-bijeloj porodici.

,,Dragim prijateljima iz Budućnosti čestitam osvajanje titule i želim da u Evropi naprave iskorak u odnosu na dosadašnje rezultate, kao i da sljedeće sezone zadrže visok nivo u domaćim okvirima. Inače, supruga mi je Cetinjanka, tako da sam neraskidivo vezan za vašu državu i nadam se da ću uskoro posjeti našu lijepu Podgoricu i Crnu Goru“.